Širokobriješka ‘omerta’ o premlaćivanju Mile Solde

I posle brojnih primera vršnjačkog nasilja, "Aleksin zakon" još čeka na usvajanje (EPA)

Piše: Ivica Đikić

Navršit će se za koji dan puna dva mjeseca otkako je na jednoj rođendanskoj proslavi u Širokom Brijegu premlaćen sedamnaestogodišnji Mile Soldo. Zabava u društvu pedesetak gimnazijskih kolega za Soldu je završila buđenjem u mostarskoj bolnici, gdje su mu liječnici ustanovili frakture čeljusti i nosa, polomljene zube te brojne ogrebotine, posjekotine i hematome.

U Mostar ga je odvezla Hitna pomoć, nakon što je iza ponoći pronađen na betonskom igralištu blizu vikendice u kojoj je slavljen rođendan. Oni što su pozvali Hitnu kazali su da se na Milu srušila drveno-željezna konstrukcija malonogometnog gola, pa otud frakture, posjekotine, izbijeni zubi i podljevi. Premda su svi mostarski liječnici koji su vidjeli Soldu kazali da je pretučen i da ništa drugo nije moglo dovesti do takvih ozljeda glave, u bolničkom otpusnom pismu nije navedeno da su njegovo zdravstveno stanje uzrokovale teške batine. Nije navedeno ništa.

Nepuna dva mjeseca lokalnoj policiji nisu bila dovoljna da otkrije tko je, kako i zašto pretukao povučenog odlikaša iz familije skromnog imovinskog stanja, odnosno lokalnoj policiji nepuna dva mjeseca nisu bila dovoljna da odbaci svoju početnu kvalifikaciji prema kojoj se Soldi dogodila logički neobjašnjiva nezgoda na malonogometnom igralištu. Premlaćeni gimnazijalac pritom nije mogao biti od pomoći u istrazi, jer je pretrpio teži potres mozga i ne uspijeva dozvati lica onih što su ga tukli u noći s osmog na deveti listopada.

Skandalozna policijska šutnja

Više stotina stanovnika Širokog Brijega prosvjedovalo je prije desetak dana zbog policijske inertnosti i nevoljkosti da pronađe mlade nasilnike. Nije se, zaboga, radilo o organiziranoj akciji profesionalnih kriminalaca, koji umiju prikriti tragove i koji vode računa o nepostojanju svjedoka, nego najvjerojatnije o pijanom divljaštvu jednog ili više starijih maloljetnika. Zar je moguće da među pedesetak potencijalnih svjedoka i svjedokinja nije bilo nikog tko je išta vidio i čuo?

Zar je moguće da se baš nikakva informacija nije mogla izvući od mladića i djevojaka koji su pozvali Hitnu pomoć, tvrdeći da se na njihovog besvjesnog kolegu usred noći srušio gol? Zar je moguće da su se gimnazijalci tokom policijskih ispitivanja ponašali kao okorjeli mafijaši koji znaju hladnokrvno razgovarati s inspektorima i pritom ništa ne izlanuti?

Sve je, naravno, moguće i nijedan scenarij ne valja olako isključiti, ali ne valja isključiti ni zdrav razum, ni činjenicu skandalozne dvomjesečne policijske šutnje, ni glasine koje kolaju Hercegovinom, a koje kažu da su se nad Soldom iživljavali sinovi lokalnih ratnih i poratnih profitera ovjenčanih aurom svemoći i nedodirljivosti. U svakom slučaju, najobičnija logika kaže da je mnogo vjerojatnije da je Soldo bio žrtva obijesne djece novopečenih bogataša, nego znanstveno-fantastičnog skakutanja drvenih stativa po njegovoj glavi, ali lokalnoj policiji obična logika nedovoljna je da bi slučaj Soldo iz statusa nezgode prebacila u pokušaj ubojstva ili nanošenje teških tjelesnih ozljeda, a kamoli da bi se upustila u beskompromisnu potragu za počiniteljima.

Zlodjelo mladih iz ‘boljih’ kuća

Uvijek je bilo i bit će nasilnički nastrojene djece, kao i bogatih i bahatih roditelja pokroviteljski raspoloženih prema mahnitanju svog potomstva, i nad time se ne vrijedi zgražati i šokirati. Plaši i uznemirava to što je institucionalni sistem, naročito na nižim razinama, odavno počeo funkcionirati kao servis bogatih, bahatih i politički umreženih. To je temeljni problem Bosne i Hercegovine, ali i drugih zemalja regije. Ovakva ili onakva politika i svi načelni politički konflikti samo su nužni okvir za postojanje stvarne nedodirljivosti pripadnika društvene elite stasale u proteklih četvrt stoljeća.

Rastužuje i razočarava širokobriješka i hercegovačka nevoljkost da se javno govori o premlaćivanju Mile Solde, nego se o tome isključivo šapuće mimo uključenih mikrofona. Da nije bilo nekoliko hrabrih novinarskih, aktivističkih i fratarskih glasova, koji su – poslije mjesec i pol dana od događaja – doveli do građanskog prosvjeda, priča obitelji Soldo ostala bi trajno zakopana pod slojevima provincijskog mraka, licemjerja i bešćutnosti. Tako bi, umjesto patnje obitelji Soldo, javnom svojinom postalo zlodjelo jednog ili nekoliko tinejdžera iz “boljih” kuća, ili iz bilo kakvih kuća, a kad kolektiv preuzme na sebe grijehe pojedinaca, grijesi postaju ničiji i zakoni ne znače ništa.

Priča o Mili Soldi jedno je od važnijih svjedočanstava o razmjerima jada i bijede što su zadesili naše gradove i naša društva, to jest jada i bijede u koje su se naši gradovi i društva dobrovoljno odveli u sklopu nacionalnih buđenja. Kad se umrtve elementarni moralni refleksi, caruju jači, moćniji, bezobzirniji, umreženiji i “snalažljiviji”, a svi ostali trebaju voditi računa da se ni slučajno ne nađu takvima na putu. Teško se sjetiti boljeg opisa totalitarističkog i antimodernog društva.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera