Soba strave i užasa u muzeju medija

Piše: Josip Antić

Da stara novinarska kletva “dabogda sam sebi postao vijest” može imati i bolju varijantu od one da novinar svoje ime pročita na stranicama crne kronike, ili u kakvoj trač rubrici – čulo se ovoga siječnja u Zagrebu. Riječ je o inicijativi profesorice Nade Zgrabljić Rotar, koja hrvatsko novinarstvo (profesiju koja se kao vijest gotovo svakodnevno pojavljuje uglavnom u negativnom kontekstu) želi predstaviti u bitno drugačijoj, boljoj dimenziji. Zgrabljić Rotar, izvanredna profesorica Medijske komunikacije na Hrvatskim studijima, želi potaknuti osnivanje muzeja medija. Muzej bi bio postavljen u Zagrebu (prema sadašnjim informacijama, u prostoru Zagrebačkog velesajma), a bio bi mjesto na kojem bi se posjetitelji mogli informirati o povijesti hrvatskih medija od tiskanih i elektroničkih, radija i televizije, do primjene novih tehnologija u službi  javne komunikacije.

Ideja Zgrabljić Rotar je i u svjetskim trendovima, jer UNESCO i Europska komisija posvećuju veliku pozornost zaštiti audiovizualne građe, kao “sjećanju svijeta”, pozivajući sve zemlje da trebaju tome dati potrebnu pažnju. Projekt Zgrabljić Rotar su načelno poduprle i domaće institucije – Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Matica hrvatska, Hrvatsko novinarsko društvo, Vijeće za elektroničke medije i Ministarstvo kulture. Podupiru ga i ravnatelji zagrebačkih muzeja, a za njegovu realizaciju potražit će se i novac privatnih investitora i donatora.

Hrvatska se ima čime podsjetiti na 250 godina dugu praksu društvene komunikacije.

Kao motiv za uvođenje reda u hrvatsko novinarstvo (što bi bio zadatak muzeologije, kao znanosti o prikupljanju, znanstvenom obrađivanju, čuvanju i izlaganju predmeta, ali i objašnjavanju pojava i važnih osobnosti) Zgrabljić Rotar navodi kako ju je iznenadila činjenica da njeni studenti nisu imali priliku vidjeti “ni Danas, ni Feral Tribune, ni Vjesnik, a pogotovo stare tehnologije koje su se upotrebljavale u novinarstvu”. Pritom profesorica ističe kako joj za uzor Newsuem, kako se zove 2008. godine osnovani washingtonski muzej posvećen američkoj i svjetskoj informativnoj industriji. Doduše, jasno joj je kako je američki uzor nemoguće slijediti kad su posrijedi financijska konstrukcija. Smješten na sedam katova, s godišnjim proračunom od više od 1,5 milijuna uglavnom doniranih dolara, Newseum više služi kao putokaz. No, i tako shvaćen, s obzirom na hrvatsku zbilju, zamisao je poprilično ambiciozna. I to ne toliko kad je prošlost posrijedi.

Hrvatska se ima čime podsjetiti na 250 godina dugu praksu društvene komunikacije (koja se, za razliku od američke, dosta dugo odvijala u jezično kolonijalnom zračju). Počelo je još 1771. godine, a te prve novine tiskane su na latinskom jeziku i zovu se Ephemeridas Zagrabiensis. Osim spomena u knjigama, od njih nije ostao drugi trag. Duga je lista hrvatskih tiskovina na stranim jezicima, a prve novine na hrvatskom jeziku pokrenuo je Ljudevit Gaj, Novine horvatzke, 1835. godine. Do početka novinarstva kakvo danas poznajemo valjalo je čekati do 1904. godine, kada je Frano Supilo utemeljio Riječki novi list.

A kad nije bilo sluškinja politike?

Tu kreće povijest suvremenog tiskanog novinarstva, koja je burna i zanimljiva zbog promjena ideologija, promjena političkog sustava i promjena društveno-ekonomskih odnosa, propadanja režima, političara, država… U tom smislu buduće kustose čeka zahtijevan posao kad je posrijedi slaganje onoga što je iz, primjerice komunističkog naslijeđa, bilo vrijedno, a što u punovrijedno novinarsko pisanje valja uvrstiti iz emigrantske epizode (primjerice, Bogdan Radica, Jakša Kušan, Bruno Bušić, Frane Barbieri). Kad je novinarstvo bilo sluškinja politike, a kad nije?

Muzej ne bi trebao oskudijevati izlošcima ni kad su drugi mediji posrijedi, u čemu je Zagreb bio jedan od pionira kad je regija u pitanju. Primjerice, Hrvatski radio slavi 90 godina, a Hrvatska televizija 60 godina, što je ukupno 150 godina radijskoga i televizijskog programa. To veliko medijsko  bogatstvo nije samo  povijesna i kulturna popudbina Hrvatske (kao što medijska povijest bilo kojeg centra diljem bivše SFRJ nije samo dio uske nacionalne baštine). Mlađim generacija to možda neće značiti ništa, ali gotovo sam siguran da od Vardara pa do Triglava žive potencijalni posjetitelji kojima bi posjeta muzeju i slušanje glasa legendarne spikerice Gordane Bonetti, radijskog novinara Ivana Tomića, sportskog novinara Mladena Delića bila neka vrst sentimentalnog putovanja u dionice vlastitog života, kao što su to i primjerci Starta ili Poleta.

Muzej ne bi trebao oskudijevati izlošcima ni kad su drugi mediji posrijedi, u čemu je Zagreb bio jedan od pionira kad je regija u pitanju.

U tom smislu Newseum (ali i moderna muzeologija, koja se odavno odmakla od koncepta skupljanja prašine po policama) nudi čitav niz inspirativnih interaktivnih koncepata, čija ideja nije samo da zabavi i osvijesti i bude neka vrst proširene turističke ponude, nego da i educira. Washingtonski uzor višestruko je inspirativan, jer svoju povijesnu građu selektira, vrednuje i prezentira temeljeći je na samo jednom postulatu: Prvom amandmanu američkog Ustava, onom koji navodi da Kongres neće uspostaviti državnu religiju i neće sputavati ljude u slobodi vjeroispovijesti te jamči slobodu okupljanja, govora i medija.

Newseum upravo na potonjem gradi marketinšku strategiju deklarirajući se šampionom u slavljenju sloboda zajamčenih Prvim amandmanom. Washingtonski muzej, osim što je jedno od 25 mjesta na svijetu koja po preporukama turističkih portala svakako morate posjetiti (kod Amera ne ide bez Disneylenda, pa je mjesto jedno od traženijih za raznovrsne evente, uključujući i vjenčanja) puno je važniji, jer je “forum za raspravu i dijalog o važnim pitanjima, kao i nepristrano mjesto za istraživanje načela na kojima je izgrađena Amerika”.

Pritom ističu kako nije u američkoj povijesti bilo vremena kad je važnost Prvog amandmana bila toliko važna kao danas. Štoviše, na otvaranju washingtonskoga muzeja 2008. godine Charles L. Overby, izvršni direktor i predsjedavajući Freedom Forum and Diversity Institutea, izjavio je da nikada do sada nije bilo toliko pesimizma kada je riječ o novinarstvu i njegovoj budućnosti kao danas. “Kako tu stoje stvari s Hrvatskom, koja, doduše, nema Prvi amandman, ali načelno ima opredjeljenja koja idu za tragom najpoznatijeg dodataka američkog ustava?”, upirao je on. Inicijatorica Zgrabljić Rotar u tom dijelu koncepta muzeja ne dvoji.

Težak i ozbiljan posao

“Zalažem se za mjesto koje će svima pokazati koliko je novinarstvo važna profesija, koliko je težak i ozbiljan novinarski posao. U tom muzeju mora biti jasno dano do znanja zašto je svaka žrtva za slobodu javne riječi vrijedna življenja. Tamo se na primjeru izložaka treba učiti o tome da sloboda medija nema alternativu.”

To bi značilo da će hrvatski muzej medija imati prostor za prikaz prosvjeda u obranu Radija 101, po mnoge krucijalnog (dosad najveći prosvjed otkad je moderne Hrvatske). U muzeju bi svakako trebalo biti mjesta i za pretvorbu Slobodne Dalmacije (s ulogama političara, i to od trenutka ulaska danas od zakona bježećeg Miroslava Kutle, preko ubacivanja EPH-a tada u većinskom vlasništvu Ninoslava Pavića). U prikazu bespuća medijske prošlosti svakako bi mjesto trebala naći i afera Grupo, pa epizoda prisluškivanja novinara, koju je za vrijeme vladavine predsjednika Franje Tuđmana poduzela državna tajna služba, kao i, primjerice, slučaj novinarke Helene Puljiz, za koju je sudskom presudom konstatirano da je bila podvrgnuta nedozvoljenim metodama od Sigurnosno-obavještajne agencije. Ta bi bila soba iz bliske prošlosti, dok bi sa sadašnjosti svakako trebalo ustanoviti nešto što bi se u medicinskoj terminologiji zvalo šok-sobom.

Novinarski vic kaže – dok netko nije javio da su Hrvati došli do mora, dotle se to nije ni dogodilo.

Tako se, po nekim ocjenama novinarskih cehova (osim tradicionalnog Hrvatskog novinarskog društva, postoji i novoosnovano društvo Hrvatskih novinara i publicista), dalo opisati stanje u jednoj od najstarijih profesiji u Hrvata, a i šire (novinarski vic kaže – dok netko nije javio da su Hrvati došli do mora, dotle se to nije ni dogodilo). Primjerice, Saša Leković, predsjednik HND-a, nedavno je kazao kako je stanje medijskih sloboda u Hrvatskoj najlošije u posljednjih dvadesetak godina.

Lista za muzej (u smislu američkog uzora foruma za obranu Prvog amandmana) je poduža. Od nejasnog vlasništva nad medijima, do izrabljivanja novinara i tjeranja da rade neprofesionalno i neetično. S Lekovićem se slaže i Siniša Kovačić (HNIP) i pisanim ocjenama dodaje i brojke. “U protekle četiri godine oko 1.500 novinara ostalo je bez posla, a oko 800 novinara i medijskih djelatnika čeka na zavodu za zapošljavanje posao. Eutanazirani su Vjesnik i još neki mediji… Sva je prilika da bi 2016. godine jednoga dana u muzeju mogla biti označena kao godina kulminacije propadanja integriteta medija i novinara.”

Lanac pritužbi je dug. Novinari se najviše žale na to da politika vrši pritisak na uprave, a one se upliću u sadržaj onoga što se piše. Postoji i drastičniji primjeri, primjerice slučaj premlaćivanja novinara Željka Peratovića (sličnih slučajeva bilo je ranije), kojeg je HND okarakterizirao kao pokušaj ubojstva.

Niski novinarski standardi

Kako to i diljem regije biva, neki su mediji, a posebice novinari, izravne ili kolateralne žrtve, dok su istodobno drugi novinari i mediji čak i sudjeluju u rušenju integriteta novinarske profesije. Leković drži da je “Hrvatska puno toga učinila na zaštiti medijskih sloboda uoči samog čina pristupanja Europskoj uniji. Međutim, onog trenutka kada država postane njezinom članicom, Unija prepušta nacionalnim legislativama i vladama da se brinu o stanju u medijima, pa tako i medijskim slobodama. U hrvatskom slučaju događaju se retrogradni procesi, kao i u nekim drugim zemljama koje su ranije pristupile Uniji. Događa se tako da su novinarski standardi danas znatno niži od onih prije našeg ulaska u EU, čak se u nekim segmentima vraćamo u davnu prošlost.”

Prema Lekovićevim riječima, stanje u kojem se zatekla struka povod je da se novinar počne ponašati drukčije. Kako? “Prije razumijevanjem i prihvaćanjem činjenice da kada jednom možda i zaštitimo egzistenciju prihvaćajući ono s čime se inače profesionalno duboko ne slažemo, kršimo temeljna načela novinarske profesije, a da niti to nije garancija da jednog dana ipak nećemo izgubiti posao.” Tako priča izgleda s insajderske strane, analize konzumenata nisu tako depresivne, ali su pogodno tlo za procese koji se u medijima zbivaju.

Medijski pismeni građani razumiju da mediji nisu ni dobri, ni loši, nego onakvi kakve si ih sami stvorimo.

“Kao nacija, Hrvati su u prosjeku vrlo slabo medijski pismeni. Nije tu riječ samo o tome da smo potkapacitirani u ispravnom ‘čitanju’ medijskih sadržaja. Problem je i u tome što građani nedovoljno koriste medije – kako nove, tako ni tradicionalne – kao sredstvo sudjelovanja, participacije u demokratskim procesima. Sve to zato jer ne poznaju dovoljno medije i jer se boje medija. Medijski pismeni građani razumiju da mediji nisu ni dobri, ni loši, nego onakvi kakve si ih sami stvorimo. Jedan od snažnih elemenata u osnivanju, muzeja medija je u promicanju medijske pismenosti. Moramo znati kakve medije, zapravo, želimo. A to je možda najteže naučiti u procesu medijskog opismenjavanja”, kaže profesorica Zgrabljić Rotar.

U prijevodu, dok javnost i novinari medijsko komuniciranje ne shvate kao zajednički interes i preduvjet bilo kakve promjene društava na bolje, dotle će ono biti prostor manipuliranja političkih gospodarskih i vlasničkih moćnika. Muzeju zbog toga neće ponestati eksponata, naprotiv. To što bi se, umjesto muzeja medija, mogao zvati “muzejom medijskih kuća strave i užasa” drugo je pitanje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera