Sjećanja na život i nasukani potomci doline Neretve

U posljednjih mjesec dana Jablaničko jezero proživljava ekološku katastrofu. Hidrocentrala je za svoje potrebe ispustila gotovo svu vodu iz jezera i narušila način života kompletne populacije u priobalnom pojasu, dok je riblji fond pretrpio ogromne gubitke.

Ovo nije prvi put – slični scenariji se bilježe iz godine u godinu, jezero nadolazi i drastično se prazni, bez osvrta na operativni minimum koji bi očuvao biološki balans i mještane poštedio traume.

Stanovnik Konjica i starosedjelac doline Neretve Afan Hajduk komentira da traume stanovnika tog kraja traje više od 50 godina u kontinuitetu.

“Pedeset godina je previše vremena za jedan trenutak nemara prema ljudima. Isti tretman su imale starije generacije, koje su prisilno iseljene, i sada se njihovim potomcima remete uslovi za život ispuštanjem iste vode što ih je nasukala na obale”, kaže Hajduk.

Hidrocentrala Jablanica je bila prva elektrana te vrste u Jugoslaviji, a izgrađena je 1953. godine, kao podrška industrijalizaciji i simbolizira početak tehnološkog napretka nakon Drugog svjetskog rata. Prisutna je i teorija da je ta elektrana odbranila Jugoslaviju od prijetnje Josifa Staljina, opskrbljujući električnom energijom fabrike oružja u 100-kilometarskom krugu. Riječ je o jednom od najznačajnijih projekata nekadašnje države.

Sjećanja u mulju

Opći uspjeh projekta elektrane propratile su žrtve desetine hiljada ljudi, koji su morali napustiti svoje domove i bili primorani potražiti uslove za život na drugom mjestu. Najveći danak su platili stanovnici mjesta Lisičići, dok su gotovo sva okolna mjesta indirektno ugrožena i skoro opustošena.

Sedamdesetogodišnji Muhidin Lepara je jedan od rijetkih koji se sjeća života u mjestu Lisičići prije izgradnje hidroelektrane. Kaže da gniev ne osjeća samo kada ne misli o tome, ali svakim pogledom prema poplavljenoj dolini Neretve vraćaju mu se slike iz djetinjastva i traumatični prizori nasilnog iseljavanja stanovništva.

“Sada se voda povukla, pa se tačno mogu vidjeti obrisi stare željezničke stanice i moje kuće. Sjećam se jeseni 1952. godine, kada smo svi plakali na toj željezničkoj stanici. Bio je akšam, a mene je mati povela da se oprostimo s ljudima koji su potrpani na voz. To je najviše ličilo na egzodus, plač ljudi, rika goveda i svi se međusobno halale kao da se nikada više neće vidjeti”, prisjeća se Muhidin Lepara iz Lisičića.

U mulju, koji je ostao iza jezera koje se povuklo, naziru se temelji kuća, objekata i nekoliko mezara koji danas samo simboliziraju da su se na tom mjestu ljudi rađali, živjeli i umirali.

“Kad su došli da sruše našu kuću, mi nismo bili zbrinuti ni sa čim, nismo znali gdje ćemo, pa je babo napravio jednu baraku na uzvišenju, u koju smo se uselili nakon plavljenja. Malo po malo, mi smo ostali u Lisičićima, koji nisu ni nalik na ono što su nekad bili. Ostali smo odsječeni od ostatka svijeta, platili smo cijenu da bi svima bilo bolje osim nama”, navodi Lepara.

Gorčina nepravde

Afan Hajduk je rođen 1952. godine u Čelebićima, godinu prije nastanka jezera. S nepunih godinu dana, roditelji su ga donijeli u Konjic, ali emotivna vezanost za potopljena ognjišta prenešena je sa starijih generacija Hajduka.

“Jezero je potopilo i iznjedrilo hiljade životnih priča, nekima je situacija pogodovala, jer ih je dovela u mjesta industrijskog napretka, ali nekima je, kao mom dedi, ova priča oko jezera donijela samo gorčinu nepravde”, navodi Hajduk.

Avdo, poznatiji kao Avdica Hajduk, bio je peti po redu zemljovlasnik u regionu. Njegova plodna polja i šume su se protezala velikom površinom ispod Jablaničkog jezera. Godine 1953. seli se sa potopljenog imanja u Makarsku, na hrvatskom primorju. Avdica se, zbog neusaglašenih navika i drugačijeg načina života, ubrzo preselio u Mostar, a nakon toga vratio se u Konjic, gdje je bio interno raseljen uslijed modernizacije grada.

“Dedo je bio snalažljiv, u jednom trenutku se dosjetio da napravi dokove sa kojih je prevozio ljude i stoku s jedne na drugu obalu Jablčaničkog jezera. Možete li zamisliti emocije koje su ga obuzimale kada bi u jednom trenutku mogao vidjeti obrise svog imanja ispod površine vode, vrhove kuća i potopljene šume”, komentira Afan Hajduk.

Avdica Hajduk, nekad jedan od najimućnijih ljudi tog kraja, umro je čuvajući balvane na željezničkoj stanici u Ostrošcu.

“Slučaj dede Avdice je samo jedan u nizu, nekad vodeći voćarski kraj s izuzetnim kulturnim naslijeđem je uništen zbog višeg cilja. U redu, cilj je vjerovatno opravdan, ali zašto su opet nasukani potomci na margini, ne može novac sve nadomjestiti”, kaže Hajduk.

Mlađe generacije ovog kraja iz radoznalosti obilaze dijelove odakle se jezero povuklo i kompletiraju priče koje su čuli od starijih ljudi.

“Sjećam se kad bi nana Đula pričala kako je bilo nekad, gdje je bila stara kuća, džamija, kako su zimi razbijali led na Neretvi da bi se abdestili i na kojem dijelu su uzgajali karpuze [lubenice]. Bude čovjeku žao kad vidi kako se jezero povuklo, al eto, ako ništa, vidimo kako je nekad izgledao taj sliv i gdje bi se mogli odigrati događaji koje su nam prepričavali stari ljudi”, navodi Vehid Omerović iz Konjica.

Elektroprivreda: Nismo odgovorni

Elektroprivreda Bosne i Hercegovine je početkom sedmice negirala odgovornost za ekološku katastrofu u Jablaničkom jezeru. Iz tog javnog preduzeća saopćili su da se periodi od septembra do kraja prošle godine, kao i januar 2017. godine karakteriziraju kao hidrološki izuzetno sušni periodi, što se direktno odrazilo na stanje prirodnih dotoka vode na slivu Neretve, kao i na stanje zaliha vode u akumulaciji HE Jablanica.

“Meni je žao što ti eksperti, koji su se oglasili povodom ovog problema, govore u nekim teorijskim okvirima, ovdje na jezeru se ne zadovljava biološki minimum. Zar je kilovat toliko bitan, pa i po cijenu da se ubije živi svijet u jezeru, ono što je priroda za 50 godina uspjela nadomestiti posmatra se i dalje kao vještačko i kao da niko tu ne živi”, kaže Afan Hajduk.

Sam čin potapanja plodnih polja i temeljitih promjena demografske strukture gusto nasljene doline tekao je burno, neki bi prokomentirali – prisilno. Ali, krajnji cilj te akcije opravdao je žrtvu i donio je dugoročnu dobrobit svima – električnu energiju. I dalje je aktuelno pitanje da li električna energija i unovčeni kilovat može nadomjestiti drastično variranje nivoa vode u plavnom bazenu.

Izvor: Al Jazeera