Šire se teorije zavjere dok sarin ubija Sirijce

Nervni plin korišten u napadu sirijskog režima od četvrtog aprila na Khan Sheikoun, koji je ubio 92 osobe, bio sarin (EPA)

Organizacija za zabranu hemijskog oružja (OPCW) je 29. juna objavila opširan izvještaj kojim potvrđuje da je sarin bio nervni plin korišten u napadu sirijskog režima od četvrtog aprila na Khan Sheikoun koji je ubio 92 osobe. Ovaj zaključak nije nikoga iznenadio. Svjetska zdravstvena organizacija i Ljekari bez granica (MSF) su već otkrili da simptomi koje su žrtve pokazivale ukazuju na izloženost nervnom plinu.

U odvojenoj analizi, francuska vlada je otkrila da se uzorci sarina sa mjesta napada podudaraju sa zalihama režima. Istraživanje Human Rights Watcha također je otkrilo da je režim odgovoran za ovaj i za tri druga hemijska napada od decembra, i rekli su da je ovaj napad bio „dio šireg obrasca upotrebe hemijskog oružja od sirijske vlade“.

Međutim, reakcija režima i pristalica slijedila je sličan obrazac. Uslijedili su poricanje, otklon i zavaravanje. Uslijedile su teorije zavjere. Uslijedile su kontraoptužbe. Ali isparavanja iz ove gomile izmeta zagadila su zrak sve dok ga nije zapalio zagriženi piroman. Tu nastupa Seymour Hersh.

Novinarski senzacionalizam

Seymour Hersh, koji je nekada bio slavni novinar, nevoljko se odriče slave. Ali slavu koju je stekao napornim radom sada želi zadržati oslanjajući se samo na svoje naslijeđe. Hersh, koji je nekada marljivo radio na svojim pričama – pronalazio izvore, potvrđivao izjave, provjeravao dokaze – sada se oslanja na neprovjerene tvrdnje anonimnih izvora i priča neuvjerljive priče koje su u suprotnosti sa dostupnim dokazima. Čovjek koji je autor priča koje su promijenile svijet od Mai Laija do Abu Ghraiba sada skače od publikacije do publikacije i piše senzacionalističke priče i prlja svoj ugled i ugled izdavača.

Njegova najnovija priča, objavljena u njemačkom dnevnom listu Die Welt, predstavlja šareno izdanje trenutne teorije zavjere: da smrti u Khan Sheikounu nisu posljedica hemijskog napada već da su uzrokovane ispuštanjem toksina tokom konvencionalnog napada na džihadističko postrojenje. Na osnovu nakićenog svjedočenja anonimnog izvora, Hersh zaključuje da sarin nije bio uključen.

Izvještaj OPCW-a je okončao ovu besmislicu. No, što je još sramotnije, Hershove tvrdnje su bile u suprotnosti čak i sa stavovima samog režima i Rusije. Njegov izdavač, Die Welt, ostao je osramoćen, otprilike kao London Review of Books ranije, koji je objavio njegove ranije napade na temu teorija zavjere. (LRB, treba im to priznati, odbio je objaviti najnoviji Hershov tekst).

Ova sramota je bogato zaslužena – ali je li dovoljna da odvrati druge od podlijeganja iskušenju objavljivanja tekstova koji skupljaju klikove?

Teorije zavjere su isplative

Svaki izdavač zna da se teorije zavjere isplate. Neke od najposjećenijih stranica na internetu to duguju teorijama zavjere. Teorije zavjere laskaju cinicima koji kritikuju establišment jer im pružaju neprijateljski položaj, siromašan sadržajem ali pun beskorisne polemike. Napredak populizma je donio obilje iskoristivog sentimenta protiv establišmenta. A budući da je zarada od reklama povezana sa brojem posjeta, čak se i ugledni mediji doimaju i više nego spremnima da zarade na ovaj način. Hersh je koristan jer, bez obzira na kvalitet njegovog rada, njegova napuhana reputacija omogućava izdavaču da se domogne ovih resursa bez pretjerane štete po svoj ugled.

