Škabrnja: ‘Kod nas je Ratko Mladić ispekao zanat’

Dana 18. studenog prije 26 godina, u vrijeme kad su srpske paravojne formacije i pripadnici JNA ulazili u izmučeni i razrušeni Vukovar, kao uvertira u nove zločine koji će uslijediti, na drugom kraju Hrvatske pala je obrana Škabrnje i započeo jedan od najvećih masakara tijekom rata u Hrvatskoj.

Ubijeni su deseci civila i vojnika u ovom malom mjestu u zadarskom zaleđu, gdje danas kažu da je Ratko Mladić upravo u ovim krajevima “ispekao zanat” koji će do stravičnih razmjera “usavršiti” u Srebrenici, a da za zločin u Škabrnji nije optužen.

Tog su dana pripadnici bivše JNA pod Mladićevim zapovjedništvom i srpskih paravojnih postrojbi ušli u Škabrnju, mučili i ubili 43 civila i 15 hrvatskih vojnika.

Dan kasnije u susjednom Nadinu ubili su 14 civila, protjerivali, pljačkali i palili. Do oslobođenja 1995. u Škabrnji i okolici ubijeno je 86 osoba. Mještani kažu i više. Šest osoba stradalo je i nakon povratka od minsko-eksplozivnih sredstava.

Praktički nema obitelji koja nije ostala bez nekog člana. Najveći je pokolj bio u ulici koja se danas zove Ulica 18. studenog 1991.

Pobijene cijele porodice

Tu su najviše stradale obitelji Šegarić i Pavičić, ali i Sopić, Bilaver, Brkić… Branko Šegarić preživio je.

Miljanić: Mladić svom oficiru prijetio strijeljanjem

Radiostanica u stožeru uhvatila je u jednom trenutku, kaže Miljanić, razgovor Ratka Mladića i pukovnika Tripka Čečovića, koji je predvodio mehaniziranu brigadu JNA, nakon što se cijela Škabrnja zatresla od detonacije. Navodno je bilo uništeno njihovo vozilo sa streljivom.

“U roku od deset minuta pukovnik Čečović zove Ratka Mladića direktno, ne šifrirano, nego otvorenim rječnikom. U tom momentu u tom podrumu, gdje je bila moja radiostanica, bilo je negdje oko 70 civila koji su se sakrili u taj podrum. Ja kažem ‘Držite se, pošalji tamo, drži gore Glavicu!’ itd. i odjedanput čujem razgovor, svi su to čuli – zove Čečović Mladića i kaže: ‘Druže pukovniče, uništena nam je rezerva streljiva, više streljiva nemam, moram se povući nazad.’ A njemu on odgovara: ‘Dragi g. Čečoviću, ako se povučeš, ja ću te streljati. Dobićeš rezervu municije.’ Tim riječima. Nakon možda 10–15 minuta slete helikopteri, jedan, pa dva iza Škabrnje i valjda su dovezli rezervu streljiva.”

Iza toga krenuo je, kaže, cijeli val helikoptera iz kojih je istrčalo pješaštvo prema Prkosu i Škabrnji. Jedan je tenk uništen, no u kontranapad branitelji mjesta, kojih je 18. studenoga 1991. ostalo približno 240, bez streljiva nisu mogli ići. Lokalni svećenik Tomislav Sikirić, tvrdi, bio je junak koji je tada 64 civila smjestio u podrum za koji ni on sam nije znao. Neprijatelj je kuću srušio, ali mala su metalna vratašca vodila u podrum.

“U 40 kvadrata bili su dva dana i dvije noći bez vode, najmlađa beba imala je 20 dana. I kad je vidio da nema više izlaza, rekao je: ‘Ja vas izvodim. Ako me primijete, ja ću se ubiti.’ Ja sam mu dao automat, rekao ‘Ne smiješ im pasti u ruke’ – i on je izvukao 64 Škabrnjana i ostao živ.”

“Izgubio sam ćaću, tri brata, babu i strica, brata od tetke i od tetke sina, stričevića… Devet članova obitelji ovdje na ulazu Ambara, devet Šegarića. Bio je užas, ja sam se jedva izvuka’, meni je bio mali zarobljen, ima’ je onda 15 godina. Ja sam bio zapovjednik na ulazu. Moji dečki su dobivali donacije, ostalo mi je robe i moj mali je to uz'a i obuka’ se.”

Obrana je, kaže Šegarić, bila preslaba – morali su se povući.

“Pohvatali su civile. Meni je mater pokojna bila zarobljena, sestra mi je bila zarobljena, sin.”

Ni nakon 26 godina nije ništa lakše. “Najgori su ovi dani sićanja. Inače se uhvatiš posla i u radu se to malo izgubi, a ovako u miru ovih dana glava boli, nervozan budeš, sve se vraća i malo se izgubiš.”

Zapovjednik njegovog voda bio je Stanko Duje Bilaver, najmlađe od dvanaestero djece u obitelji. Njegov brat Roko kaže da je bio prva vojna žrtva na zadarskom području za Škabrnju.

Radio je u Hamburgu kao inženjer. Roko, koga je zvao i “tata” jer se s braćom brinuo za najmlađega, nagovarao ga je da se vrati u Njemačku kako ne bi imao problema s poslom.

“Zadnje riječi što sam od njega čuo: ‘Neću, brate, neću, tata, reći će Škabrnjani da sam ih napustija i pobiga’. Za mene metak nije skovan’. Četvrti dan poginuo je u Prkosu, na zadatku.”

Roko Bilaver u svojoj je obitelji nabrojao 19 žrtava, što bližih, što daljih rođaka.

Zločine su, kaže, činili i mještani srpske nacionalnosti iz okolnih sela, s kojima su radili, pomagali se.

“Biljane nisu imale ni dućana, ništa nisu imali. Za sve su dolazili u Škabrnju.”

Miljanić: ‘Mladić je odavde krenuo’

Ratni zapovjednik obrane Škabrnje Marko Miljanić prije mjesec se vratio iz Haaga, gdje je svjedočio u novom suđenju Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću.

I u ranijem je postupku bio svjedok tužiteljstva, kao i na suđenjima Slobodanu Miloševiću, Milanu Martiću i Milanu Babiću.

“Ovo je osmi put da sam bio u Haagu. Ali interesantno – sredstva priopćavanja u Hrvatskoj nikada nisu napisala nijednu riječ o tome, ali zato sredstva priopćavanja iz Bosne i Hercegovine i Srbije to redovito prenose i moju dragu gospođu tada, kada ja svjedočim u Haagu, obavezno iz Bihaća, Cazina i ljudi iz Bosne i Hercegovine zovu”, kaže Miljanić.

Smatra da Hrvatska nije učinila dovoljno da se Mladiću tamo sudi i za Škabrnju, a bio je zapovjednik snaga JNA.

“Kad je bila bitka za Škabrnju, njegov 9. korpus učestvuje u masakru i Ratko Mladić je ‘ispekao zanat’ u Hrvatskoj, u zadarskom kraju. Paradoks je da se Ratku Mladiću sudi samo za Bosnu i Hercegovinu. Jest, u Srebrenici je bio neviđeni zločin, ali odavde je krenuo.”

Nakon Mladićevog uhićenja 2011. glavni tužitelj Haaškog tribunala Serge Brammertz izjavio je da Tribunal ne planira proširiti optužnicu protiv njega kako bi uključila i zločine koje je vojska pod njegovom komandom počinila u Hrvatskoj, među kojima je i pokolj u Škabrnji u studenom 1991.

U kolovozu ove godine obrana Franka Simatovića Frenkija, optuženog za ratne zločine, sugerirala je pred Tribunalom da je za zločine nad Hrvatima u Škabrnji bila odgovorna JNA na čelu s Mladićem. Na suđenju je citiran odlomak iz Mladićeve bilježnice. “Kvalitetno očistiti rejon Nadin–Škabrnja”, glasila je direktiva koju je Mladić uputio svojim snagama, rečeno je pred Tribunalom.

Miljanić, šef Odjela za minsko-eksplozivna sredstva u zadarskoj policiji, stigao je 5. rujna 1991. u rodnu Škabrnju da organizira obranu. Nitko drugi, kaže, nije želio ići. Desna ruka bio mu je Stanko Duje Bilaver, koji je poginuo 6. listopada, dva dana nakon što su odbili prvi napad.

Nakon toga su, kaže, žene, djeca i starci evakuirani, a ostalo je 245 ljudi braniti mjesto. Odbili su desetke napada, a na Škabrnju su, jedinu u tom kraju, počele padati i zabranjene kazetne bombe. Tisuće granata pale su na mjesto i gotovo ga uništile.

“I 5. 11. 1991. dobivam depešu da se civili moraju vratiti u Škabrnju. Ja pitam: ‘Zašto?’ Kaže: ‘Potpisano je haško primirje.’ Ja odmah u Zadar kod svih. Kažu: ‘Moraju se Škabrnjani vratiti, potpisano je s JNA primirje, oni iseljavaju iz Zadra, neće vas više napadati, neće ništa.’ I s pet autobusa Škabrnjani su vraćeni – svi.”

Nakon toga se, kaže, nije više moglo izaći. Škabrnjski bataljun s okolnim snagama, ukupno 765 ljudi, brani 32 kilometra bojišnice. Dan prije završnog napada bojišnica miruje.

Djeca i starci u živom štitu

“Tada, ujutro 18. 11., počinje opći koncentrični napad na Škabrnju i u tom momentu počinje gorjeti nebo i zemlja. Najprije je otvorena vatra iz tenkova iz Polače, a onda sa svih strana”.

Pravosnažno osuđena samo Zorana Banić

Miljanić kaže da je u Haagu uvijek govorio samo istinu jer, kaže, nikoga ne mrzi. U svojim je postrojbama imao 27 suboraca srpske nacionalnosti koji su se borili za hrvatsku državu. Ponosan je, kaže, što im je pomogao da riješe svoj status, dobiju mirovine…

Zbog zločina u Škabrnji vođeno je više kaznenih postupaka u Haagu, osuđeni su po odgovornosti Milan Babić i Milan Martić, a sudilo se i Slobodanu Miloševiću. Miljanić se sjeća svojeg svjedočenja u tom postupku – kaže da ima svoje mišljenje o Miloševiću, no da ga je on uvijek oslovljao s “gospodine”.

“Na kraju svjedočenja on je rekao ‘Hvala na fer svedočenju.’ Ja sam u Haagu svjedočio o zločinima učinjenim u Škabrnji, a on mi je dokazao čak koje su postrojbe bile u napadu na Škabrnju, koje ja nisam znao.”

Osim Zorane Banić, koja je pravomoćno osuđena te je odslužila zatvorsku kaznu od šest godina, nitko od nalogodavaca zločina u Škabrnji nije priveden. Više osoba nedostupnih hrvatskome pravosuđu osuđeno je u odsutnosti. Miljanić, kao i mnogi, smatra da su Zoranu Banić žrtvovali i “isturili”, dok glavni krivci nisu odgovarali. 

Napalo je 29 tenkova i blizu 3.000 pješaka, zrakoplovstvo. Hrvatski su vojnici već tada bili pri kraju sa streljivom.

“Kad su se dočepali prvih podruma, počelo je opće ubijanje – JNA je išla naprijed, iza njih su išli domaći četnici i onda su klali i ubijali ljude. Tada hvataju i naprave živi štit, stave žene, djecu, starce ispred i oko tenkova.”

Obrana se počela raspadati. Pomoć je, kaže, tražio više puta, ali nije stizala. Išao je i osobno po nju, ali, tvrdi, nitko nije želio poći.

Snimke izmasakriranih tijela Miljanić uvijek nosi sa sobom u Haag. No, ne želi ih drugima pokazivati.

“Samo ću ovo reći: nekoliko dana poslije pada Škabrnje dovezeni su leševi Škabrnjana u Zadar. Tada je bio nizozemski časnik i kad je vidio izmasakrirana tijela Škabrnjana kod mrtvačnice, povraćao je i rekao: ‘Prošao sam Indokinu, Afriku, svugdje sam bio, ali ovakve zločine nad leševima nisam vidio. Zdrobljena tijela, rascijepljene lubanje, udovi pokidani, oči povađene…'”

Škabrnja je potom, navodi, sravnjena sa zemljom, a 30-ak starijih civila koji su ostali ubijeni su, kaže, idućih mjeseci. Izgubio je, oca, brata i još sedam rođaka.

Tu se noć izvukao i nakon dva dana krenuo na nove zadatke – nije, kaže, imao vremena oplakivati najmilije.

Nediljko Bubnjar, načelnik općine Škabrnja, 26 godina poslije kaže da u ovom kraju nije bilo vojnih, strateških, ratnih ciljeva. Namjera agresora, navodi, bila je ubiti nacionalnu svijest i želju za slobodom, no žrtva Škabrnje, kaže, “urezala se u srce hrvatskog naroda i bila inspiracija za konačnu pobjedu”.

U Škabrnju su se, kaže, vratili gotovo svi – tek se jedan dio zbrinuo u Zadru, drugdje u Hrvatskoj ili inozemstvu.

Ponovno se živi ‘punim plućima’

Broj stanovnika iz godine u godinu raste, natalitet je najbolji u cijeloj županiji – u školi je više od 200 djece, u vrtiću više od 50-ero. Živi se, kaže, punim pućima.

Prije rata ovdje je bilo obrta, bili su poznati po građevinskoj operativi. Značajna je bila poljoprivreda, a danas, kaže, možda pet-šest obitelji od toga živi.

No, obrti i tvrtke ponovno se otvaraju, vezani su na Zadar, udaljen 15-ak minuta. Nakon infrastrukture i obnove okreću se privlačenju investitora čija je djelatnost bazirana na potencijalima koje oni imaju – poljoprivrednoj proizvodnji, njezinu osuvremenjivanju.

Plan je u razvoj “ukomponirati” memorijalnu priču – rijetki su tjedni da ne stigne autobus ili dva s posjetiteljima.

Grade stoga objekt gdje bi oni u intimi mogli odati počast žrtvama, s dvoranom za videoprojekcije i prezentacije, a na brdu Ražovljeva glavica planiran je spomen-park s ugostiteljskim sadržajem i suvenirnicom.

“Počeo je dijelom i turizam, što je prije nekoliko godina djelovalo nezamislivo – rade se kuće za odmor s bazenima, počelo je funkcionirati vrlo kvalitetno i vidim da je nekoliko ljudi koji su pokrenuli tu djelatnost potaklo i druge”, zaključuje Bubnjar.

Izvor: Al Jazeera