Sjeverna Koreja nije Sovjetski savez, a Trump nije Kennedy

Postalo je popularno opisivati trenutnu situaciju na Korejskom poluotoku kao “usporenu Kubansku raketnu krizu”. Lako je shvatiti zašto se to čini, jer postoje značajne sličnosti između to dvoje. Primjera radi, do oba slučaja je došlo zato što je vojno slabija sila napravila strateški potez kako bi dovela do ravnoteže snaga. Godine 1962. su Sovjeti pokušali da potajno dopreme rakete u domet Sjedinjenih Američkih Država kako bi nadoknadili nedostatak pouzdanih interkontinentalnih balističkih raketa (ICBM).

Danas Sjeverna Koreja provodi ubrzani program razvoja ICBM-a te pridruženi program nuklearnih bojevih glava kako bi se suprotstavila i odvratila nadmoćnu konvencionalnu i nuklearnu superiornost SAD-a.

Ipak, postoje ključne razlike koje sjevernokorejsku situaciju čine težom za rješavanje.

Za početak, ovo je prva vanjskopolitička kriza sedmomjesečne Trumpove administracije. Do početka Kubanske raketne krize, Kennedyjeva administracija je preživjela fijasko Zaljeva svinja, klimavi susret sa Nikitom Hruščovom u Beču te podizanje Berlinskog zida. Predsjednik John F. Kennedy je naučio kojim pojedincima i agencijama se može vjerovati i na koga se može osloniti. Uspostavio je izvršni komitet (ExCom) i Nacionalno sigurnosno vijeće za upravljanje kriznim situacijama.

Konfuzna administracija

Trumpova administracija u ovom trenutku ne pokazuje takvu koherentnost. U kritičnom periodu od nekoliko dana, američki političari su objavili niz proturječnih politika, naizgled raspravljajući se da li je promjena režima opcija, da li je denuklearizacija preduvjet za pregovore, te čak da li su mogući pregovori, i to sve u javnosti. Skup za novinare održan 10. augusta, zamišljen da pokaže da su svi na istoj strani, bio bi uvjerljiviji da su strateg Steve Bannon (koji je otad uklonjen iz Bijele kuće) i njegovo nacionalističko krilo iz Bijele kuće bili prisutni.

Druga velika razlika je da se Kubanska raketna kriza uglavnom rješavala u privatnosti, osim pomorskog “embarga”. Činilo se da je većina vijesti procurila namjerno. Nasuprot tome, kriza sa Sjevernom Korejom se uglavnom rješava u javnosti sa (često proturječnim) izjavama zvaničnika administracije i (često nepripremljenim) izjavama i porukama na Twitteru predsjednika Donalda Trumpa koje se čine usmjerenim direktno na Kim Jong-una. Privatno preneseni stavovi mogu biti promijenjeni ili čak odbačeni. Teže je promijeniti javno izrečene stavove. 

Možda se sad, nakon proteklog vremena, čini da je rješenje Kubanske raketne krize bilo tako očigledno. Bilo je jasno od samog početka da Kennedy ne može i neće dozvoliti da ruske rakete ostanu na Kubi i bilo bi jasno da “embargo” može spriječiti daljnje isporuke, dok bi zračni udari vjerovatno uništili one koje se tamo već nalaze. Genijalnost se očitovala u pronalasku niza akcija koje bi zadovoljile Hruščova. Obećanje da Kubu neće napasti i zauzeti je donekle smekšalo Castra, dok je tajno obećanje da će se povući američke balističke rakete srednjeg dometa iz Turske se činilo dovoljnim za rusku vojsku i druge tvrdolinijaše iz Kremlja.

Uredno rješenje

Bile su potrebne žestoke interne rasprave i teški pregovori i nemala količina manevriranja da se dođe do rješenja, ali u konačnici je to bio jedan uredan paket.

Nema takvog urednog rješenja za Koreju. Da, postoje stvari koje obje strane mogu željeti, poput okončavanja Korejskog rata mirovnim sporazumom, pa čak i normalizacija diplomatskih odnosa, a Sjeverna Koreja će insistirati da SAD pristane da ne traži promjenu režima. Ali šta onda?

SAD i Južna Koreja ne odustaju od zajedničkih vojnih vježbi bar sve dok se napetosti dramatično ne smanje. Malo je vjerovatno da će Kim pauzirati svoj razvoj oružja za obećanje da neće biti promjene režima sve dok su američke snage i dalje na Korejskom poluotoku. A tu je i očiti problem. Kim kaže da se nikada neće odreći nuklearnog oružja i doista je ovo zahtjev u sjevernokorejskom ustavu. Predsjednik Trump i tri njegova prethodnika su insistirali da Kim to uradi.

Čak i ako se bude s vremenom mogla ukinuti ta ustavna stavka, malo je vjerovatno da će SAD pristati da započne s pregovorima dok se nastavljaju raketna i nuklearna testiranja.

Tako da se pitanje svodi na sljedeće: Može li kombinacija sankcija i pritisaka Kine i SAD-a natjerati Kima da zaustavi testiranja i započne s pregovorima? Ako ne, status quo će se nastaviti, a opasnost od rata se neće smanjiti.

U međuvremenu je neophodno da se Trumpova administracija valjano organizira, da popuni ključne pozicije i da uspostavi djelotvornu strukturu za nacionalnu sigurnost.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera