Oglasi

Solženjicin preživio Staljina i gulag, postao fundamentalist

O Solženjicinu, ruskoj književnosti, gulagu i progonu pisaca kroz historiju za AJB govori Adijata Ibrišimović-Šabić.
Adijata Ibrišimović-Šabić univerzitetska je profesorica ruske književnostiUstupljeno Al Jazeeri

Navršilo se stotinu godina od rođenja Aleksandra Solženjicina, pisca koji je proživio toliko nesreće da je bio potreban talent nobelovca da ga prekroji u literaturu. A literatura koju je kao zaostavšinu ostavio čovječanstvu govori o najstrašnijim trenucima 20. stoljeća, beznađu staljinizma i surovosti gulaga.

Ako ima neko da i nije pročitao Jedan dan Ivana Denisoviča, kratki roman koji je bio povod da se Solženjicinu dodijeli Nobelova nagrada za književnost, onda je ta osoba ostala uskraćena za vrijednu i temeljitu spoznaju o vremenu u kojem je čovjek bio manje vrijedan od statističkog broja.

Velika godišnjica bila je povod da o Solženjicinovom djelu i njegovom životu porazgovaramo s Adijatom Ibrišimović-Šabić, slavisticom iz Sarajeva i profesoricom na Filozofskom fakultetu.

  • Navršilo se 100 godina od rođenja Aleksandra Solženjicina i to je povod da se podsjetimo ne samo na pisca i njegovo djelo nego i na vrijeme u kojem je živio i stvarao. Koliko je Solženjicinova sudbina simptomatična za književnost SSSR-a i Rusije, odnosno koliko su gulag, progoni, deportacije i gubitak građanskih prava bili stvarnost života u Staljinovom SSSR-u?

Ako bismo krenuli od biografije Aleksandra Solženjicina i nabrojali u najkraćim crtama ono najvažnije: rođen je 1918. godine, koja je označila kraj Prvog svjetskog rata i prvu godišnjicu Oktobarske revolucije, čije posljedice i danas potresaju svijet, prošao je komsomolski odgoj '30-ih godina, bio je učesnik u tzv. Otadžbinskom, odnosno Drugom svjetskom ratu, u kojem je za vojne zasluge dobio odlikovanja, da bi završio u logoru, ali ne nacističkom već, kakve li ironije, "rodnom", staljinističkom, obolio je od raka i bio izliječen, doživio je deportaciju u srednju Aziju, isključen je 1969. godine iz Saveza pisaca SSSR-a uz svjetsko priznanje i slavu, dodijeljena mu je Nobelova nagrada 1970, ali oduzeto državljanstvo te je protjeran iz Rusije 1974, proveo je 18 godina u egzilu i dočekao trijumfalni povratak u domovinu '90-ih godina; na koncu, u krilu Ruske pravoslavne crkve bio je ispraćen u vječna počivališta 2008. godine – nisam sigurna da bismo našli neku drugu biografiju koja bi mogla bolje ocrtati koordinate ruskog 20. vijeka.

Možda takva i postoji, ali nije ostala zabilježena tako pomno i detaljno kao Solženjicinova. Sudbina Solženjicina kao ruskog pisca i mislioca u tom smislu jeste simptomatična za književnost SSSR-a, osobito ako se uzme u obzir da je lično naglašavao da govori u ime hiljada onih koji nisu preživjeli, u vrijeme kada se činilo da ruske nacionalne književnosti nema, da je njen kontinuitet prekinut i da je to mjesto svjetske baštine ostalo pusto u jednom historijskom trenutku. Znamo još za Varlama Šalamova, naprimjer, i njegove Priče s Kolime, a koliko je toga ostalo neispričano i neispripovijedano ostaje samo da pretpostavljamo na osnovu ovih i sličnih svjedočanstava... Gulag, progoni, deportacije i masovna smaknuća ("Izdajnike i špijune treba strijeljati kao pogane pse" – ovu rečenicu možete čuti u starim video i audiozapisima sa partijskih i drugih sastanaka), gubitak građanskih prava jesu bili druga strana života Staljinovog režima, godinama prešućivana i do te mjere efikasno da se jednostavno morate zapitati: kako možemo znati koliko se toga danas, u našem vremenu, evo, stotinu godina kasnije, prešućuje i / ili efikasno zataškava?

