Silovane Sirijke odbačene od društva

Borci za ljudska prava i opozicijski aktivisti tvrde da su mnoge Sirijke u državnim zatvorima silovane i mučene. Mnoge od žrtava iz straha ne žele da govore o onome šta su proživjele.

Ali, grupa bivših zatvorenica, koje trenutno žive u južnoj Turskoj, odlučila je progovoriti o tome, jer, kako kažu, više nemaju šta izgubiti.

Ni nakon dvije godine Fauzia Halaf ne može zaboraviti prizore iz zatvora. Gledala je kako vojnici siluju i ubijaju njene četiri kćerke. Dok nabraja imena djece koju je izgubila, žene oko nje prisjećaju se vlastitih iskustava.

Život sa sedativima

Mariam kaže da ne može živjeti bez sedativa. Ove Sirijke su bivše zatvorenice, puštene iz zatvora kojima upravlja Vlada. Mučene su i više puta silovane.

“Da, silovali su nas. Odveli bi nas u zapovjednikov ured, napili se i pozivali jedni druge da se iživljavaju na nama. Recite, šta želite da vam ispričam? Nema ništa gore od toga. Ko zna koliko je žena poput mene, poput mojih prijateljica ovdje”, svjedoči ova bivša zatvorenica.

Žene iz konzervativnih društava rijetko otvoreno govore o silovanju. Jedan od razloga je stid. Drugi je strah da će ih vlastite porodice odbaciti. Porodica se odrekla Mariam. Suprug ju je napustio. Kaže da ne bi smjela biti kažnjena zbog zločina čija je žrtva.

“Silovali su me pred djetetom, pred sinom, koji sada ima psihološke probleme”, kaže Noura, bivša zatvorenica.

Trajne posljedice

Nour je zatvoren sa svojom majkom. Od kada su oslobođeni, gotovo ne govori. Možda je premlad da bi shvatio šta je tačno vidio, ali scena kojoj je prisustvovao ostavila je posljedice.

“Zatvorski čuvar je došao u našu sobu. Sin mi je sjedio u krilu. Čuvar ga je odgurnuo. Moj sin je tada imao dvije godine. Dvogodišnjak ne zna kad treba skrenuti pogled ili se okrenuti prema zidu”, dodaje Noura.

I Ayya je bijesna, djelomično zbog reakcije okoline na ono što joj se desilo.

“Kad sam zatvorena, bila sam djevica. Imala sam 18 godina i studirala sam. Moj otac je napustio majku jer se stidio mene. Ljudi su me gledali s gađenjem”, govori Ayya.

Kažu kako žele da što više žrtava progovori o onome što se desilo, kako bi zločini počinjeni protiv žena tokom rata u Siriji bili dokumentirani.

A dok čekaju pravdu, njihova najveća želja je barem malo saosjećanja društva koje ih je odbacilo.

Izvor: Al Jazeera