Smoljinac – stambeno naselje za umrle

Piše: Velimir Ilić

Košava u kovitlac diže zaostalu šašu sa tek požnjevenih kukuruznih polja u Stigu i njiše veliku zelenu tablu pored raskrsnice na kojoj se odvaja put za Smoljinac, selo u kome će putnik-namernik posumnjati u večitu maksimu da su u smrti svi jednaki.

Ako se za Smoljinac raspitujete u Salakovcu, jednom od usputnih okolnih sela na putu od Požarevca, neka vas ne začudi kad uzvrate protivpitanjem: “Idete da vidite vikend naselje?”

Iza tog, pomalo podrugljivog pitanja proizišlog, verovatno, iz lokalnog rivaliteta, krije se odgovor o neobičnom smoljinačkom groblju sa kućama-grobnicama, koje neupućenima na prvi pogled zbilja mogu da izgledaju bungalovi ili vikendaške kućice.

Grobljanska arhitektura

Zapravo, Smoljinac ima ne jedno – već  dva takva groblja. Kuće-grobnice, koliko god da liče jedna na drugu, razlikuju se po mnogo čemu.

Grobljanska arhitektura nema, reklo bi se, neka posebna pravila pa većina kućica-grobnica, zapravo, imaju manje ili više slična arhitektonska rešenja. Vidljivo je, ipak, koliko se naručioci posla trude da sagrade “za cilglu” više od komšije ili da se razlikuju po kojem komadu tobožnjeg građevinskog luksuza – pročelju, vratima ili prozorima, bordurama, nadstrešnici, olucima… Neke imaju i ogradu – metalnu, od livenog ili profilisanog gvožđa, gipsanih ili betonskih stubova. Pojedine se, ispred “ulaznih” vrata, izdvajaju od komšijskih po poluuspešnim imitacijama dorskih i jonskih stubova sa starogrčkih hramova.

Ima ih čak i sa kapijom i otvorenim predvorjem, retko koja je sa ravnim krovom, uglavnom su na dve ili četiri vode. Skoro sve kućice-grobnice na krovu imaju krst – običan, sa četiri ocila, stilizovan “po vizantijski”, liveni ili od kovanog gvožđa, metalni, poneki presvučen bakarnim limom.    

Fasade bele, oker, bordo, sivkaste ili u zagasitim bojama zemlje i terakote, od žute fasadne cigle… Na prozorima zavese celom visinom ili, pak, samo kratke od čipke. U pojedinim kućicama  postavljeno je i ponešto od nameštaja, kao u dnevnoj sobi. Fotografije pokojnika na mermernim pločama, ikone krsnih slava i svetaca na zidovima, ispred metalni fenjeri u kojima se pale sveće…

Tu i tamo okačeni cvetni venčići već su se davno osušili. Ponegde je zadenuto par cvetova ili buketa plastičnog cveća, da potraju dok rodbina sledeći put ne dođe u zavičaj iz belog sveta.

Na grobnicama novijeg datuma vrata i prozori su od PVC-stolarije. Kažu – radi ih nekoliko smoljinačkih firmi, a i građevinski materijal – blokovi i crep, mahom su proizvodi lokalnih preduzetnika, tako da se taj uloženi novac “vrti” i delom ostaje u selu.

Pojedini grade po sistemu “ključ u ruke” – sve, od temelja do krova i stolarije rade im isti majstori, drugi kombinuju – prvo zidari, pa na kraju dolaze moleri i keramičari. Dvojica, koje zatičemo na groblju, postavljaju pločice na jednoj od grobnica. Nepoverljivo okreću glavu i sklanju se: “Nije naše da pričamo o tome”. 

Šilinzi i marke završili na groblju

Kažu da je prva “moderna grobnica” u Smoljincu sazidana još 1968, nesumnjivo šilinzima ili markama gastarbajterskog novca. Gledajući danas, moglo bi se, međutim, reći da su neke ovovremenske građene po uzoru na crkvenu kapelu podignutu 1932. na starom groblju, na uzvišici iznad sela, uz reljefne ornamente nalik onim koje su na nekad na bogomoljama “rezbarili” vizantijski graditelji.

Cjenovnik kuća-grobnica

Sveštenik Dragiša Pavlović procenjuje da kuće-grobnice koštaju 2.000 do 3.000 evra. Međutim, računica na koju ukazuju njegovi pojedini parohijani, a i sam pogled na pojedina večna počivališta,  govore da je suma svakako veća. Naime, samo plac “pet sa pet metara” za kuću-grobnicu na parceli pored gornjeg groblja košta 500 evra. Uz građevinski materijal – blokove, opeke, crep, cement, zidanje, betoniranje, fasadu, keramičke pločice koje su najčešće na podu, ponegde i na zidovima, PVC stolariju i potonje dodatno opremanje – najskromnija kuća-grobnica košta mnogo više. Koliko? Odgovor jednog majstora je je vrlo mudar – onoliko koliko gazdi vredi.

Tom starom groblju godine broje neki, odavno u mahovinu zarasli, spomenici klesani od kamena. Međutim, tik do njih već niču nove grobnice – prizemne kuće površine omanje garsonjere od petnaestak-dvadeset kvadrata, arhitekturom slične nekim starim kućama u centru sela. Iz pojedinih se uzdižu čak i kupole, nalik kupolama na nekolicini današnjih kuća u selu, pa bi se i po tome mogo zaključiti da je taj gastarbajterski graditeljsko- investitorski rukopis prenet i i na groblje.

“Mislim da smo mi ovo preuzeli od Rumuna, Vlaha – mi ih tako zovemo. U nekim njihovim selima po okoloni se tako gradi. Ne mislim da je to dobro, mada već kao da postaje običaj. Ali čemu? Pa, za desetak-petnaest godina ovo selo će spasti na 100 ljudi – stariji umiru, đaka je sve manje, mladi nemaju veliki interes ni da ostanu ni da se vrate. Okreću se Zapadu, odlaze i ostaju, tamo se zna red, a ne k'o u Srbiji”, objašnjava stariji meštanin, koračajući s rukama ukrštenim na leđima, dok prolazimo između nekoliko novih grobnica na gornjem groblju. Okreće glavu od fotoaparata: “Neću da me vide ovi moji”.

Ogorčen je na svoje suseljane, kaže – drugde u Srbiji su ljudi “nekako jedni uz druge, a ovde kao da vlada neka zavist, egoizam”.

“Kao da jedni drugima kopaju jamu – ljubomora, zavist, prestiž, ne znam kako da vam objasnim. Evo, tako je i na groblju – umesto da se grade fabrike, neki pogoni, da ljudi grade svoj zavičaj… Ne vidim boljitak”, kaže i odmahne glavom, pa nemoćno slegne ramenima.

Selo gori, a baba se češlja

Meštanin uz čiju parcelu je staro groblje, sad svoj poveliki plac pod detelinom “krčmi na malo”, pa se groblje širi, dok njegovo imanje postaje sve manje. Čuje se tu i tamo poneki komentar kako i koliko zarađuje od te prodaje “na kvadrat”, ali mu ipak svi plaćaju – ili koliko traži ili kako se već dogovore.

Jedan Smoljinčanin je, tik pored svoje parcele, kupio i drugu iste površine – da ga neko od komšija ne zagradi: “Zašto? Pa da posle sanduk ne mogu da mi unesu?!”. 

“Ma, pusti – sve je to mrtav kapital. Neko nema gde da spava, a oni prave kuće i na groblju”, komentariše jedan od mladića u seoskom kafiću.

“Seljačizam jedan, eto šta je! To ti je najbolji izraz – seljačizam”, dobacuje usput drugi, dok komentarišu provod u nekom požarevačkom klubu prethodne noći.

Puno je i mladih koji rade u Beču. Jedan priča kako uskoro planira da tamo osnuje svoju firmu. A kroz kafić, uz rakijicu ili kafu, defiluju komšije i prijatelji.

Smoljinac im jeste zavičaj, ali pomalo sarkastično zvuče njihovi komentari da se “ceo sistem u selu svodi na – interes”.

“A zajednički interes nam je – beganje. Selo gori, a baba se češlja – e, vidiš, ovde bi Radoš Bajić trebalo da dođe i snimi nastavak te serije”, predlaže jedan od mladića.

To što je crnica plodna, a ravnica blagorodna – “i kamen da poseješ, nešto bi poniklo” – ovde malo koga od mladih  privlači, još manje su skloni da zaoru brazdu i posvete se poljoprivredi u zavičaju. U međuvremenu, smenjuju se generacije gastarbajtera. A Smoljinac se, izgleda, polako gubi u tim smenama.

Teško zarađeni novac

Smoljinački sveštenik Dragiša Pavlović ima razumevanja za “grobljansko građevinarstvo i arhitekturu” svojih parohijana. Istina, nisu baš brojni na liturgijama u crkvi, ali veliki su priložnici: “Sve što vidite ovde i u crkvenom dvorištu, sve je to zahvaljujući njima”.

Kaže da ovaj kraj “jeste materijalno jak, ali ljudi nisu prebogati, muče se radeći po inostranstvu i štede, a njihova je odluka kako će da ulažu i troše taj novac”.

Uz poruku kako i “crkva uči da se ne treba vezivati za ovozemaljske stvari”, savetuje  da se, ipak, “mora voditi računa o onome što je od Boga i prirode dato”.

Ali – zar nisu u smrti svi ljudi jednaki? I pitaju li, bar, sveštenika za mišljenje pre nego što odluče da podignu grobnicu? Odgovor je indirektan: “Ovo nije protivno kanonima. Ipak, treba živeti s ljudima da bi ih razumeo i shvatio to što rade – neki možda kroz to vide utehu ako su izgubili dete, drugi žele da to bude njihov dug roditeljima, treći podižu sebi za života, neki se tome raduju, drugima je tuga…”

Kaže, ima takvih grobnica i u okolnim selima, pa nabraja Trnjane, Boževac…

Zbilja, pitanje je i koliko duboko čovek ima pravo da zaviruje u emocije, intimu, lične, porodične ili duhovne svetonazore ljudi koji sami odlučuju o vlastitom životu i životima svojih bližnjih, bilo gde, pa i u Smoljincu.

Odlazeći, teško je oteti se utisku da bi i posle svakog sledećeg dolaska priča o smoljinačkim kućama-grobnicama ostala neispričana. Jer, to je priča koja se vrti u krug ponekad teško razumljivih kontroverzi – šta god o tome govorili mladi i stari meštani, što god da bi rekli etnolozi, sociolozi, psiholozi…

Ako su u smrti svi jednaki –  smrt, očito, nije jednaka za sve. A što bi i bila kad ni na život ne gledaju svi isto.

Izvor: Al Jazeera