Sistem kontrole: Hapšenje maloljetnih Palestinaca u okupiranoj Zapadnoj obali

Piše: Tala Kaddoura

Tokom masovnih protesta povodom toga što je američki predsjednik Donald Trump priznao Jerusalem kao izraelski glavni grad krajem 2017. godine, snimci dvoje palestinskih tinejdžera koji su se suprotstavili izraelskim vojnicima obišao je svijet.

Šesnaestogodišnji Fawzi al-Junaidi uslikan je u pratnji više od dvadeset izraelskih vojnika, nakon čega je odveden sa povezanim rukama na leđima.

Zadržan je tri sedmice u pritvoru, te potom uvjetno pušten prekriven modricama i sa iščašenim ramenom.

Ahed Tamimi je također imala 16 godina kada je usred noći uhapšena u svojoj kući od strane Specijalne izraelske vojske. Svoj sedamnaesti rođendan dočekala je u pritvoru, u kojem je držana od 19. decembra 2017. godine.

I dok su Fawzi i Ahed postali simbolom palestinskog otpora, oni čine tek mali dio sistema masovnog hapšenja palestinskih maloljetnika, koja je u više navrata optuživana da vrši sistematsko nasilje nad svojim zatvorenicima.

Prema izvorima udruženja za ljudska prava i podršku lokalnih zatvorenika Addamer, samo u 2017. godini izraelska vojska je uhapsila 1,467 palestinskih maloljetnika.

U Međunarodno-palestinskom udruženju za zaštitu djece (DCIP) kažu kako na godišnjem nivou izraelski vojni sudovi procesuiraju između 500 i 700 palestinske djece.

Hapšenja

Cjelokupna Zapadna obala, izuzev Istočnog Jerusalema, je od 1967. godine pod upravom zakona izraelske vojske. Nad Palestincima koji žive u Zapadnoj obali primjenjuje se pomenuti zakon, dok se nad izraelskim stanovništvom koje živi u ilegalnim naseljima u okupiranoj Zapadnoj obali primjenjuje izraelski civilni zakon.

Vojni zakon omogućuje Izraelu da odredi kaznu zatvora dvanaestogodišnjacima i starijoj djeci za prekršaje koji se smatraju prijetnjom po državnu sigurnost, od čega je najčešći slučaj bacanje kamenja na izraelsku vojsku. Prema ovom zakonu, palestinska djeca mogu provesti i do 20 godina u zatvoru, u zavisnosti od njihovog godišta.

Većinu osuđenika naoružana izraelska vojska hapsi tokom noćnih racija i oni se drže u pritvoru dok čekaju suđenje na vojnim sudovima.

“Može se dogoditi bilo kada, u dva ili tri sata poslije ponoći. Bez ikakve najave ulaze u kuću, okupe čitavu porodicu u jednu sobu i zahtijevaju da im se preda dijete po koje su došli”, objašnjava Farah Bayadsi, advokatica pri međunarodno-palestinskom udruženju za zaštitu djece (DCIP).

Ured Ujedinjenih naroda za koordinaciju humanitarnih poslova je samo u januaru 2018. godine dokumentirao oko 336 noćnih racija izraelske vojske.

“Ovo je metoda vršenja terora nad palestinskom omladinom, te način da se osigura da sistem kontrole bude usađen u Palestince od malih nogu”, izvještava Dawoud Yusef ispred udruženja Addamer.

Prema izvještajima prikupljenim iz međunarodno-palestinskog udruženja za zaštitu djece (DCIP), maloljetnici su naveli upotrebu lisica i poveza za oči od strane izraelske vojske, kao i fizičko i verbalno zlostavljanje tokom hapšenja i transporta.

“Zlostavljanje otpočinje prvog minuta hapšenja, i može potrajati i do četiri, pet, pa čak i šest sati, sve dok ne stignu do centra za saslušanje”, izjavila je Bayadsi za Al Jazeeru.

Saslušanja

Prema izvještajima advokata, maloljetni Palestinci koji su uhapšeni tokom noćnih racija pristižu u centre za saslušanja iscrpljeni i dezorijentirani, te tokom saslušanja bivaju izloženi raznim vrstama zlostavljanja, uključujući uskraćivanje hrane, vode, te pristupa toaletima.

Fizičko i verbalno zlostavljanje, nedostatak sna, razne vrste ponižavanja, prijetnje seksualnim zlostavljanjem, te direktne prijetnje porodicama uhapšene djece, samo su neke od dokumentiranih incidenata.

Saslušanja vrlo često traju satima, i mada legalno maloljetnici u vojnim pritvorima imaju određena prava, ona im u većini slučajeva bivaju uskraćena.

Prema izvještajima izraelskog vojnog odreda 1745, ispitivanja se generalno zabilježavaju video i zvučnim snimcima, osim u slučaju kada je maloljetnik optužen za ”bezbjednosni prekršaj” poput bacanja kamenja, što je najčešći razlog pritvaranja maloljetnih Palestinaca.

Vojni zakon 1676, uveden 2011. godine, prema kojem roditelji imaju pravo da budu upoznati sa statusom optužene djece je često zapostavljen. Zakon nalaže da se roditeljima dostavi izvještaj na arapskom jeziku o položaju njihove djece, obrazlažući razlog hapšenja te mjesto na kojem se nalaze.

No, svjedočenja koje je prikupio DCIP pokazuju kako u većini slučajeva roditelji nemaju uvid u status svoje djece. U nekoliko slučajeva u kojima je to urađeno, izvještaji su bili na hebrejskom jeziku.

Istoimeni zakon garantira pravo na advokata optuženoj djeci, no vrlo rijetko se to pravo i ostvari. Devedeset i sedam posto maloljetnika koje je DCIP intervjuisao kaže kako im je odbijeno pravno savjetovanje prije i tokom saslušanja.

Zakon također nalaže da djeca u dobi između 12 i 15 godina budu izvedena pred sud u roku od dva dana, dok je rok za djecu od 16 i 17 godina četiri dana.

“Djecu možemo vidjeti tek tokom suđenja, nakon što su prošli ‘putovanje iz pakla'”, objašnjava Bayadsi. “O nasilju koje je počinjeno nad njima čujemo tek na sudu.”

Dok čekaju sudska saslušanja, što može potrajati mjesecima, maloljetnici se drže u pritvoru.

Prema izvještajima DCIP-a, 19 odsto djece koju su intervjuisali u 2017. godini izjavila su da su držana u samicama u prosjeku od 12 dana. Najduži period u kojem je neko proveo u tamnici je 23 dana.

Veliki broj maloljetnika na kraju potpiše priznanja koja su većinom napisana na hebrejskom jeziku, koji većina palestinske djece ne razumije. Uprkos tome, ove izjave se koriste kao dokaz na sudovima.

Vojni sudovi

Maloljetnim Palestincima u okupiranoj Zapadnoj obali se sudi pred vojnim sudovima za maloljetnike koji su osnovani 2009. godine kao odgovor na mnogobrojne kritike upućene Izraelu zbog zlostavljanja maloljetnika.

Sudovi imaju određene uvjete poput posebno obučenih sudija, te saslušanja iza zatvorenih vrata, ali ovi uvjeti se primjenjuju jedino tokom suđenja.

Najveći dio zlostavljanja dešava se prije samog suđenja, tokom hapšenja i saslušanja. Praksa zatvaranja maloljetnika nakon presude se ne primjenjuje kao posljednja opcija iako je to propisano Konvencijom o pravima djeteta potpisanom od strane Izraela.

Prema posljednjim informacijama vojnih sudova, procent osude kaznom zatvora iznosi 99.74 posto.

U sistemu gdje sudija, tužilac, pa čak i svjedoci – u slučajevima gdje je vojnik pozvan da svjedoči – su svi članovi izraelske vojske, većina palestinske djece potpisuje sporazum o priznavanju krivice.

“U slučaju da odlučite da podnesete žalbu na presudu, i želite da imate potpun, pravičan proces, vojni tužioci će reći: ‘Uredu, u tom slučaju ćemo tražiti punu presudu'”, objašnjava Yusef.

Puna presuda za bacanje kamenja može iznositi od nekoliko mjeseci do nekoliko godina, u zavisnosti od godišta maloljetnika.

“Kada vam prijeti puna presuda, sa procentom osuđujućih sudskih presuda od 99.74 posto, vojni tužilac će reći: ”Potpišite priznanje o krivici, i bit ćete osuđeni na samo nekoliko mjeseci.” Čim se priznanje potpiše, djeca bivaju odvedena u zatvor.

Zatvor

Tokom suđenja u izraelskim vojnim sudovima, 16 i 17-godišnji Ahad i Fawzi se prema izraelskom vojnom zakonu tretiraju kao punoljetne osobe, što znači da im se i sudi kao punoljetnim osobama.

Držanje maloljetnika izvan okupirane teritorije takođe otežava posjete njihovim porodicama.

Članovi porodica sa ličnim kartama izdanim na području Zapadne obale moraju podnijeti zahtjev za dozvolu ulaska u Izrael, a njihovo procesuiranje može potrajati mjesecima. Neki od zahtjeva za ulazak nikada ne budu odobreni, pod izgovorom “prijetnje po bezbjednost”.

U slučaju izdavanja dozvole, pretres koji prethodi posjeti te prolazak kroz kontrolne punktove nekada potraju i čitav dan, nakon čega porodice imaju mogućnost vidjeti svoju djecu na vrlo kratak period, i to kroz staklenu barijeru.

Pored toga što zatvoreni maloljetnici provode sedmice i mjesece odvojeni od svojih porodica, takođe propuštaju većinu nastave. Jedina dva predmeta ponuđena u izraelskim zatvorima jesu matematika i arapski jezik. Izraelska vojna služba zabranjuje predavanje drugih predmeta poput geografije i islamskih znanosti, iz “sigurnosnih razloga”.

Nastavu u zatvorima u kojoj odrasli i djeca prisustvuju zajedno, obično vode stariji zatvorenici. Prema istraživanjima, 40 posto oslobođene djece pokazuju vidan nazadak u nastavi, dok određeni broj njih u potpunosti prekine školovanje. No, nedostatak obrazovne infrastrukture nije jedini uzrok tome.

Život poslije zatvora

Prema podacima iz 2012. godine gotovo polovina intervjuisane djece je pokazala znake mentalne povučenosti nakon hapšenja, od čega 80 posto njih pati od nesanice, a 90 posto je razvilo anksioznost.

“Kada se ta djeca puste iz zatvora, osjećaju se kao stranci u sopstvenoj zajednici. Susreću se sa poteškoćama koncentracije prilikom učenja, poremećenim ritmom sna, gubljenjem apetita, razvijaju simptome depresije, nepovjerljivi su, te pokazuju znake bijega od stvarnosti”, izvještava Khader Rasras, direktor Centra za liječenje i rehabilitaciju žrtava torture u Ramali.

Bivši zatvorenici imaju razne simptome traume, poput poremećene ishrane, mokrenja u snu, noćnih mora, povećane agresivnosti, te gubitak motivacije.

Dawoud Yusuf iz udruženja Addamer se prisjeća dječaka po imenu Shadi iz Istočnog Jerusalema kome je iskustvo hapšenja usporilo razvoj, uprkos činjenici da se proces odvijao u izraelskim civilnim sudovima.

Kada se ta djeca puste iz zatvora, osjećaju se kao stranci u sopstvenoj zajednici. Susreću se sa poteškoćama koncentracije prilikom učenja, poremećenim ritmom sna, gubljenjem apetita, razvijaju simptome depresije, nepovjerljivi su, te pokazuju znake bijega od stvarnosti.

“Period u kojem nije imao nastavu utjecao je duboko na njega. Činjenica da je odjednom morao biti jak i podnijeti svu tu torturu i biti oči u oči sa okupacijom, dotukla ga je u potpunosti. Uništila je svaki obris djeteta u njemu.”

“Razgovor sa Shadiem o budućnosti nakon tih događaja bio je nemoguć. Pitanja o tome šta bi želio biti kad odraste, kreiranje bilo kakve slike budućnosti u njegovim očima bilo je nemoguće. Nakon zatvora, život za Shadija bio je svakodnevna borba.”

Shadi je na kraju izbačen iz škole zbog tuče.

“Ova iskustva onemogućavaju djeci da se fokusiraju na nastavu”, kaže Rasras.

“Naprotiv, svu svoju koncentraciju usredotočuju na prisjećanje svojih traumatičnih iskustava, te osjećanju kako svijet nije više sigurno mjesto kao što je to nekad bio.”

Izvor: Al Jazeera