Slavonci odlaze kao da je evakuacija

Osijek, grad iz kojeg danas polaze tugaljivi autobusi, sedamdesetih godina bio je jedan od najperspektivnijih gradova istočne Evrope (Al Jazeera)

Piše: Dean Skok       

Otići iz Slavonije trbuhom za kruhom – i to u doslovnom smislu, jer mnoge što posljednjih mjeseci odoše upravo je glad na to natjerala – gorka je ironija. Kao da iz pustinje odlazimo u potrazi za pijeskom ili iz prašume u potrazi za stablom. Iz Slavonije čak ne bismo trebali otići ni u potrazi za prašumom, jer i prašuma hrasta lužnjaka između Okučana i Stare Gradiške još postoji, uz sve ostale blagodati i čudesa pradavne, plodne panonske ravnice.

Beskonačna slavonska ravan najplodnije crnice, iz koje se izdižu pitomi brežuljci Psunja i Papuka, bogomdana je zemlja, bajkovito izobilje hrane i vode. Malo je takvih kutaka na kugli zemaljskoj. Još od nepoznatih naroda iz Bakrenog doba, Ilira i Rimljana, Kelta i Franaka, do Slavena i sve do nedavno, hranila je i pojila ta zadivljujuća ravnica svakog stanovnika, kao i sve putnike namjernike, gladne i očajne, što stigoše slučajno ili planirano u potrazi za boljim životom, pješice, na konjima ili mulama, na drvenim kolima ili u vlakovima bez voznog reda, sa škrtog i surovog kamena i krša.

Danas, kad u zapadnu Evropu iz Slavonije polaze brojni autobusi s voznim redom i voznim kartama u jednom pravcu, a nježni slavonski lahor raznosi suze onih koji odlaze i onih koji ih ispraćaju, s punim pravom možemo konstatirati da sa ovim sustavom i ovom državom, ali i generalno čitavim svijetom, nešto gadno ne štima.

Danas, u eri gotovo nevjerojatnog tehnološkog napretka u odnosu na ono vrijeme vlakova bez voznog reda, Slavonci odlaze kao da je evakuacija.

Očajna perspektiva

Moramo priznati da su i iz Slavonije ljudi odvajkada nekamo odlazili; na školovanje ili bolji posao, zbog ljubavi, avanturizma ili koječega drugog. Ali nikada, ili gotovo nikada, zbog ovakvo očajne perspektive ili gladi pored zemlje što može i treba hraniti desetak puta više stanovnika, i uz to izvoziti velike količine hrane i inih dobara na sva svjetska tržišta.

Osijek, grad iz kojeg danas polaze tugaljivi autobusi, sedamdesetih godina bio je jedan od najperspektivnijih gradova istočne Evrope. Tridesetak velikih i tridesetak manjih tvornica, od kojih je danas ostalo tek nekoliko, uglavnom samo ruševine i sjećanja. Tada, prema statističkim podacima, u Osijeku gotovo da nije bilo nezaposlenosti, što znači da su nezaposleni bili samo oni koji iz kojekakvih razloga jednostavno nisu htjeli raditi.

Danas je, uz kataklizmičke slike propalih tvornica, praznih lokala koje vlasnici bezuspješno pokušavaju iznajmiti, nezaposlen gotovo svaki drugi čovjek. Prvoklasna zemlja nedaleko od gradova zarasla je u korov. Još se, iako je rat završio prije dva desetljeća, mogu vidjeti natpisi „pazi – minirano“. Očaj, malodušnost i besperspektivnost, obamrlost duha i nemoć jasno se mogu iščitati na licima ljudi u nekoć bogatim i živahnim gradićima, zlokobna tišina je po selima i skoro napuštenim zaseocima. Posvuda samo tuga i čemer.

A vreva i gužva pred socijalnim samoposlugama prilikom dijeljenja novih pošiljki.

Teško je nabrojati što se sve nekada proizvodilo u Slavoniji. Tekstilna, metalna, kožarska, drvna, građevinska i kemijska industrija teško su osakaćene ili su potpuno iščezle u tajkunskim privatizacijama ili pokleknule na vjetrometini takozvanog slobodnog tržišta, a o prehrambenoj industriji, tom daleko najvažnijem gospodarskom sektoru s neiscrpnom jezgrom u poljoprivredi, dovoljno je reći da, primjerice, više nema proizvodnju tjestenine.
U beskonačnom prostranstvu zlatnog žita.

A ima štošta i ispod žita; ogromne rezerve plina, nafta, neograničene količine čiste i pitke vode. No, navodnjavanje je još na razini šezdesetih godina, a proizvodnja mlijeka, jaja, mesa, žitarica, povrća, voća…od količina s kraja osamdestih je prepolovljena ili srozana ispod razine ozbiljnije obnovljivosti u ovakvim uvjetima.

Oživjeti industriju

Mogli bismo mudrovati i sve to pokušati objasniti floskulama ekonomskih „stručnjaka“ o zdravoj konkurenciji, mogli bismo žučno raspravljati o konfuznim poticajima bez rezultata, o aljkavosti i nesposobnosti lokalnih vlasti, o državnim strategijama poljoprivrede i industrije koje postoje samo u predizbornim kampanjama i TV-emisijama, ali sve bi, kao i do sada, bilo uzaludno.

Jer Slavonija iz propasti, od koje je dijeli samo maljušan korak, može izaći jedino ako se revitalizira industrija i jedino ako prvenstveno za sebe, a onda i za izvoz, počne proizvoditi. Dakako, prvenstveno hranu.

Od Slavonije trenutno možda i nema boljeg primjera kako bešćutni neoliberalni kapitalizam usisava sve prema centru i na periferijama ostavlja pustoš. Što je manje otpora, usisavanje je jače – dočim dušebrižnicima u Bruxellesu sigurno ni na kraj pameti nisu naši ekonomski i demografski problemi – a disharmonija i raspadanje društva jačaju na gotovo svim razinama.

Za to se moramo pobrinuti sami jer nitko drugi, i nikada, neće.

A sada se čini, a masovni odlazak Slavonaca iz raja na zemlji u neizvjesnost tuđine to potvrđuje, da naš problem više nije na ekonomskoj, pa čak ni na političkoj razini. On je već poodavno u osnovnim filozofskim dubinama, u pitanjima – tko smo, što smo, koja su naša htijenja, postojimo li uopće „mi“…

I ako postojimo, pa počnimo onda već jednom proizvoditi hranu za sebe, pobogu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera