Sjećanje na 70 spaljenih civila u Višegradu

Zehra Turjačanin jedina je preživjela živu lomaču u naselju Bikavac, u kojoj je 1992. godine izgubila brojne članove porodice.

Kolekcija fotografija žrtava zločina postavljena je u avliji srušene kuće Mehe i Derviše Aljić u višegradskom naselju Bikavac [Anadolija]

U srijedu u podne je obilježeno 20 godina od zločina počinjenog u višegradskom naselju Bikavac, gdje su snage Vojske Republike Srpske (VRS) zarobile, a potom zapalile više od 70 Bošnjaka - žena, djece i staraca.

Udruženje "Žena žrtva rata", s drugim udruženjima koja okupljaju žrtve, na mjestu zločina izložili su fotografije prikupljene od članova porodica spaljenih na Bikavcu, kazala je predsjednica udruženja Bakira Hasečić.

Članovi udruženja, porodice i prijatelji nastradalih obišli su i gradsko mezarje Stražište, gdje je postavljeno spomen-obilježje u znak sjećanja na zločine počinjene u Višegradu i tom prilikom svi su nositi bijele trake oko ruku, "u znak protesta protiv negiranja genocida izvršenog tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu i Višegrad", kazala je Hasečić.

Ona je osudila čin prekrivanja bijelom trakom riječi genocid na spomen-obilježju Stražište ranije ove sedmice.

Iskaz preživjele

"Neko je na riječ genocid na spomen-obilježje Stražište zalijepio bijelu traku kako bi sakrio genocid, što je još jedan znak da onima koji su izvršili agresiju i genocid smeta naša istina, pravda za koju se borimo", kaže Hasečić.

"Mi, žrtve, koji smo osjetili dželate na svojoj koži, znamo šta se desilo u našoj Bosni i Hercegovini, našem Višegradu i nema druge riječi koju bismo mogli upotrijebiti osim genocida, holokausta i masovnog sistematskog ubijanja, klanja, silovanja i progona Bošnjaka", istakla je Hasečić.


Milan Lukić osuđen je na doživotni zatvor [EPA]

Jedina žrtva koja je preživjela živu lomaču Bikavac jeste djevojka Zehra Turjačanin, koja je zadobila visok stepen opekotina.

U utorak, u nastavku suđenja Oliveru Krsmanoviću za zločine počinjene u Višegradu, Turjačanin je opisala je kako je uspjela pobjeći iz kuće Aljića u Bikavcu, prenio je BIRN.

"Na vrata i prozore su bili stavili ormare i namještaj. Prvo su na kuću bacali kamenje, onda su ispucali rafale, pa bombe. Ubacili su neki prah, od kojeg se jedva moglo disati. Onda je buknuo požar. Vatra se brzo proširila. Ljudi su živi gorjeli. Čula se piska, jauci i cviljenje, što ne mogu opisati", navela je Turjačanin.

Ona se nije mogla pojaviti kao svjedok u Sudu Bosne i Hercegovine, zbog zdravstvenih razloga, ali su pročitani iskazi koje je dala 1992. godine Višem sudu u Zenici, kao i na suđenju pred Haškim tribunalom (ICTY) 2008. godine.

Doživotni zatvor Lukiću

Tužilaštvo Bosne i Hercegovine u proces je uvelo i videosnimak na kojem Turjačanin govori o onom što je proživjela nakon zločina počinjenog na Bikavcu.

"U kući na Bikavcu su bila dva starca i pet do šest starica, kao i jedan mladić od 16 godina. Sve ostalo su bile majke s djecom, koja su bila stara od jedne do deset godina", kazala je Turjačanin.

Ona je navela da su u kući Mehe Aljića na Bikavcu stradali njena majka, dvije sestre, od devet i 26 godina, dvoje sestrine djece, od šest i dvije godine, te 27-godišnja snaha sa sedmogodišnjim sinom.

"Izašla sam kroz neki otvor od 60 centimetara. Na travi su ležali Milan Lukić i njegovih šest 'orlova'. Pretpostavljam da su bili drogirani, jer su se čudno ponašali... Vikali su da stanem. Počela sam bježati, bacajući odjeću koja je gorjela", ispričala je Turjačanin, koja je po licu, vratu i rukama zadobila opekotine trećeg stepena.

Milan Lukić je, kao vođa paravojne jedinice "Beli orlovi" ili "Osvetnici", osuđen prvostepenom presudom Haškog tribunala na kaznu doživotnog zatvora zbog zločina počinjenih u Višegradu.

Krsmanović je optužen da je, s Lukićem i drugima, učestvovao u zločinu na Bikavcu.

Njemu se, kao pripadniku Druge podrinjske lake pješadijske brigade VRS-a, sudi i za učešće u drugim ubistvima, silovanjima i prisilnim nestancima bošnjačkog stanovništva.

Krsmanović i njegov branilac Slaviša Prodanović istakli su da bi Turjačanin pitali da li optuženog povezuje s ovim zločinom.

"Ona mene dobro poznaje i ja nju dobro poznajem. Pitao bih je da li imam ikakve veze s tim zločinom" kazao je Krsmanović.

Turjačanin je u iskazima navela da su se zločini u Višegradu počeli događati kada je Milan Lukić na početku rata došao iz Obrenovca (Srbija) te kako je sa balkona svoje kuće na Bikavcu gledala iz "noći u noć" kako ljude ubijaju na mostu u gradu.

Suđenje će biti nastavljeno 10. jula.

Stradalo 3.000 stanovnika Višegrada

Sličan zločin dogodio se 14. juna 1992. godine, kada je više od 70 višegradskih Bošnjaka, civila, živo zapaljeno u kući Adema Omeragića u Pionirskoj ulici u Višegradu.

To je jedan od zločina za koji je osuđen Milan Lukić.

Među stradalima su bili žene i djeca, stare i iznemogle osobe. Najmlađa žrtva je imala nepuna dva dana i nije imala ni ime, a najstarija je imala 79 godina.

Tog 14. juna zarobljena je grupa od više od 70 Bošnjaka, uglavnom iz sela Koritnik. Srpski vojnici su ubacili granatu u kuću, a onda su je zapalili.

Pucali su na one koji su pokušali pobjeći kroz prozore, a samo rijetki su preživjeli.

Milan Lukić osuđen je na doživotnu robiju, Sredoje Lukić na 30 godina zatvora, Momir Savić na 18, Mitar Vasiljević na 15, Boban Šimšić i Novo Rajak na po 14 godina, Željko Lelek na 13, a Nenad Tanasković na 12 (presuda mu je u žalbenom postupku smanjena na osam godina).

Osuđene zločince Milana i Sredoja Lukića te Mitra Vasiljevića Haški tribunal teretio je za "istrebljenje velikog broja civila, uključujući žene, djecu i starce".

Mnogi pripadnici vojske i policije RS-a te paravojnih formacija koji su počinili zločine u Višegradu i danas žive na slobodi.

U Višegradu je ubijeno blizu 3.000 Bošnjaka, od toga 128 djece.

Izvor: Agencije

Teme: 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.