  • Solženjicin je dobijanjem Nobelove nagrade za književnost postao najpoznatiji pisac koji se u svom djelu bavio sudbinom deportiraca. No, koliko je u ruskoj književnosti prije njega bilo pisaca koji su bili utamničeni? Recimo, Dostojevski je još u carskoj Rusiji bio zatvaran zbog političkih uvjerenja, a u doba staljinizma u gulagu su završili Mandeljštam, Šalamov, Danil Harms?

Čuveno srednjovjekovno Žitije protopopa Avakuma, prva autobiografija u ruskoj literaturi, svjedočanstvo starovjerca koji je bio utamničen, zatvoren u zemunicu pod zemljom, proganjan i mučen jer nije prihvatio crkvene reforme – jedan je od prvih zabilježenih primjera. Ovo Žitije izuzetno je cijenio, recimo, Tolstoj iz najmanje dva razloga: prvi je sloboda izbora i sloboda misli jednog čovjeka koji se ne povodi za razlozima i ne podliježe pritiscima institucija sistema – ni crkve ni države – već se rukovodi vlastitim razumom i vlastitim moralnim osjećanjem u donošenju odluka; drugi je literarna vrijednost, jer se ovaj tekst izdvaja iz uobičajenog srednjovjekovnog kanona, obraćajući se masovnom čitatelju jednostavnim, razumljivim jezikom, bez previše gotovih jezičkih formula i crkvenoslavenizama, s primjerima iz vlastitog života i iskustva. Također, Radiščevljevo Putovanje iz Petrograda u Moskvu, objavljeno anonimno 1790. godine, u kojem autor opisuje ropski položaj ruskih seljaka – kmetova, djelo je koje je u vrijeme vladavine žanra sentimentalnog putovanja olako prošlo cenzuru.

Došavši u ruke carice Katarine Velike, izazvalo je njen gnjev jer je bila dovoljno obrazovana da shvati njegovu revolucionarnu suštinu. Radiščevu je donijelo smrtnu presudu, koja je, kao i u slučaju Dostojevskog, "po milosti" vladara bila zamijenjena robijom u Sibiru u trajanju deset godina. U to vrijeme to je značilo laganu, mučnu i sigurnu smrt, nerijetko na samom putu do mjesta služenja kazne. Šalamova smo spomenuli, uz opasku da se nije slagao sa Solženjicinovim literarnim viđenjem i predstavljanjem logorskog života i funkcija logorske književnosti. Harms, također, nije bio usamljen primjer ruskog umjetnika koga je vlast proglašavala ludim i zatvarala u umobolnice ili zaista dovodila do ludila. Nije slučajno Bulgakovljev Majstor (Majstor i Margarita) zbog svog romana (spaljenog rukopisa) završio u ludnici. Gogolj je umro u agoniji, Majakovski, Jesenjin i Cvetajeva su se ubili, Zamjatina su hapsili, na koncu je emigrirao i umro u Parizu, Pasternak je bio u nekoj vrsti dobrovoljnog duhovnog progonstva, prisiljen odbiti Nobelovu nagradu, Ahmatova je desetljećima bila prešućivana... Mnogo je takvih primjera. Previše.

  • Čini mi se da je biti pisac u Rusiji uvijek bilo pomalo "opasno" zanimanje. Iz sudbine pisaca koji su bili proganjani i zatvarani šta možemo reći o duhu ruske književnosti, ili, još preciznije, koliko je ona oblikovana nekom, barem latentnom, sviješću o mogućnosti progona zbog izražavanja mišljenja?

