Sjećanje Emira Balića: Život u logoru, bez Starog mosta, porodice, Neretve…

Balić: 'Mi smo o nacionalizmu pravili samo viceve, izrugivali se tome, u Mostaru živjeli kao braća' (Arhiva)

Mostar, prelijepi grad na Neretvi, tokom proteklog rata u Bosni i Hercegovini ostao je bez svoja dva velika simbola – Starog mosta koji je povezivao, a i dan-danas povezuje dvije obale, i Emira Balića, čovjeka koji je hiljadu puta skočio sa Starog u zagrljaj Neretve.

Oba su ponovno u svom gradu, no legendarna “lasta” Balić nosi teške ožiljke u duši. Bio je u logoru, izbjeglica, ostao bez porodice, Starog, a jedno vrijeme smatralo se da je ostao bez života. Pojavila se priča da je ubijen iz snajpera.

U razgovoru za Al Jazeeru ovaj Mostarac prisjetio se svih strahota koje je doživio u svom gradu.

“Na početku rata meni je kuća bombardovana. To je bilo 1992. godine. Morao sam preći kod kćerke u stan u zapadni Mostar. Ona je sa djecom otišla, a ja sam prešao u njen stan sa majkom i ženom. Svaki dan sam išao iz zapadnog u istočni Mostar, kuću sam popravljao”, počinje svoju priču legendarni skakač, te dodaje da je to bilo vrijeme prije sukoba Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBIH).

Nastavlja da se pred sukob s HVO-om i pred 9. maj više nije moglo preći.

Braća ubijena u Jasenovcu

Balići su, kako kaže naš sagovornik, antifašistička porodica i dugo njeguju multietnički život.

“Dva brata su mi ubijena u Jasenovcu… Jedan brat bio u otporu, pa ga Nijemci odveli u rudnik Trepča, ali je on pobjegao u Albaniju među partizane. I sestra je bila angažovana, naša radnja je bila glavna za partizansku propagandu, a naša kuća bila pod prismotrom i ustaša i Nijemaca i Gestapoa”, navodi on.

Brat mu je uspio pobjeći iz rudnika Trepča.

“Nismo za njega znali do 1946. godine. Otac mi je jedan dan pričao kako je sanjao Husniju da dolazi kući na bijelom konju, a sutradan je Husnija došao kao oficir na bijelom konju u Mostar.”

Balić je više crtica o svom životu i porodičnim stradanjima napisao u knjizi Sjećanje. Primjerci ove knjige nalaze se u Memorijalu holokausta u New Yorku, u Centru “Simon Wiesenthal” u Beču, kod kraljice Danske, Branka Lustiga,…

“U knjizi se nalazi 540 fotografija i svaka rečenica je potkrijepljena fotografijom. Kakvi smo mi bilo bi: ‘Ma šta Emir kaže…’ Zato su tu fotografije.”

“Tada sam bio u tom stanu da bi 30. juna, kada je Armija osvojila Sjeverni logor i kada je rahmetli Midhat Hujdur Hujka poginuo, nastavljena kupljenja i odvoženja u logor Heliodrom. Došli su po mene u taj stan, pitali koliko mi je godina, imao sam 59, pa su me odveli”, nastavlja naš sagovornik.

“Pred vratima su bili autobusi puni Mostaraca koje sam poznavao i oni su krenuli prema Heliodromu. Mi smo tada bili smješteni u sportsku salu škole ‘Maršal Tito’, koja je bila na heliodromu nekada. Bilo nas je tu više od 2.000.”

Poharin dolazak

“Tada je bila MDS (Muslimanska demokratska stranka), prohrvatska stranka i dolazio je (Armin) Pohara i članovi stranke. Jednog dana su došli na Heliodrom i pozvali mene i još nekoliko viđenijih Mostaraca i poveli su nas u jednu zgradu, gdje smo vidjeli Poharu. Rekli su u razgovoru kako su i protiv Armije RBiH i Alije Izetbegovića i rekli su, ako budemo slušali Aliju i ostale, ‘bit ćete natovareni na brodove i ići ćete u druge zemlje'”, govori sagovornik Al Jazeere.

Balić kaže da su pozvani Mostarci imali mnogo pitanja, među kojima je bilo i zašto su uhapšeni jer su svi bili civili.