Marljivom uredniku nisu mogli promaći svi znaci za uzbunu koje su Hershove nedavne priče izazvale. Oba pomenuta lista su dozvolila Hershu da zadrži svoje izvore koji mu potvrđuju tačnost informacija, što je nevjerovatno kavaljerski uzimajući u obzir zapaljivačku prirodu njegovih tvrdnji. Ali ova ideja je svedena na farsu kada je Hersh naveo Scotta Rittera kao vjerodostojan izvor koji potvrđuje tačnost njegovih tvrdnji.

Scott Ritter, koji je nekada bio UN-ov inspektor za naoružanje i koji je izgradio reputaciju na osnovu protivljenja ratu u Iraku, pokušao je vratiti ugled (koji je nedavno izgubio zbog ličnih indiskrecija) pokušava privući publiku na zavjereničkom rubu. Otkako je izašao iz zatvora, Ritter se počeo zanimati za poseban set problema, obilježivši svoj povratak napadom na sirijske Bijele šljemove.

Ovaj napad je bio neuvjerljiv, većim dijelom odražavajući trenutne teorije zavjere objavljenje na desničarskoj web stranici 21stCenturyWire (ogranak Infowarsa). Ali to se podudarilo sa nemilosrdnom kampanjom ruskih medija protiv Bijelih šljemova s ciljem da im se uskrati Nobelova nagrada za mir. U narednim člancima, Ritter je hvalio Trumpa zbog njegovih uvertira Rusiji; bacio sumnju na izvještaje obavještajnih službi o ruskom hakiranju DNC-a; i dao kredibilitet Trumpovoj tvrdnji da ga je ozvučila Obamina administracija.

No ono što je uslijedilo sadrži tragove o Hershovom izvoru za njegovu najnoviju priču i nemar Die Welta.

Svaljivanje krivice na Al-Kaidu

Ritter je devetog aprila napisao članak na osnovu ruskih tvrdnji koje su začele teoriju zavjere koja će kasnije biti dorađena u članak za Die Welt. Nakon ponavljanja optužbe da su gubici života u Khan Sheikhounu uzrokovani napadima režima na Al-Kaidino postrojenje, Ritter je nastavio nonšalantno pripisivati krivicu za hemijski napad u Ghouti iz augusta 2013. Al-Kaidi i proglasio je Bijele šljemove njihovim saučesnicima. Dva dana kasnije, Ritter je potpisao otvoreno pismo Trumpu sa grupom koja se naziva Veterani obavještajni profesionalci za zdrav razum (VIPS) ponavljajući optužbe, ali navodeći kao svoj izvor „naše kontakte u američkoj vojsci“. Postoje dobri razlozi da se sumnja u postojanje ovih „vojnih kontakata“.

U 2013. godini, VIPS je napisao slično otvoreno pismo Obami tvrdeći da prema „brojnim izvorima na Bliskom istoku“ režim nije kriv za hemijski napad na Ghoutu. Osim tog, ovaj članak – uključujući i pozivanje na „brojne izvore na Bliskom istoku“ – plagiran je sa kanadske web stranice o teorijama zavjere Globalresearch.ca. Vjeruje se da je jedan od potpisnika ovog pisma iz 2013., oficir CIA-e Larry Johnson, Hershov izvor za njegova tri članka za London Review of Books o Siriji i o Bin Ladenu. Hersh se često oslanjao na VIPS za svoje priče. Ova grupa, koju sačinjavaju nezadovoljni bivši uposlenici vlade, također je vjerovatno izvor za njegov trenutni članak. Drugim riječima, najvjerovatnije je izvor za Hershove „činjenice“ zapravo njegov „izvor koji potvrđuje istinitost činjenica“.

Svjesno ili ne, do sada je jasno da je Hersh – a samim time i Die Welt – poslužio kao kanal za širenje netačnih informacija. Da bi Die Welt dokazao da nije namjerno zavaravao svoje čitatelje, morat će ne samo povući priču i izviniti se, već i identifikovati Hershov anonimni izvor. Ne postoji etičko opravdanje za garantovanje anonimnosti nekome ko je namjerno pokušavao obmanuti.

Samo otkrivanjem takvih izvora javnosti će mediji biti u stanju odvratiti zlonamjerne strane od zloupotrebe principa povjerljivosti zarad promoviranja sumnjivih programa.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera