Socijalistički mentalitet je kriv za sve?

Socijalizam je po definiciji društvo u kojem svatko daje prema mogućnostima, a dobiva prema potrebama (Reuters)

Piše: Miroslav Filipović

U hrvatskom javnom prostoru već godinama kruži priča kako je „socijalistički mentalitet“ kriv za teško gospodarsko i socijalno stanje. Ta se sintagma poteže olako kao psovka: čak i kada se, primjerice, dužnike u „švicarcima“ proziva za pohlepnost, a radnike za lijenost i nefleksibilnost.

Poteže se i čim neka nezadovoljna skupina zatraži pomoć ili zaštitu države, a naročito kada se javni sektor prokazuje kao „parazitski“, a zaposlene u njemu odreda smatra „uhljebima“.

U raljama socijalističke svijesti

Možda je, u tom smislu, najjače odjeknula izjava bivšeg HDZ-ovog ministra financija iz Tuđmanovih vremena, a danas direktora jednog uspješnog investicijskog fonda, Borislava Škegre. On je prije četiri godine, u intervjuu tjedniku Globus, kao glavnu zapreku bržem razvoju hrvatskog gospodarstva bez krzmanja istaknuo – naslijeđeni mentalitet iz socijalizma.

„Velik dio ljudi kao da je samo promijenio ‘republičko državljanstvo’ u puno državljanstvo, petokraku zamijenio šahovnicom, a većinu ostalog zadržao. Najviše stav da ‘država’ svakome mora naći posao, ‘riješiti stambeno pitanje’, osigurati besplatno zdravstvo, besplatno studiranje do 40. godine, vrtić, tramvaj… i sve to bez visokih poreza, bez prodaje imovine, bez inozemnog zaduživanja“, kazao je tada Škegro.

Prethodno je Nadan Vidošević, još jedan bivši HDZ-ov ministar te dugogodišnji prvi čovjek Hrvatske gospodarske komore, a danas stanar istražnog zatvora u Remetincu optužen za teške financijske malverzacije, također u nekom intervjuu opisao Hrvate kao ljude „lijene, neobrazovane, bez radnih navika, koji vole da im se laže“. Sve odreda osobinama kojima se inače opisuje famozni „socijalistički mentalitet“.

Kada su posljednjih tjedana ponovno eskalirali problemi građana zaduženih u švicarskim francima, opet su – od ekonomskih analitičara (neo)liberalnog smjera do anonimnih forumaša – raspirene slične strasti.

„Socijalizam – to je kada se pohlepni nesposobni pojedinci udruže u skupinu pa svojom masovnošću i galamom natjeraju sposobne i pametne da plaćaju njihove pogreške i gluposti. Oni koji su dizali kredite u francima su pohlepni socijalistički glupani“, napisao je neki anonimni komentator podno jednog teksta u Večernjem listu.

Jedan je pak ekonomist na svome blogu konstatirao da je „zakonsko ukidanje valutne klauzule skup potez koji naš socijalistički mentalitet teško prepoznaje.“

Sudar starog mentaliteta i nove prakse

Sličnih komentara i opaski kojima se ističu pogubne posljedice tog navodno sveprisutnog „socijalističkog mentaliteta“ (u prvom redu putem zahtjeva da država intervenira u sferu ekonomije) ima na stotine. Po njima je kolektivni mentalni sklop u Hrvatskoj još uvijek „duboko u socijalizmu“, iako je od raskida s istim prošlo već četvrt stoljeća i usput je stasala čitava jedna generacija koja ne bi trebala nositi to breme.

„Ako netko pati od socijalističkog mentaliteta ili osjeća njegove posljedice, onda su to starije generacije“, kaže psihologinja iz Splita Mirjana Nazor.

Socijalističke i kapitalističke krilatice

Priča o „socijalističkom mentalitetu“ posreduje se i kroz nekoliko sveprisutnih uzrečica. Jedna kaže da „ne može mene nitko toliko malo platiti, koliko ja mogu malo raditi“. Druga veli: „Snađi se, druže!“ Pojednostavimo li priču, oni koji su se vodili prvom krilaticom danas su društveni gubitnici. Oni pak koji su slijedili drugu, dobitnici su na tranzicijskoj lutriji.

I kapitalizam nas je dočekao sa svojim parolama. Jedna kaže da „posla uvijek ima za one koji žele raditi“, a druga poručuje kako „nema besplatnog ručka“. No, što ćemo sa stotinama tisuća izgubljenih radnih mjesta nasuprot stotinama tisuća nezaposlenih? Ili s onima koji posao još imaju, ali im poslodavci ne isplaćuju plaće? Ispada da je njihov zarađeni ručak – mućak?