“Rekao sam im: ‘To što ste nama rekli najbolje bi bilo da odemo u salu i vi to da ljudima obrazložite.’ Tako je i bilo. Pošao je Pohara i nekoliko njih iz stranke, došli smo u salu i oni su ponovili istu priču oko Armije i Alije i ostalih koji su bili za Bosnu i Hercegovinu. Mnogi su postavljali pitanja, pa su onda ljudi počeli zviždati, ništa nisu mogli učiniti i otišli su.”

Tada su nastali veliki problemi za Balića.

“Ujutro su došli iz HVO-a i prozvali me i ostalih devet što su bili. Odabrali su još nekoliko ljudi i prvi put su nas odveli na radnu obavezu. Ja sam bio uvijek na meti i prvi sam išao na radnu obavezu. Vodili su nas iz Heliodroma do Kajtazove kuće kod Rondoa, onda su nas vodili na prvu liniju i rušili smo stari Dom zdravlja. Bilo je veoma nezgodno jer je to bila stroga prva linija, ulica nas je razdvajala”, ističe on i dodaje da su radili do u kasno u noć, a potom su ih kamionima vraćali na heliodrom.

On je u logoru bio mjesec dana, a svakog dana išao je na rad, na prvu liniju: “Ako je trebao živi zid – to su zatvorenici bili.”

“Mene su uvijek vodili i pitao sam zašto. Rekli su mi ‘Tako je naređeno’, ne trebaju me ni prozivati već da sam odmah ustanem. Kada sam došao jedan dan kod Kajtazove kuće, rekli su mi da sam zviždao Pohari. Primijetio sam da sumnjaju da sam taj bojkot organizovao, no sve je bilo spontana reakcija. Kakva organizacija, na nju niko nije mislio.”

“Nadao sam se da iz Armije neće pucati na mene, to je bilo blizu mog starog dijela grada. Saznao sam kasnije kako su me raja sa prve linije gledala, a nisu pucali.”

Kako je uopće izašao iz logora? Smatra da postoji više mogućnosti:

“Izbjeglice koje su otišle u inostranstvo pravile su peticiju za mene i zbog godina i zbog olimpijskog odlikovanja koje mi je dao (nekadašnji predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta Juan Antonio) Samaranch. Oni su se obratili Olimpijskom komitetu Norveške, a on je poslao MOK-u. E sad, da li je on slao Olimpijskom komitetu Hrvatske, pa je on slao ili sam iz nekog drugog razloga…”

Druga opcija otvorila se, smatra Balić, kad su u julu prebačeni Mostarci iz logora Dretelj na Heliodrom.

“Tada su me prozvali i druge koji su imali oko 60 godina i prebacili u autobuse. Mislio sam da nas vode negdje drugdje, ali su nas pustili u Mostaru, pred malom poštom na onoj strani. Tada je bio sukob i nisu nas mogli prebaciti na istočnu stranu.”

Odlazak u Zagreb

“Opet smo došli u gnijezdo, gdje život nije vrijedio pola pare. Kriminalci su upadali u stanove i istjerivali ljude. Bilo je vrlo teško, pravo da kažem da sam imao dobre komšije. Morao sam napustiti Mostar. Preko dobrog prijatelja Hrvata dobio sam neke falsifikovane dokumente za izlazak, a majka i žena su ostale jer nisu ni htjele ni mogle ići.”

U Zagreb je došao kod tetke, a u glavnom gradu je čuo šokantnu vijest: srušen je Stari most.

“Jedna novinarka Sportskih novosti javila mi je telefonom da su mi srušili Stari most. Nisam mogao vjerovati. Ta mi je rečenica bila šokantna. Nisam mogao vjerovati da je neko srušio Stari most, koji je bitisao 500 godina, koji je ‘prešao ratove’, prirodne nepogode… Mi smo ga smatrali najstarijim Mostarcem, kao živo biće.”

Tada su ga tražili domaći novinari da prokomentariše dešavanja u Mostaru i rušenje Starog.

“Dođu novinari iz Feral Tribunea i kažu da im je Viktor Ivančić rekao da im dam intervju povodom rušenja Starog mosta. Meni je to bilo teško zbog žene i majke u zapadnom Mostaru. Nekako sam se izvukao do Zagreba, a njih zalažem intervjuom. A ako ne kažem o Starom mostu, kako će moji drugovi to vidjeti? Nikada se ne bih vratio u Mostar da nisam dao taj intervju. Negdje bih završio u staračkom domu, ne bih se imao obraza vratiti.”

Nikad Mostar nije bio gori

Balić se vratio, rat je okončan, Stari most ponovno je izgrađen. No – je li se Mostar oporavio, vratio?

“Nikad Mostar nije bio gori, pravo i iskreno da vam kažem, kada pogledate sva dešavanja. Rat završio, zar nismo mogli biti zajednički grad? U zraku je on podijeljen! Za mene je zabluda dvije škole pod jednim krovom. Kakve su to gluposti? Pogledajte šta se dešava sa Partizanskim grobljem, znakovi koji se pišu, imena ulica koja se daju… Mislim da sa neke strane dolaze naređenja da Mostar bude ovakav. On mora biti multietničan, da nam se vrate i Srbi i Hrvati i Muslimani koji su otišli vani.”

Nastavlja da se ipak odlučio dati taj intervju, koji je na kraju zauzeo dvije stranice Ferala, a, između ostalog, rekao je da je “najveća budala onaj koji je naredio da se sruši Stari most”, te da mu je porodica maltretirana u Mostaru.

“Kada je izašao Feral Tribune, nakon dva dana su me odveli i ispitivali zašto sam to izjavljivao u vezi s mostom. Govorili su: ‘Vidite da se situacija smiruje, a vi potpaljujete stanje’, a ja od šeste godine idem kod Starog…”

Često je išao u Ambasadu Bosne i Hercegovine u Zagrebu kako bi našao način da ode u treću zemlju. Danima je čekao autobuse iz Mostara koji su dolazili kod tornja Cibone i išli dalje.

“To je bilo tako tužno, a odatle su išli Boga pitaj gdje.”

Jednom prilikom sreo je starog prijatelja, bivšeg generala iz Jugoslavenske narodne armije (JNA) od prije rata, Envera Ćemalovića, s kojim je dugo pričao, a kad su se rastajali, on je Baliću rekao “po vojnički”: “Ti se moraš vratiti u Mostar.”

“Dobro se svega ovog sjećam koje su mi godine”, govori uz smijeh 82-godišnji Mostarac za Al Jazeeru.

Smrt od snajpera

Nešto kasnije u hrvatskoj prijestonici našao se s ratnim gradonačelnikom Safetom Oručevićem, koji se začudio, jer je smatrao da je Balić – poginuo!

Jedna kanadska televizijska stanica objavila je ranije film Dječak i most, te da je Balić poginuo od snajperskog hica. No, nije poginuo Balić, već Jadranko Fink, koji se također pojavljuje u filmu.

Tada je Balić Oručeviću rekao da se želi vratiti u Mostar, a jedino je mogao preko Sarajeva, u koje je gotovo svakog dana iz Zagreba išao jedan avion tipa Iljušin.

“Zamolio sam ove iz Ambasade, dobio specijalnu potvrdu iz Ženeve i otišao sam kao kurir Ambasade iz Zagreba u Sarajevo, tako sam jedino mogao ući u avion. Sletjeli smo na blokirani aerodrom, tu je bio UNPROFOR. Onda smo bornim kolima otišli do ‘Holliday Inna’. Lijepo vrijeme je bilo u Sarajevu, juli 1994, i mnogi su se čudili otkud ja jer su mislili kako sam ubijen.”

Nakon nekoliko dana u glavnom gradu Bosne i Hercegovine Balić se s Oručevićem uputio ka Mostaru, gdje su stigli okolnim putem preko brda. Tamo je zatekao još više srušenu kuću, brata teško bolesnog, a majka i supruga i dalje su bile na drugoj strani.

Došao je tačno u vrijeme održavanje skokova.

“Most je bio srušen, na kraju bila platforma… Nema moje raje – 23 skakača poginula su braneći Mostar u redovima Armije RBiH. Bilo je tu i Srba i Hrvata i Muslimana. Grozno je kad kažu ‘muslimanska armija’. Mi smo o nacionalizmu pravili samo viceve, izrugivali se tome, u Mostaru živjeli kao braća. Mostar je najmultietničniji grad u bivšoj Jugoslaviji, više nego Sarajevo, sigurno.”

“Pročulo se kako sam živ i kako ću skakati, ali se skakalo samo sa kraka koji je ostao od Starog mosta. Izašli su skakači… Tada su bili mladi ljudi, nikad nisu skakali sa Starog, bio je jedan ili dva od starijih. Kada sam izašao na smotru, to je tako bilo tužno – nema mosta, nema moje raje, neka djeca skaču… Kad su počeli skokovi i kad sam se popeo, to mi je bio najtužniji i najdraži skok koji sam izveo, a izveo sam više od hiljadu skokova sa Starog mosta.”

Izvor: Al Jazeera