Mislim da nije samo riječ o ruskoj književnosti. Postoje primjeri progona pisaca zbog izražavanja drugačijeg mišljenja od onog koje "propovijeda" režim i u drugim sredinama. Pada mi na pamet Salman Rushdie. Mislim da ova svijest o mogućnosti progona, napada, izvrgavanja ruglu, ismijavanju – postoji i da, u suštini, literatura, paradoksalno, jeste na dobitku od ovakve, makar i latentno prisutne svijesti, jer pisac može i mora reći i pisati ono što ga muči, ono što ga boli ili ono za što misli da je dužan da kaže i napiše, a biti pisac, prije svega, znači ispitivati jezik i stil, forme i oblike, odnosno mogućnosti i granice vlastite umjetnosti.

Književnost kao umjetnost osvaja nove prostore. Drugo je pitanje koliko je pisac svjestan autocenzure i koliko vjeruje čitateljima da će razumjeti poruku koju im želi prenijeti. Čini se da biti pisac nije više tako "opasno" zanimanje. U Rusiji je danas prisutna nevjerovatna književna produkcija, različitih tokova, usmjerenja, stilova. I ona koja je provokativna, čak degutantna, kakvu nismo mogli ni zamisliti, odnjegovani i obrazovani na maksimalizmu etičkih i duhovnih vrijednosti ruske klasike. O toj literaturi se piše, o njoj se govori i polemiše, ali pisce ne progone već im daju nagrade. Interesantan obrat, zar ne? Danas se, nažalost, zatvaraju i ubijaju novinari, reporteri. Drugi mediji kao da preuzimaju neke od funkcija koje je ranije imala literatura u Rusiji.

  • Vratimo se sada Solženjicinu, koji je i povod za ovaj razgovor. Kakav je svijet njegove literature, odnosno šta je on to opisao u danas slavnim prozama Jedan dan Ivana Denisoviča, Prvom krugu i Arhipelagu Gulag?

Možda je najjednostavnije odgovoriti na pitanje – kakav je svijet Solženjicinove literature – ako se zapitamo koju poziciju zauzima autor u svojoj prozi, a to je, rekla bih, prije svega pozicija ljetopisca i svjedoka, možda i istraživača koji pokušava otkriti povijesne razloge ruske tragedije 20. vijeka. Može se reći da takva uloga pisca podrazumijeva da je on i politolog i kulturolog i sociolog i filozof i umjetnik, historičar, publicist, javni i društveni djelatnik. Neobična i zahtjevna pozicija. Vjerovatno i jedan od razloga zašto Solženjicinovo djelo plijeni pažnju. Arhipelag Gulag je djelo zasnovano na sjećanjima i usmenim iskazima 257 logoraša, ali i na njihovim pismima, materijalu koji je dobio autor od njemu poznatih i nepoznatih ljudi, kao i na ličnom iskustvu. Ruski historičar Vladimir Kozlov nazvat će Arhipelag Gulag univerzalnim simbolom totalnog zla, uporedivši ga s prvim pomorskim kartama, zbog toga što su, bez obzira na neke netačne činjenice (o čemu se vode sporovi) i legendarnost pojedinih svjedočanstava, Solženjicinova knjiga i njegovo istraživanje gulaga, kao terra incognite, konačno oblikovali realan prostor i činjenicu svjetske povijesti. U Geografiji zla, pak, Josif Brodski, još jedan ruski nobelovac, istaći će da je, po cijenu života, Solženjicin sakupio svjedočanstva i tako organizovao svoj vlastiti Nirnberški proces. Arhipelag Gulag je velika optužnica, rekla bih, ne pojedinaca već svih nas koji učestvujemo u širenju totalnog zla, svojom pokornošću, šutnjom, mirenjem, pristajanjem... Da je Solženjicin napisao samo ovu knjigu, bilo bi više nego dovoljno.

U krugu prvom je roman koji je Solženjicin pisao '50-ih godina 20. vijeka, zasnovan, također, na autorovom sjećanju na period rada u specijalnom zatvoru NKVD-a SSSR-a Marfino, u kojem su radili inženjeri zatvorenici, s jasnim asocijacijama na Danteov prvi krug pakla. Idejni spor protagonista romana Gleba Neržina (Solženjicina) i Lava Rubina, odricanje od ranijih uvjerenja i moralni preporod Neržinov, koji će sumnjivoj privilegiji i sreći prvog kruga pakla pretpostaviti paradoksalnu slobodu devetog robijaškog kruga Gulaga, predstavljaju u najkraćem prepričan osnovni lajtmotiv priče, prepoznatljivo solženjicinovski. Specifično sažimanje vremena (radnja se događa u tri decembarska dana 1949. godine), strogo omeđen prostor, mjesto radnje (zatvoreni prostor iza žice i pod stražom), autoru daju mogućnost koncentracije idejnog konflikta, stvaranja ekstremne situacije, u kojoj se i provjerava "ljudski materijal".

Međutim, ono što se događa u ovom prvom krugu ima svoje odjeke izvan njega tako da se, paradoksalno, kako to u književnosti i biva, posljedice djelovanja, odluka i izbora pojedinaca šire u koncentričnim krugovima na prostor izvan žice sve do asocijacije da je prostor Rusije – prostor neslobode i jedina moguća sloboda ostaje onda ona unutrašnja, što asocira i na Tolstoja (recimo, scenu zarobljenog Pjera Bezuhova iz Rata i mira). Ovdje je Solženjicin više umjetnik, a umjetnički hronotop romana U krugu prvom, kao jedna od njegovih najboljih estetskih vrijednosti, doći će do punog izraza u pripovijesti ili kratkom romanu Jedan dan Ivana Denisoviča, koji je autoru donio svjetsku slavu i priznanje, djelo koje je jednim potezom dovelo u pitanje postulate na kojima je počivao sovjetski socrealizam, koje je nakon objavljivanja u Rusiji i već stečene popularnosti, početkom '70-ih iznenada proglašeno nepoželjnim i zabranjenim. Zabrana je ukinuta tek 1988. godine.

  • Kako ruska književnost govori o fenomenu gulaga? Kada on postaje tema književnosti i na koji je način Staljin opisan u toj tradiciji?

Nakon Oktobarske revolucije i građanskog, bratoubilačkog rata (rata crvenih i bijelih, odnosno boljševika i menjševika) svaka slobodna misao bila je podvrgavana progonu, čovjek je postao poslušno oruđe, a ova tortura hranila se doušničkim mentalitetom i strahom običnog, srednjeg čovjeka, poslušne ruke uništavale su nauku, umjetnost, čovjeka, život.

O posljedicama nasilne kolektivizacije pisali su, naprimjer, Šolohov i Platonov.

Rusija je bila pretvorena u veliki logor, u kojem su se ljudi gušili. Sve je bilo podvrgnuto reglementaciji i pravilima. "Inženjeri ljudskih duša" propisivali su kako treba živjeti, kako raditi, šta pisati, kako pisati, o čemu misliti i kako misliti. Osip Mandeljštam, nevjerovatan ruski pjesnički genij, koga smo spomenuli kao žrtvu staljinističkih čistki, nazvao je ovaj vijek vijekom vukodlakom, "vijek moj – zvijer moj", vijekom noći i nepravde. Staljin se nije otvoreno spominjao, ali nije bilo ni potrebe. Rasla je zapravo i svijest o tome da jedan čovjek ne može držati u takvom strahu milione drugih. Postavljalo se pitanje ko provodi taj režim. Koji ga mehanizmi pokreću?

Staljinov režim prvo se obračunao s opozicionim grupama unutar partije, uništio je inteligenciju koja je mislila svojom glavom, uništio crkvu, zatvorio iza rešetaka nekoliko miliona ljudi, stvorio mehanizme falsifikacije povijesnih dokumenata, organizirao na teritoriji čitavog SSSR-a specijalne logore – gulage. Tu, na tom mjestu, u tom prostoru, niče književnost ispisana krvlju i savješću pojedinaca. Aleksandar Tvardovski, recimo, morao se odreći porodice jer mu je otac bio osuđen kao kulak. Poema koju je kasnije napisao, S pravom na sjećanje (u slobodnom prijevodu), predstavlja ispovijest o "oceubistvu riječju" (koje su počinili mnogi), istovremeno je pokajanje, koliko i sud sistemu i epohi. Jedna od temeljnih poruka Tvardovskog jeste da ne smijemo dopustiti savjesti da zaspi, da se mora bilježiti i osigurati sjećanje, iskreno i istinito. Konformizam i strah proizvode zločin, umnožavaju ga.

Ahmatova je desetljećima pamtila svoje stihove da bi ih mogla zapisati i objaviti kad dođu bolja vremena. To ubjeđenje da mora pamtiti i preživjeti da bi zapisala pomoglo je da se nosi s ličnim tragedijama (uhapšen sin, strijeljan muž), shvatajući da je njena sudbina sudbina ruske žene. Pisala je stihove buduće poeme Rekvijem (svoju misu za pokojne) na komadićima papira, učila ih napamet i potom spaljivala. Od '30-ih do početka '60-ih godina 20. vijeka pamtila je da bi mogla zapisati svjedočanstvo o majkama, suprugama i sestrama u redovima ispred zatvorā.

Šalamova, koji je 19 godina proveo na robiji, i njegove Kolimske priče spomenuli smo. Svaka njegova priča šamar je staljinizmu – kako je sam govorio, zato su one jednostavne, kratke, oštre, dokumentarističke. A iza bodljikave žice osjećao se, nazirao i vidio "slobodni svijet": s iščekivanjem hapšenja, kolektivnim stanovima (komunalke) gdje je svako svakog uhodio, demonstracijama, kuponima za hranu, redovima žena i djece, partijskim sjednicama i ukazima... U konc-logoru je živjela čitava Rusija. Duhovni i duševni genocid bio je strašan.

Tako se pisalo... a ovo je samo jedan mali dio.

  • Nakon blistave književne karijere Solženjicin je pisao publicističke knjige u kojima se bavio ruskom nacijom, ruskom državom i pravoslavljem. Mnogi poštovaoci zamjerili su mu svojevrstan vjerski radikalizam i etiketirali ga kao "pravoslavnog fundamentalista". Koliko su njegova vjerska uvjerenja proizlazila iz stvarnog uvjerenja o pravoslavnoj dogmatskoj supremaciji, a koliko je to pravoslavlje, opet, izviralo iz tradicije ruske književnosti? (Prisjetimo se samo Dostojevskog ili Tolstoja, koji su bili u jednu ruku izrazito vjerski senzibilni.)

Da, jer nije izlazio iz okvira onog što je smatrao izvornim, ruskim. Uvjerena sam, međutim, da je ishodište u literarnoj tradiciji. Ako vas iznevjere ideali savremenosti, u potrazi za duhovnim i moralnim vrijednostima neminovno posežete u prošlost, osvrćući se i tragajući za onim na što se vaše biće odaziva. Hrišćanski ideali milosrđa, oprosta, smirenja, pokajanja, žrtvovanja ili požrtvovanja, odnosno brige za drugoga vrlo su bliski najboljim tekovinama evropske humanističke misli. Dostojevski je insistirao na tome da se teorijski, dogmatski koncepti provjeravaju u konkretnim situacijama, u ekstremnim uvjetima, pokazujući da ne smiju ostati mrtvo slovo na papiru te da nijedan koncept, nijedna teorija ne smije biti važnija i vrednija od ljudskog života.

Na istom su tragu bili i Pasternak i Bulgakov. "Život je iznad mojih i vaših glupih teorija" rečenica je iz Pasternakovog Živaga. Danas smo vrlo brzi na osudama i etiketiranjima, dekontekstualizacijama... Ne znam je li i koliko duboko je Solženjicin, kao Tolstoj, izučavao stare Vede, islam, katoličanstvo, judaizam, budizam i druge religije. Tolstoj je, u ovom smislu, pojednostavljeno rečeno, globalni, Solženjicin, pak, lokalni, ruski mislilac. Danak vremena u kojem živimo, ako hoćete.   

  • Koliko se književnost Aleksandra Solženjicina danas čita u Bosni i Hercegovini s obzirom na to da je tokom agresije u nekoliko navrata otvoreno, u svojim javnim istupima, stajao uz režim Slobodana Miloševića – vjerovatno misleći da pristaje uz stranu nekog imaginarnog panpravoslavlja?

Ne vjerujem u tu vrstu odluke čitatelja da čita ili ne čita nekog pisca zbog njegovih političkih ili ideoloških izjava. To može biti i svojevrsni izazov – zaviriti u tekstove i vidjeti o čemu i kako razmišlja i piše neko koga ipak čitav svijet priznaje kao vrijednost kako biste razumjeli razloge takvih izjava. Jednim dijelom ste zapravo odgovorili na svoje pitanje. Međutim, treba reći da je jedna od najvažnijih i najvrednijih Solženjicinovih ideja bila ideja ujedinjenja  – o čemu govori u svom nobelovskom predavanju, tvrdeći da je umjetnost jedina oblast ljudske djelatnosti koja to može ostvariti. Kako je, pak, došlo do toga da ideju zamijeni ideologija – možete pretpostaviti, jer nije ni rijedak ni usamljen slučaj.

Solženjicin, ako se čita kod nas, čita se zbog toga što je svojevrsni dokument o vremenu, koji je fascinantan kao svjedočanstvo iz prve ruke o stradanjima s kojima se možemo poistovjetiti. Ako se ne čita, ne čita se zato što onda takav čitatelj u Solženjicinovom djelu ne pronalazi one estetske i umjetničke domete koje su ostvarili drugi ruski pisci, jer u tom suodnošenju, osim Jednog dana Ivana Denisoviča, Solženjicinovi tekstovi predstavljaju vrijednu, ali ipak građu za književno djelo.

  • I za kraj, koliko se ruska književnost uopće danas čita u Bosni i Hercegovini?

Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje. Pretpostavljam da zavisi u kojim krugovima se krećete. Postoje pojedinci koji jako dobro poznaju rusku književnost, što je za divljenje, jer ta literatura nije jednostavna. Čitaju se uglavnom ruski klasici 19. vijeka – lektira: Dostojevski, Tolstoj, Čehov, Puškinov Onjegin. Mislim da bi svakog bilo stid reći da nije pročitao bar nešto od Dostojevskog ili Čehova. Ne znam, međutim, i ne mogu reći koliko i kako se čita. Bojim se da nam ova literatura pomalo izmiče i da i ono što smo znali pomalo zaboravljamo.

Mladi više ne poznaju Turgenjeva, Tolstojev Rat i mir ili Šolohovljev Tihi Don sa hiljadama stranica nemaju više strpljenja čitati. S druge strane, gotovo ništa ne znamo o savremenoj ruskoj literaturi: čuli smo možda za imena Viktora Jerofejeva, Venedikta Jerofejeva, Vladimira Sorokina, Viktora Peljevina, Tatjane Tolstoj, Ljudmile Ulicke, Ljudmile Petruševske, braće Presnjakov i braće Strugackih, ali nijedno djelo nije prevedeno na bosanski jezik. Tu su susjedi puno jači od nas. Ne možemo očekivati da poznajemo literaturu koju ne prevodimo. Pogotovo je ne možemo vrednovati. To je veliki propust, za koji preuzimam dio krivice.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.