„Sve što se danas događa u ekonomiji vode oni koji su znatno mlađi i koji te socijalističke svijesti imaju u malim tragovima ili je uopće nemaju. No, čini mi se da kod mlađih generacija to nije socijalistički nego neki drugi mentalitet gotovanstva i neodgovornosti“, smatra ona.

Da je u Hrvatskoj, ali i šire na ovim prostorima, nastupilo stanje u kojem stara pravila više ne vrijede, ali većina ljudi još uvijek nije sigurna koja su to nova pravila na snazi, tvrdi zagrebački sociolog Renato Matić.

„Jednostavno rečeno, dogodio se sudar socijalističkog mentaliteta i jedne neoliberalne, socijalno neosjetljive prakse. Građani još uvijek očekuju da država bude ta koja će brinuti o svemu, pa i njihovom zapošljavanju. S druge strane, predstavnici te države ne osjećaju nikakvu odgovornost prema svojim građanima već samo prema vođama svojih stranaka i političkim mentorima. Stoga imamo ogroman nesrazmjer između neodgovornosti onih koji odlučuju i građana koji još uvijek, da tako kažem, imaju ‘socijalistička’ očekivanja“, kaže Matić.

Zaboravljene dobre strane socijalizma

Kao i u svemu drugome, niti u ovom tranzicijskom fenomenu – svaljivanju krivice ili traženju alibija za socioekonomske nedaće u mentalnim zalihostima bivšega sistema – stvari nisu crno-bijele.

„Čini mi se da je ‘socijalistički mentalitet’ etiketa koju je danas zgodno lijepiti. No, pritom zaboravljamo na mnogo toga dobroga što je socijalizam imao. Razlike među ljudima tada su bile mnogo manje. Bili smo solidarniji nego što smo danas i zadovoljniji s manjim nego sada. To gotovo i ne spominjemo, već samo kada netko očekuje da mu drugi rješava probleme, nazivamo socijalističkim mentalitetom. Čini mi se, također, da kod mlađih generacija od najranijih dana postoji osjećaj da će roditelji brinuti o svemu i riješiti probleme, pa se samostalnost i osobna odgovornost ne njeguju. Onda se ti isti probude u tridesetoj posve nesamostalni. Mislim da se to prije može nazvati tranzicijskim nego socijalističkim mentalitetom“, kaže psihologinja Nazor.

Sociolog Matić tumači pak da se urušavanjem socijalizma taj nekadašnji mentalitet naprosto „prelio u ovo što sada imamo, odnosno u jedan aposlutno neoliberalni, za građane i njihove živote posve nezainteresirani kapitalizam“.

Pogodba malog pionira i druga Tita

Socijalizam je po definiciji društvo u kojem svatko daje prema mogućnostima, a dobiva prema potrebama. Matić nam to slikovito predočava pjesmicom iz ondašnjeg udžbenika za niže razred osnovne škole u kojoj razgovaraju mali pionir i drug Tito.

„Samo uči druže mali, sve u zemlji tvoje bit će!“ – završni je stih te pjesmice u kojoj, tumači Matić, drug Tito i maleni pionir sklapaju jednu vrstu pogodbe: ti daj sve od sebe, a država će se pobrinuti za sve ostalo.

„Tko ne bi volio živjeti u takvoj zemlji i u takvom društvu? No, to je idealna slika. Svi znamo kako je to socijalističko društvo u stvarnosti izgledalo. Od pojedinca se očekivalo da dâ sve od sebe, ali u okviru strogo zadanih okvira koje je zacrtavala država. Znamo i da ta država nije dopuštala individualnu inicijativu. Ako bi to i činila, onda bi to bilo unutar okvira koje je mogla kontrolirati Partija“, navodi Matić.

„S druge strane, građani su vremenom naučili da se od njih i ne očekuje neka pretjerana inicijativa i da bi zbog nje samo mogli imati problema. Stoga su razmišljali ovako: ako ćemo biti poslušni, onda će nam država zaista dati sve na pladnju, pa su ‘60-tih ili ‘70-tih godina prošloga stoljeća, kada bi završili fakultet i ako nisu bili previše kritički angažirani, ljudi imali otvoren put ka doista dobrom životu kakav današnja srednja klasa ne može ni zamisliti. Socijalistička država preuzela je na sebe brigu o svemu, ali da građani pritom poštuju pravila koja ona propovijeda u ekonomskom, političkom i svakom drugom smislu. Stoga su građani i očekivali da će im država dati ne samo posao i stan bez obzira na to koliko su bili kvalificirani, već i brinuti o svemu ostalom“, zaključuje Matić.

Današnja je država, kaže, ne samo potpuna suprotnost onome što građani od nje očekuju, nego i onoj stvarnosti koju je socijalistička država nekad ispunjavala.

Izvor: Al Jazeera