‘Slučaj Ozil’ – prilika za iskrenu diskusiju o rasizmu u Njemačkoj

Novinar i moderator Deutsche Wellea Jaafar Abdul Karim kaže za Al Jazeeru da je za njega Ozil pojam integracije u Njemačkoj (EPA)

Polemika koja je počela prije Svjetskog nogometnog prvenstva kada su se njemački reprezentativci turskog porijekla, Mesut Ozil i Ilkay Gundogan, fotografisali s predsjednikom Turske Recepom Tayyipom Erdoganom kulminirala je oprostajem Ozila iz reprezentacije i to na način koji je potresao i podijelio njemačko društvo.

Gundogan je na svom dresu, koji je darovao Erdoganu, napisao: “s poštovanjem za mog predsjednika”, što je dodatno uzbrukalo njemačku javnost.

Dvojicu nogometaša je i sopstveni nogometni savez (DFB) optužio da su turskom predsjedniku pružili podršku u predizbornoj kampanji, te da se “nogomet i DFB zalažu za vrijednosti koje gospodin Erdogan ne poštuje dovoljno”.

Pritisak javnosti na Ozila i Gundogana zbog sporne fotografije se nastavio i nakon, za Njemačku katastrofalnog prvenstva u Rusiji, na kojem je ta reprezentacija, svjetski prvak iz 2014., ispala već u grupnoj fazi.

‘Tretiraju me kao drugačijeg’

Ozil, kojeg je DFB pet puta u zadnjih sedam godina proglasio najboljim njemačkim nogometašem,  je u pismu objavljenom na četiri stranice osudio kritike i rasizam čija je, kako je naveo, bio žrtva posljednjih mjeseci.

“U očima Grindela i njegovih pristalica, kada pobjeđujemo, onda sam Nijemac, a kada gubimo onda sam imigrant. I uprkos tome što plaćam poreze Njemačkoj, što doniram njemačkim školama, što sam sa Njemačkom osvojio Svjetsko prvenstvo, još uvek nisam prihvaćen u društvu. Tretiraju me kao drugačijeg. Dobio sam ’Bambi nagradu’ 2010. Kao primjer dobre integracije u njemačko društvo. Primio sam ’srebrni lovorov list’ 2014. od Republike i bio ambasador nogometa 2015., ali i dalje nisam Nijemac..? Moji prijatelji Lukas Podolsk i Miroslav Klose nikad nisu opisani kao njemačko-poljski igrači, zašto sam ja onda njemačko-turski. Je li zbog Turske, zato što sam musliman? Postoje li kriteriji da neko može reći da je ’pravi’ Nijemac?“, napisao je između ostalog Ozil.

Podjela na ‘mi’ i ‘vi’

Komesar za integraciju Centralnog vijeća muslimana u Njemačkoj Ernes Kalač smatra da je “Slučaj Ozil” ogledalo problematike koja postoji u njemačkom društvu.

“Radi se, naime, o diskriminaciji i podjeli na ”mi” i “vi”. Obzirom da Njemačka ima jak politički i demokratski put, nadam se da će ovaj primjer dati motiv svim segmentima u društvu da se izborimo sa njim, pogotovo u smislu da spriječimo diskriminaciju koja je očito velika. Prvi korak je napravio Ozil, naredne korake trebaju da za stolom riješe politika, sport, kultura itd.”, primjećuje Kalač.

Mišljenja je da sport spaja ljude i da može promijenit, ne samo politiku, nego i društvo.

“Sport je šampion integracije”, poručuje Kalač.

Dio Ozilovog saopćenja se odnosi i na predsjednik DFB-a Reihnarda Grindela, a njemački mediji su potsjetili na njegovu izjavu koju je dao dok je bio političar Kršćansko-demokratske unije (CDU).

 “Multikulti je mit i životna laž”, kazao je Grindel dok je bio njemački parlamentarac pred Bundestagom 2004. godine. On je kasnije i sam priznao da su načinjene greške kada je u pitanju ‘slučaj Ozil’.

Al Jazeerini sagovornici ističu da se krivica za ovakav razvoj događaja može tražiti kod medija, DFB-a, javnosti, ali i Ozila samog, a nakon svega, postavlja se pitanje, da li je cijela priča mogla imati drugačiji tok, sa ‘sretnijim završetkom’.

Ozilova perspektiva

Urednik njemačkog Spiegela Peter Ahrens kaže za Al Jazeeru da ga Ozilovo povlačenje nije iznenadilo.

Nije, kaže, mogao ni pomisliti da će Ozil, nakon svega, imati još volje da igra za Njemačku. 

“Koliko je povrijeđen, pokazuje i količina prigovora koju je nakačio na objavu o povlačenju. Nije ni čudno da je bilo ovako žestokih reakcija na ovu temu, u zemlji, koja već dvije godine ne diskutuje o ničemu drugome nego o izbjeglicama, integraciji i o tome kako biti Nijemac. U zemlji, u kojoj su stranke koje su protiv stranaca, kao što je Alternativa za Njemačku (AfD), mogle postati tako jake. Prije nekoliko godina nisam ni mogao pomisliti da će se ovako nešto desiti”, ističe Ahrens.

Predsjednik DFB-a Reinhard Grindel, navodi Ahrens, se nije ponašao na pravi način i tačno je, kaže, da je kao političar u Kršćansko-demokratskoj uniji (CDU) bio više desno, pogotovo kada se radi o integracijskoj politici.

Ali, također, ne smatra da je ispravno da se samo njega okrivljuje za sve ovo.

