Skakavci koji su opustošili Srbiju

Piše: Marko Matić

Hapšenje najpoznatijeg srbijanskog tajkuna Miroslava Miškovića pokrenulo je u javnosti pravu lavinu pitanja o postojanju veza između sivog kapitala i ključnih političkih aktera.

U toj bujici najrazličitijih mogućih konstrukcija i spekulacija, jedno je sigurno – neslućeni finansijski uspesi malog broja privilegovanih pojedinaca, koji su se zasnivali na “logici skakavaca” koja je za sobom ostavila pravu pustoš u ekonomskoj sferi, nisu bili mogući bez značajne podrške iz samih vrhova političke piramide.

Iako je javnost za sada ostala uskraćena za imena ljudi koji su bili delovi zločinačkog udruženja koje je u svoje privatne džepove prelilo celokupno društveno bogatstvo, konture tog dobro uhodanog mehanizma više su nego očigledne.

Samo par dana nakon Miškovićevog hapšenja, prvi potpredsednik srbijanske Vlade Aleksandar Vučić obavestio je javnost da je istraga došla do podataka da je najpoznatiji srbijanski tajkun plaćao veliki broj visokih državnih dužnosnika i to mesečnim iznosima od po nekoliko desetina hiljada eura.

Prema kasnijim informacijama, koje su procurele iz same istrage, potvrđeno je da je Mišković islednicima otvoreno govorio da je “gotovo svima” iz sveta politike davao novac, da bi potom poručio da će imena objaviti tek onda “kada za to bude došlo vreme”.

Licitiranje imenima

Zvanična potvrda postojanja sprege između sivog kapitala i zvaničnih političkih struktura, uz odsustvo informacija o konkretnim slučajevima, izazvali su brojne spekulacije u medijima koji se poslednjih dana utrkuju u licitiranju imenima, kako onih iz krugova bivšeg režima, tako i onih koji su svoje mesto našli u novoj konstelaciji vladajućih snaga.

Na licitiranje imenima koje se događa na naslovnim stranama dnevne štampe i beogradskih tabloida, usledilo je i očekivani odgovor političkih partija, koje su horski negirale veze sa ozloglašenim tajkunima, uprkos brojnim sumnjama zbog kojih su i ranije neretko dovođene u vezu kako sa samim Miškovićem, tako i sa drugim predstavnicima sumnjivo stečenog kapitala.

U novonastalom sveopštem metežu i pokušaju pranja ruku od strane političara, mnogi su zaboravili da pojasne brojne kontroverzne i sa stanovišta javnog interesa neobjašnjive odluke u čijem su donošenju učestvovali, a koje su preko noći donošene unutar državnih institucija.

O obrascima zajedničkog delovanja povlašćenih tranzicionih dobitnika i korumpiranih političkih struktura, može se dosta toga zaključiti i iz obimnih i studioznih izveštaja vladinog Saveta za borbu protiv korupcije, čija su upozorenja vlasti redovno ignorisale.

Pored direktnog nameštanja privatizacionih tendera i povlašćenih poslova sa državom, odabrani tajkuni su, zahvaljujući široko rasprostranjenoj korupciji, često sebi mogli da priušte čak i izglasavanje zakona koji su odgovarali isključivo njihovim poslovnim interesima, ali i donošenje brojnih podsticajnih mera od strane Vlade, čija je hiperprodukcija usledila paralelno sa zahuktavanjem velike finansijske krize s kraja 2008. godine.

Savet za borbu protiv korupcije je tako još 2005. godine ukazivao na brojne anomalije u zakonima, kada je, nakon što izveštaj upućen Vladi Srbije nije naišao na razumevanje, uputio apel poslanicima da ne usvajaju izmene Zakona o privatizaciji.

Posmatrači su složni u oceni da će upravo proširivanje istrage na sferu politike i rezultati do kojih ona bude dovela, biti od ključnog značaja za dalje razvrgavanje koruptivnih veza političkih stranaka i pojedinaca iz politike sa biznismenima i tajkunima.

Savet je tvrdio da korupciju generišu i pojedine odredbe zakona o državnoj revizorskoj instituciji, o pranju novca i zaštiti konkurencije. Nešto kasnije, Savet je zahtevao i ocenu ustavnosti odredbe o konverziji zemljišta, kao i uredbe o podsticajima građevinskoj industriji.

Sticajem “čudnih” okolnosti nijedna od tih preporuka nije uvažena, a zanimljivo je da su nove vlasti, čak i nakon hapšenja Miškovića, pokrenule zakonske projekte besplatne konverzije zemljišta, kao i nastavka primene sporne uredbe o građevinskoj industriji.

Tako je nastala paradoksalna situacija da je i sam Mišković uhapšen zbog dela koje je samo pet dana kasnije, zakonom o konverziji zemljišta u državnom vlasništvu, proglašeno potpuno zakonitim!

Pored sumnjivih aktivnosti poslanika koje su u javnosti uglavnom tumačene kao vid vraćanja dugova krupnim finansijerima parlamentarnih stranaka i njihovih partijskih vrhuški, posebnu ulogu u režiji tajkuna odigrali su Vlada i njena ministarstva, kao i brojne vladine agencije zadužene za uređivanje pojedinih oblasti poslovanja.

Tako su, u jeku velike ekonomske krize, mere pomoći iz državnog budžeta najvećim delom dodeljivane Miškovićevim trgovinskim lancima, a zanimljivo je da su tokom pregovora o SSP sa Evropskom unijom srbijanske vlasti tražile zaštitu za jedina tri proizvoda u kojima Srbija ima komparativnu prednost – ulje, šećer i duvan. 

Slučajno ili ne, tek proizvodnja u ta tri sektora nalazi se pod kontrolom poznatih tajkuna Miodraga Kostića i Predraga Rankovića Peconija, čija se imena dovode u vezu sa finansiranjem Demokratske stranke, odnosno Socijalističke partije Srbije, koje su činile okosnicu prethodnog režima.

Zanimljivo je da je na inicijativu Dačićevih socijalista krajem 2008. godine izglasan i Zakon o akcizama na cigarete, koji je takođe izuzetno pogodovao poslovanju Rankovićevih kompanija, bliskog prijatelja lidera Socijalističke partije Srbije.

Zbog navedenih, ali i brojnih sličnih primera, Tužilaštvo je najavilo da će u okviru državne borbe protiv korupcije, predmet istrage nadležnih organa biti i usvajanje zakona iz prethodnih godina, posebno onih važnih za interes pojedinih tajkuna.

Predmet pažnje Radne grupe Uprave kriminalističke policije biće i narodni poslanici Skupštine Srbije, bez čijeg glasa nije mogao biti usvojen nijedan od zakona kojima su stvoreni uslovi da pojedini tajkuni, uključujući i uhapšenog Miroslava Miškovića, za kratko vreme dođu do enormnog bogatstva.

Reagujući na te najave, posmatrači su složni u oceni da će upravo proširivanje istrage na sferu politike i rezultati do kojih ona bude dovela, biti od ključnog značaja za dalje razvrgavanje koruptivnih veza političkih stranaka i pojedinaca iz politike sa biznismenima i tajkunima.

To će istovremeno predstavljati i stvarni test odlučnosti prvog potpredsednika vlade Aleksandra Vučića i njegovih partijskih i koalicionih partnera da bez izuzetka procesuiraju sve one za koje budu pronađeni dokazi da su učestvovali u višedecenijskoj pljački građana Srbije.

Razobličavanje veza između politike i sivog biznisa istovremeno je i tačka koja budi najviše sumnji u stvarne domete aktuelne antikorupcijske kampanje, pošto je teško očekivati da će Gordijev čvor političara i tajkuna preseći oni koji su i sami upetljani u njega.

Najvjerovatniji scenarij

Čak i pod pretpostavkom da je Vučić u svom misionarskom zanosu zaista spreman da ide do kraja, jasno je da on za tu operaciju ne uživa bezrezervnu podršku čak ni sopstvene stranke, a o koalicionim partnerima da i ne govorimo.

Zbog toga bi dalje zasecanje koruptivnog tkiva koje bi zahvatilo i okoštale partijske strukture moglo da dovede do pada aktuelne Vlade i novog prekomponovanja političke scene Srbije.

Posao borbe protiv korupcije bio bi ponovo odložen sa dobrim izgledom da usled odlaganja ostane trajno nedovršen.

Zbog navedenih razloga, najverovatnijim se čini scenario po kome će se Vučić, nakon što je Miškovićevim hapšenjem pobrao političke poene, ipak zaustaviti na pola puta, tačnije na onoj tački čiji bi prelazak predstavljao ulazak u polje politike i početak obračuna, koji bi ugrozio i pozicije samog Vučića.

Bliža i dalja istorija nas ipak uče da su lične inicijative u politici, koje nisu bile praćene izgradnjom sistemskih mehanizama, bez izuzetka završavale u vrtlogu tajnih dogovora političkih i ekonomskih moćnika, dva noseća stuba svekolike korupcije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera