Sirijci u Tutinu: Živimo kao životinje

Piše: George Kadar

Srbijanske vlasti prisilile su desetke žena i djece azilanata koji su se nalazili u prihvatnom centru u Šidu u sjeverozapadnoj Srbiji na granici sa Hrvatskom, da se prebace u izbjeglički kamp u Tutinu na jugozapadu države, koji je udaljen više od 400 kilometara od hrvatske granice.  

Videosnimak do kojeg je došla ekipa Al Jazeere pokazuje žene i djecu koji su dovedeni u napušteni logor na teritoriji Srbije bez bilo kakve zaštite ili osoba koje bi se brinule o njima.

Jedna žena je kazala: „Je li ovo zaštita i sigurno mjesto u koje su nas prebacili?! Slagali ste nam i želite da se registriramo u Srbiji… mi ne želimo ovdje tražiti azil!“.

Druga Sirijka dodaje: „Ovdje nema nikoga… ovo je život za životinje, a ne život koji dolikuje ljudima.“

Loši uvjeti

Al Jazeera je uspjela stupiti u kontakt sa nekim od izbjeglica u kampu Tutin na jugozapadu Srbije, koji se nalaze u veoma teškim uvjetima, što utječe i na njihovo psihološko zdravlje.  

Neka djeca su veoma bolesna i imaju povišenu tjelesnu temperaturu, kao što je slučaj sa dječakom Aymanom. Njegova majka Manal kaže da već mjesec i po traje njeno mukotrpno izbjegličko putovanje sa dvoje djece kako bi se pridružila suprugu koji se nalazi u Holandiji već devet mjeseci, gdje još nije dobio dozvolu za boravak. 

„Moj suprug je doživio nervni slom i smješten je u bolnici. Sada prijeti da će se zapaliti jer više ne može podnijeti svo poniženje i ugnjetavanje koje nam se dešava. Osjećam strah da bi mogao nauditi sebi.“ 

Manal pojašnjava da ona i svi koji se nalaze u izbjegličkom kampu Tutin više nisu mogli podnijeti dugotrajne i skupe procedure spajanja porodica, stoga su žene odlučile da se pridruže svojim muževima, krenuvši na putovanje smrti. 

Za Al Jazeeru naglašava da procedure dobijanja dozvole za boravak ponekad traju i više od godinu, kao i da procedure spajanja porodica zahtijevaju po godinu i po.

Manal je kroz suze rekla: „Evropske države su nas primorale na ovakav korak. Naša djeca plaćaju cijenu toga zbog čega smo postali laka meta za trgovce ljudima.“  

Nastavila je: „Želimo sigurnost. Mi se sada nalazimo u šumi u napuštenom kampu. Zidovi su prepuni slika nestalih osoba iz ovog kampa. Ovdje nema ni jednog čuvara koji bi zaštitio nas i našu djecu.“

Zabranjen izlazak iz logora

Dvadesetpetogodišnji Ahmed, jedan od trojice mladića kojem je dozvoljeno da ide u pratnji ovih žena i djece jer putuje sa svojom rođakom, još je u šoku. Jedina zvanična osoba sa kojom su se sastali je predstavnik UN-a čija se priča uglavnom svodila na zastrašivanje i prijetnju, prema Ahmedovim riječima.

Ahmed prenosi riječi ovog zvaničnika kako su odluku o njihovom prebacivanju iz Šida u Tutin donijele srbijanske vlasti, te da im je zabranjen izlazak iz logora budući da im u protivnom prijeti zatvorska kazna, kao i da je za one koji se tu nalaze jedina opcija traženje azila u Srbiji. 

Ahmed kaže kako je jedna od žena uputila pitanje ovom zaposleniku: „Nakon što sam prešla put smrti preko mora sa svojom djecom kako bi se pridružila suprugu i pretrpjela sve vrste poniženja i ugnjetavanja, kako možete tražiti od mene da ostanem u Srbiji?!“, na što joj je on odgovorio: „Tvoj suprug ne može doći do tebe, trebaš ovdje dati otisak prstiju i čekati.“

Za Al Jazeeru je rekao: „Slagali su nam kada smo bili na granici sa Hrvatskom. Rekli su nam da će nas prebaciti u poseban, udoban i čist kamp kako bi nam pomogli da stupimo u kontakt sa svojim porodicama u Evropi i ubrzali procedure spajanja porodica, ali nema većeg poniženja od ovog u kojem se mi trenutno nalazimo.“ 

Izvor: Al Jazeera