Smrt u domovini ili život u blatu

Piše: Jasmin Redžepi

U Makedoniji je ostalo gotovo 1.500 izbjeglica iz Sirije, Iraka i Afganistana, dok je njihov broj u Idomeniju, u susjednoj Grčkoj, desetak hiljada. Budući da ih je većina zaglavila na putu ka Srbiji, svi su smješteni u sjevernom tranzitnom centru u Tabanovcima, do same granice sa Srbijom, dok je tek 130 njih na jugu, u registracionom tranzitnom centru Vinojug u Gevgeliji.

Ovi tranzitni centri nisu kampovi, već neka vrsta željezničkih stanica za izbjeglice. Tu nema uslova za duži boravak. Mali dio izbjeglica spava u krevetima, veći na podu ili na klupama.

Pored toga, sve organizacije se staraju o njima, o higijeni, zdravlju, hrani i odjeći.

Ovih dana kampom centrom prođe 1.500 izbjeglica dnevno, što nije neki broj u poređenju sa 13.000 izbjeglica u oktobru 2015.

Prenatrpan kamp

Veći problem je u Idomeniju, na sjeveru Grčke.

Tamo su kamp A i kamp B imali kapacitet 2.000 izbjeglica, a u ovom momentu ih je blizu 10.000.

Ljudi su se naselili i podigli šatore na okolnim njivama. Nadaju se otvaranju granica. Ali to je nadrealna nada.

Abid, Turkmen iz Sirije, pita kada će Makedonija otvoriti granicu. Kažem mu da Makedonija i nije zatvorila, već da je to odluka Evropske unije i da je na granici pokraj makedonske i policija drugih evropskih zemalja i da je zauvijek zatvorena.

Iznenadi me sljedeće pitanje: “A hoće li je otvoriti nakon toga?”

Pogledah ga začuđeno i upitah: “A ima li vremena nakon kraja vremena?”

On odgovori: “Bog je velik. Mi ne smijemo nazad niti možemo ostat u ovim uslovima. Nadamo se milosti Evrope. Pobjegao sam od rata, [sirijski predsjednik Bashar] Assad mi je srušio kuću, a dvogodišnja kćerkica mi je bolesna. Ne razvija joj se glava u odnosu na tijelo i neprestano plače od bolova. Ja bih u bilo kojoj zemlji gdje je mira i lijeka za moje dijete, kojeg do sad nisam našao. Ništa više ne želim. “

Posjetio sam ga u šatoru i upoznao familiju, vidio kćerkicu i uslove u kojima žive. Tamo sam upoznao i njihove susjede ili cimere… ne znam postoji li u rječniku riječ za izbjegličke familije koje dijele isti šator?

Čovjek je pobjegao iz Ramadija sa suprugom i djecom, zbog prijetnje ISIL-a. Ispričali su mi i da je nakon kiše, drugog sunčanog dana izašla zmija sa poda iz drvenih paleta i da su im se djeca prestravila.

Razmišljam, je li gora kiša koja im usadi hladnoću u kostima, kašalj u grudima i pomiješa im suze sa lica, kao i blato koje im se ne ispira sa odjeće, ili zmije i škorpije koje će sa proljećem izaći da pogledaju mnogobrojne komšije.

Usput nas je na prugama pozvala na razgovor još jedna grupa familija iz Sirije i Iraka. Ista pitanja i isti odgovori i ista nada.

Otac dvoje djece uspio pobjeći ISIL-u sa dvije prostrjelne rane na ramenu i nozi. Spasio sebe, suprugu i dvoje djece, a zaglavio na prugama u Idomeniju.

Rodno mjesto ili blato

Upitao me, je li bolje umrijeti dostojanstveno u svom rodnom mjestu ili živjeti kao svinja u blatu u stranoj zemlji? Na neka pitanja zaista nemamo odgovore.

A neki od njih ne govore, već su svoju priču napisali na šatoru:

“Mi smo troje djece,
sa bolesnim ocem:
Širin 15, Ahmed 8, Muhammed 11.
Otac ima diskus herniju, upale i temperature.
Majka nam je već 6 mjeseci u Njemačkoj.
Imaju li djeca prava na majku?
Gdje vam je duša i ljudskost i organizacije?
Gdje su Angela Merkel i vatikanski papa?
Tražimo hitno rješenje našeg problema.
Potpis: Širin Ahmed i Muhammed Nazim El-Alijj”

Jače od jezika

Pitaju me kolege zašto uvijek zastanem da saslušam svakoga ko me zaustavi, makar ga i ne razumio.

Kažem im da smo ljudi, da  razumijemo tugu i sreću mimo jezika. A da je njima lakše kada podijele svoj bol, tugu i probleme sa nama, makar ih mi ne mogli riješiti.

Mi ih možemo saslušati, a to je rješenje pola problema, utješiti ih riječima realnosti i nade, pokloniti im pokraj pažnje i malo hrane i odjeće, poigrati se sa njihovom dječicom, te pomoliti se za njih.

Naši mali gestovi ostavljaju im utisak da ih ipak neko na svijetu smatra ljudima, jednakima sebi, dostojanstvenom ljudskom ljubavlju i samilošću.

A ovo neće trajati dugo. Oni će biti razmješteni po zatvorenim kampovima u Grčkoj, dok neki i vraćeni u Turskoj. Pa da iskoristimo vrijeme u dobrim djelima, nek’ nas Bog i ljudi znaju po dobru.

A šta nakon toga?

Mi nismo političari, mi zaista za neka pitanja nemamo odgovore, a kamo li rješenja.

Izvor: Al Jazeera