“Grindel je nakon fotografije s Erdoganom oštro kritizirao Ozila i Gundogana, ali to razumijem, nakon svih diskusija koje su se dešavale oko hapšenja novinara Deniza Yucela i drugih novinara su koji su još uvijek u zatvoru u Turskoj. Veliki broj ljudi bi tada razumijeli, daje Grindel kazao, “njih dvojica ne smiju na svjetsko prvenstvo”. Ali on se nije mogao probiti pored trenera Joacima Lowa i menadžera Olivera Bierhoffa i to je već loše za jednog predsjednika”, ističe.

Iz Ozilove perspektive, smatra Ahrens, može se razumijeti da on krivicu daje Grindelu, “ali samo iz njegove perspektive”.

“(Joachim) Low, trener reprezentacije i (Oliver) Bierhoff, njen menadžer, također snose krivicu za to da je došlo do ovoga. Prvo su se zauzeli za Ozila, a onda kada se pojavilo zlopamćenje i rasizam protiv Ozila, nisu više ništa rekli. Ova diskusija je štetna, ali i potrebna. Štetna, zato što je Ozil premalo bio samokritičan i zbog toga sada puno ljudi njegovu kritiku o rasizmu ne uzimaju za ozbiljno. Štetno je, također, zbog toga što se sada diskutuje o temama koje su već davno trebale biti završene. Diskusija je možda potrebna zbog toga što sada možemo iskreno razgovarati o tome gdje postoji rasizam i gdje je prevaziđen”.

‘Izjave Matthaeusa i Hoenessa glupe i površne‘

Jedan od onih koji je kritizirao Ozila je i nekadašnji reprezentativac Njemačke Lothar Matthaeus, pa su neki argumentovali da neko ko pozira sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, nije taj koji treba kritikovati nogometaša Arsenala zbog njegove fotografije s Erdoganom.

Predsjednik Bajerna iz Minhena Uli Hoeness je kazao kako mu je drago da je “ova nervoza gotova”.

“Godinama nije dobro igrao. Zadnji put je dobio duel na Svjetskom prvenstvu 2014. Sada su se i on i njegove igre sakrili iza ove slike”, naveo je Hoeness.

“Matthausa i Hoenessa ne mogu više uzeti za ozbiljno kada je u pitanju kritika. Njihove izjave su glupe i površne i samo su interesantne bulevarskoj štampi, ali, nažalost, i mnogim čitateljima”, ističe urednik Spiegela Ahrens.

Novinar i moderator Deutsche Wellea Jaafar Abdul Karim kaže za Al Jazeeru da se pozabavio ovom temom, jer je za njega Ozil pojam integracije u Njemačkoj.

“On je reprezentativac, koji je ovdje igrao, osvajao trofeje i koji je za veliki broj mladih ljudi uzor. On, koji živi san i koji je uzor mnogim Nijemcima, je sada odjednom neko ko se u Njemačkoj ne osjeća ugodno i koji smatra da je konfrontiran sa rasizmom. To me iznenadilo i kod mene se pojavilo dosta pitanja: Zašto je moralo doći do ovoga? Šta se desilo, da neko, ko je toliko Nijemac, se odjednom tako osjeća”, kaže Abdul Karim.

Ističe da Ozil konkretno predsjednika DFB-a Grindela optužuje za rasizam.

“DFB je optužbe sve odbacio. Na ovo se sve može gledati kao na mogućnost da se otvoreno i iskreno razgovara o rasizmu. Ozilove izjave se trebaju uzeti za ozbiljno i treba razgovarati o svakodnevnom rasizmu u Njemačkoj. Ozil je i kao igrač igrao važnu ulogu u državnoj reprezentaciji i to se ne smije zaboraviti. Velikom broju mladih ljudi s migracionom pozadinom se treba pokazati da oni također mogu uspjeti i da će ih se podržati.  Njemačko društvo se pozabavilo s temama kao što su integracija, migracija i izbjeglice. To je tako jer je Njemačka prihvatila veliki broj ljudi u vrlo kratkom vremenskom periodu. Kada govorimo o tim javnim diskusijama, moramo razlikovati između nekoliko stvari. Ovdje se radi o rasizmu, ali i o drugoj ili trećoj generaciji ljudi koji su ovdje i koji imaju krizu identiteta. Tim ljudima se mora svako malo ponoviti, to primjerice mora uraditi politika, da su dio Njemačke, kako bi se oni mogli ovdje osjećati ugodno. Komično je ako se neko ko je ovdje odrastao ovdje ne osjeća dobro i kaže: “nije Angela Merkel moja kancelarka, nego drugi šef države”. Moramo se zapitati zašto je to tako”, ističe Abdul Kerim.

Ozilova odluka se mora tolerisati

Pogotovo kada se radi o ovom slučaju, navodi novinar DW-a, treba paziti da ga populisti ne iskoriste i instrumentaliziraju.

To se, kako kaže, već dešava, jer su se neki desničarski populisti već oglasili na tu temu.

“Ljudima s migracionom pozadinom, koji su ovdje rođeni, odrasli i imaju njemačko državljanstvo, smeta da se njihova lojalnost prema Njemačkoj i pripadnost stavlja pod znak pitanja od strane nekih drugih građana. To se ne smije dešavati. Svako ko ovdje živi, i ko poštuje osnovne vrijednosti naše demokratije, je dio Njemačke. Naravno da se slika Ozila sa Erdoganom smije kritizirati, ali to jeste i ostaje njegova odluka koja se mora tolerisati. Upitno je da li njegovo ponašanje može služiti kao uzor. Ozil je mogao naći i prave riječi za Erdogana, isto kao što je to uradio u slučaju njemačkog društva”, mišljenja je Abdul Kerim.

Za reprezentaciju Njemačke Ozil je zabilježio 92 nastupa i postigao 23 gola.

Izvor: Al Jazeera