Školskim uniformama protiv socijalnih razlika među djecom

Dok struka već dulje vrijeme istražuje učinke školskih uniformi na odnose među djecom u školi, školski uspjeh i druge čimbenike povezane s tim pitanjem, na našim se prostorima neki s nostalgijom, neki s odobravanjem, a neki s negodovanjem prisjećaju svojeg školovanja u socijalizmu u jednoličnim plavim kutama.

Istovremeno, od početka drugog polugodišta tekuće školske godine učenici i nastavnici OŠ Barilović nedaleko od Karlovca svoje školske uniforme nose s ponosom.

Ekipa koja teži istom cilju

To je posljednja u nizu nekolicine osnovnih škola u Hrvatskoj koje su uvele školsku odjeću.

Povezanost i osjećaj pripadnosti školi

Učiteljica hrvatskog jezika Sanja Bišćan, koja je u školi na jednogodišnjem stručnom osposobljavanju, ugodno je ostala iznenađena kada je učenike ugledala u istim majicama. Dobro je to, smatra, i za odnose među učenicima i za roditelje koji sada mogu manje brinuti o tome kako će njihova djeca izgledati u školi. “Mislim da je to sve pozitivno utjecalo na učenike, ne vidim nikakve negativne reakcije da oni ne bi nosili majice. Sretni su, zadovoljni su, oni znaju da školske uniforme nose elitne škole, da se zbog toga ne moraju osjećati manje vrijednim, naprotiv. To im daje osjećaj zajedništva i suradnje, zajedno rade i pomažu si”.

Petra Poljak, profesorica engleskog jezika, kaže da ih je iznenadilo oduševljenje učenika, a i nastavnici su prihvatili odjeću kao dio posla. “Mislim da nas na neki način povezuje iz razloga što osjećamo neku pripadnost školi i nadam se da će se to manifestirati i kod nekih natjecanja van škole još u većoj mjeri”.

Te djelomične uniforme sastoje se od plavih majica dugih rukava s amblemom općine Barilović. Svaki učenik je dobio dvije majice, a u planu je nabavka još po dvije majice kratkih rukava i dvije za tjelesnu i zdravstvenu kulturu te majica s kapuljačom za jesen.

Uniforma za učiteljice sastoji se od sakoa s amblemom, dok su učitelji dobili polo majice s istim uzorkom.

“Nismo baš u Britaniji, nismo strogo uniformirani, nego čisto – evo jedna majica koja nama dobro služi i kao prepoznatljivost ove škole. Mi smo sad ekipa, tim, zajedno smo, pomažemo jedni drugima, nismo različiti, isti smo i težimo istom cilju, a to bi trebalo biti usvajanje znanja, vještina, talenata… Djeca su bila na jednom matematičkom natjecanju u Zagrebu i lijepo se osjećaju kad su u istim majicama, kad su ekipa”, kaže ravnateljica Vesna Car.

Uniforme su za roditelje besplatne jer ih financira općina. Zamišljena je, kaže ravnateljica, i kao oblik pomoći.

No, u pedagoškom smislu namjera je i da doprinesu ublažavanju posljedica socijalnog raslojavanja koje je, kako struka već dulje upozorava, vidljivo i u školama gdje, s obzirom na to da se radi o djeci u osjetljivoj dobi, ono može rezultirati i negativnim pojavama u odnosima pa i određenim oblicima nasilja.

‘Do izražaja dolazi ono što učenici jesu’

“I s te strane je to zanimljivo zato što se sada djeca osjećaju jednako, ne mogu komentirati ‘ti imaš skuplju majicu’, neka najnovija moda ili hit, nego su sada svi jednaki i dapače čini mi se da tek sada kod njih dolazi do izražaja njihovo lice, oči, kosa, mimika, upravo ono što oni jesu, a do sada je u oči upadala neka slika na majici ili nešto drugo”.

Iako je čest prigovor protivnika školske uniforme stvaranje jednoobraznosti učenika poznate i iz totalitarnih režima koja, kako argumentiraju, narušava individualnost i različitost, Car tvrdi da u praksi za sada ne prepoznaje takav učinak.

“Individualnost se sigurno ne izražava samo kroz odjeću nego baš kroz sve ostale stvari, kroz ono za što je učenik sposoban, talentiran, kroz njegove interese”.

Ravnateljica naglašava da su i roditelji i učenici oduševljeni odjećom koja ih čini prepoznatljivima, a zadovoljstvo se doista može osjetiti u razredima.

“Ne razlikujemo se kao prije, jednaki smo prema bojama, nitko se ne ističe više po osobini odijevanja i usmjereni smo na nešto drugo, gledamo se kao kolege. Mislim da je to pozitivno upravo zbog te jednakosti i da se nitko ne ističe po nekim ne toliko važnim osobinama”, kaže Josip iz 7a razreda.

Nasilje zbog odjeće 

“Dobar je osjećaj jer smo svi jednaki i nekako se više prihvaćamo u društvu nego kad nismo nosili uniforme. Prije smo se drugačije gledali zbog odjeće, kopirali i tako“, dodaje Josipova kolegica iz razreda Karla.

U Hrvatskoj uniforme nisu propisane. Pedagog Siniša Opić objašnjava da je to samostalna inicijativa nekih škola s ciljem sprječavanja uspoređivanja učenika među sobom po odjeći koju nose.

Uniforme kao izraz individualnosti

Uniforme u školama, napominje Opić, čest su slučaj u europskim školama, posebice privatnim, unatoč zamjerkama da se time naglašava nemogućnost izražavanja individualnosti učenika kroz odjeću kao obilježje, kako dio kritičara ističe, totalitarnih društava.

“Nije nužno da uniforme ‘guše’ individualnost djece. Zašto o odabiru uniforme – izgledu, logou škole, razreda i sl. – ne bi učenici zajedno odlučivali? Zašto svaka uniforma ne bi mogla imati detalj učenika, razreda, škole? Time se razvija kohezija, što djeluje na pozitivan odnos  prema školi, učenju i ponašanju. Dakle, navedena antiteza može biti i izričaj individualnosti  pojedinca i razreda”.

“To i ne bi bilo tako alarmantno kad ne bi bilo slučajeva da postoje primjeri ponižavanja, izolacije, izbjegavanja, objava uvredljivih sadržaja na društvenim mrežama, kreiranja ‘grupa’ s ciljem vrijeđanja i ponižavanja, i sve to iz razloga što netko ne nosi skupe ‘brandove’. Škola kao  odgojno-obrazovna ustanova mora spriječiti takve oblike neprihvatljivih ponašanja koja na žrtve mogu ostavljati posljedice na njihov psihofizički razvoj, pojavu nasilničkih ponašanja”, kaže Opić.

U društvu neoliberalnog kapitalizma, kaže, naglasak je na materijalnom i pragmatičnosti, što se reflektira i u školama. Djeca su, navodi, izložena medijskim porukama koje postaju imperativ u socijalnim odnosima, a uvođenje uniformi, smatra, sprječava da se djeca uspoređuju i izgrađuju samopoštovanje na temelju odjeće.

U didaktičkom smislu, ističe, živimo u pedocentrističkoj paradigmi koja je usmjerena na dijete, njegova prava i specifične potrebe, gdje je škola mjesto susreta i gdje se gaji pluralizam mišljenja.

Socioekonomski rascjep

“Kao demokratsko društvo, izašli smo iz sociocentrističke didaktičke paradigme koja je upravo gušila ‘individualnost’ i prava djece. No, odijevanje ne može biti  temeljni čimbenik izričaja individualnosti učenika u školi”.

Individualnost u školi, kaže, razvija se kroz socijalne interakcije i odnose te se dijete čiji su roditelji nezaposleni ili imaju niska primanja i ne mogu mu priuštiti skupu odjeću, ne smije osjećati zbog toga drugačije, potišteno ili manje vrijedno.

“Taj socioekonomski rascjep može, odnosno dovodi do pojave međusobnog rangiranja, stvaranja hijerarhijske strukture  u heterogenom okružju, razredu. Sprječavanje toga mora biti odgojni (školski) ‘numero uno’ – ako u dijete završetkom škole budu ‘usađene’ krive odgojne ‘boje’, poruke odraslih i društva, tada nismo uspjeli. Upravo krivi sustav vrijednosti jedan je od najvećih izazova modernog društva”.

Uvođenje školske odjeće, kaže psihologinja Silvija Stanić iz Udruge roditelja Korak po korak, uglavnom je usmjereno prema razvoju osjećaja pripadnosti školi, jačanja zajedništva, ali i s ciljem smanjivanja socioekonomskih razlika između djece, koje mogu doći do izražaja zbog odjeće koju odijevaju u školi.

Važnost sudjelovanja, a ne nametanja

“Na ovaj način je zasigurno smanjena mogućnost izražavanja dječje individualnosti kroz odjeću, no ovo je i prilika da se zapitamo želimo li poticati baš takve načine izražavanja individualnosti. Različitost i individualnost djece očituje se kroz brojne karakteristike, vještine i sposobnosti, koje bi u školskom okruženju trebale dobiti veći značaj od boje tenisica. I svakako smatram da je potreban pomak koji će naglasiti individualnost djece kroz njihovo izražavanje i stvaranje”, kaže Stanić.

Stanić: Same uniforme nisu dovoljne

Stanić smatra da uvođenje školske odjeće – blažeg pojma od uniforme, koji ima pomalo negativan prizvuk jer podsjeća na ‘stroge’ sustave poput vojske – može biti pozitivno te ga u Udruzi podržavaju ukoliko se škola, roditelji i djeca zajednički slože oko uvođenja. Prednost može biti i u rasterećenju troškova za roditelje i ublažavanju nejednakog statusa. Ipak, teško je, kaže, očekivati da će uvođenje uniformi samo po sebi dovesti do jačanja zajedništva, uvažavanja različitosti ili smanjenja vršnjačkog nasilja. Pogotovo jer postoje i drugi značajni ‘simboli’ koji stvaraju razlike među učenicima, poput mobitela. Za takve je promjene potrebno sustavno preventivno djelovanje te ulaganje u kvalitetu rada.

“Ovdje je ipak riječ o doista ‘kozmetičkim promjenama’, u školi dok obrazovni sustav zahtjeva znatno veće promjene. Kada uzmemo u obzir da je proces kurikularne reforme zaustavljen, ulaganje u građanski odgoj i obrazovanje nedovoljno, kada se zdravstveni odgoj nejednako provodi i kada su potrebe za ulaganjima na većem broju područja nezadovoljene, rasprava o uvođenju školskih uniformi doista se ne čini prioritetnom”.

S obzirom na prigovore u vezi ‘gušenja’ individualnosti djece, Stanić smatra kako bi dobro rješenje uvijek bilo pronaći neki oblik kompromisa pri odlučivanju kako će odjeća izgledati, osobito u školama u kojima su stavovi po tom pitanju podijeljeni.

“Jako je važno da djeca imaju mogućnost sudjelovanja u donošenju odluke. Ukoliko neko pravilo doživljavaju kao nametnuto, veća je vjerojatnost da ga neće prihvatiti. Ukoliko je njihov doživljaj da su sami nešto izabrali, povećane su šanse da će i pravilo lakše internalizirati budući da ga doživljavaju kao svoj odabir”.

Kaže kako u zapadnim zemljama u kojima su uniforme dio duge tradicije, postoje brojna istraživanja o povezanosti uniformi s osjećajem pripadnosti, jednakosti, akademskim postignućima i općenito školskom klimom, a pokazuju različite rezultate neka ne pronalaze povezanost, neka opisuju pozitivne učinke.

Prilika za komunikaciju, suradnju i uključenost

“Budući da je boravak djece u školi prožet brojnim čimbenicima, teško je pojedine učinke povezati samo s uvođenjem školske uniforme”.

U Hrvatskoj se, kaže, ovoj temi tek odnedavno posvećuje veća pažnja, a javna rasprava, postoji tek u manjoj mjeri i to u slučaju škola koje razmatraju mogućnost uvođenja školske odjeće.

Odluku o tome, smatra, trebaju donijeti škole zajedno s roditeljima i djecom jer takve teme mogu predstavljati priliku za unaprijeđenje komunikacije i suradnje roditelja i škole.

“U školama u kojima su mogućnosti sudjelovanja djece u odlučivanju razmjerno niska, ovakva tema predstavlja odličnu priliku za poticanje aktivnog uključivanja u odlučivanje te daljnju demokratizaciju škola”, zaključuje Stanić.

Izvor: Al Jazeera