Spahić o Jovanu Cvijiću: Geograf u službi velikosrpske ideologije

Jovan Cvijić je najmarkantnija figura iz domena geografije tokom 19. stoljeća na Balkanskom poluotoku, kaže Spahić (Sense)

Jovan Cvijić je jedna od najmarkatnijih intelektuelnih pojava na južnoslavenskim prostorima na prijelazu iz 19. u 20 stoljeće. Pored geografije njegova istraživanja su bila plodonosna na području geologije, geomorfologije, etnografije, sociologije.

Rođen je na današnji dan 12.10.1865. godine u Loznici.

Osnovao je Geografski zavod Filozofskog fakulteta 1893. godine i bio njegov upravnik od osnivanja do 1927. godine kad je umro. Zajedno sa grupom geografa i prirodnjaka osnovao je Srpsko geografsko društvo 1910. u Beogradu. Bio je predsjednik ovog društva od osnivanja do svoje smrti. Bio je dva puta rektor Beogradskog univerziteta 1906/07 i 1919/20.

Pojedini njegovi stavovi su bili isključivi i na uštreb prava i identiteta susjednih naroda i država. On se zalagao za proširenje Srbije na Makedoniju i izlazak na Jadran zauzimanjem teritorije sjeverne Albanije.

O liku i djelu Jovana Cvijića razgovaramo sa prof. dr. Murizom Spahićem, predsjednikom Udruženja geografa u Bosni i Hercegovini i urednikom naučnog časopisa Acta geographica Bosniae et Herzegovinae.

  • Koja su pozitivna naučna ostvarenja, a šta možemo označiti negativnom zaostavštvinom Jovana Cvijića?

– Odgovor na ovo pitanje mogao bi se sukusirati u izreku: Od geografskog determinizma do nacionalizma. Geografskim determinizmom bio je proglašen prirodnogeografski pravac u geografiji čiji je začetnik bio najpoznatiji njemački antropogeograf F. Racel, čije je učenje kasnije evoluiralo u nacizam. Prirodnogeografsko proučavanje, u konkretnom slučaju reljefa Balkana, Jovan Cvijić koristi za nacionalističke pretenzije na tuđe teritorije, posebno susjedne, u ostvarivanju ideje Ilije Garašanina u Načertaniju iz 1844. godine.  

Jovan Cvijić je najmarkantnija figura iz domena geografije tokom 19. stoljeća na Balkanskom poluotoku, koji mu je bio objekt geografskog istraživanja. Najznačajnije djelo iz domena Fizičke geografije je Geomorfologija štampana u dva toma 1924. godine. Zanimanje za geomorfologiju ograničio je na geografske cjeline od Bele krajine u Sloveniji do skopske Crne Gore u Makedoniji i Prokletija u Albaniji. Osim sjevernog dijela planinske Albanije svi ostali su bili u sastavu tadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Veći dio ovoga geografskog okvira (rama) nazvan „Srpske zemlje“ je Jovanu Cvijiću bio predmet društvenogeografskih rasprava. Geopolitički dio srpske nacionalne ideologije u djelima Jovana Cvijića  temeljio se na problematičnim interpretacijama teritorijalne tjeskobe, posebno nakon Berlinskog kongresa, kada je anektirana Bosna i Hercegovina, kulturom i historijskom nasljeđu, posebno srpskim jezikom, prozvan za Balkanski prostor kao matrica pansrbizma. On se svodi na jednostavnu tvrdnju da na prostorima „Srpskih zemalja“ ne postoji niko drugi osim Srba i srpskog jezika.

Jovan Cvijić je Srbiju, nakon aneksije Bosne i Hercegovine, smatrao „opkoljenom zemljom“, a Srbe u njoj „uhapšenim narodom“. U rješavanju geopolitičke tjeskobe Cvijić vidi rješenje o određivanju “izvjesne teritorijalne zone u oblasti srpskoga naroda, kojim bi izlazila na Jadransko more“. Princip  nacionalnosti za J. Cvijića je polazna osnova „nacionalnog omeđavanja država“, smatrajući pri tome da je Bosna i Hercegovina „centralna oblast za čisto srpsku rasu“. Srpski jezik mu je bila osnova obilježavanja granica Srbije, ne priznavajući pri tome niti jedan drugi narod u Bosni i Hercegovini. Tako povelju bosanskog bana Kulina iz 1189. godine proglašava najvažnijim pisanim srpskim dokumentom i proziva ga „književnim spomenikom srpskoga jezika, a jezik Hercegovine, po njemu je uzet kao „osnivalac srpskoga književnog jezika“. Taj isti jezik koji naziva srpskim je „osnova književnog jezika Hrvata još u prvoj polovini 19 veka“. Nacionalistički istupi Cvijića i negiranja apsolutno najbrojnijeg bošnjačkog njenog naroda, smatrajući ga srpskim sadržani su u raspravi „Aneksija Bosne i Hercegovine i srpsko pitanje“ iz 1908. godine u kojoj apostrofira da je „Bosna i Hercegovina po vrednosti naroda, po njegovom centralnom položaju u etnografskoj masi srpsko-hrvatskoga naroda i po zgodnoj mešavini pravoslavnih i katolika ključ srpskoga problema. Bez njih ne može biti veće srpske države. One su najvažnija oblast i za rešavanje srpsko-hrvatskoga i time Jugoslovenskoga pitanja“. Prema autoru „Srpski se problem mora rešiti silom“. Ova rasprava sa ovakvim nacionalističkim porukama objavljena je na nekoliko svjetskih jezika, ali nije bila dostupna austrijskoj javnosti.

  • U srpskom narodu Univerzitet u Beogradu i Srpska akademija nauka i umjetnosti važe za nosioce nacionalnih ideja i projekata. Da li su se ostvarile Cvijićeve ideje i da li je aktuelna akademska zajednica u Srbiji i u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska na tragu stavova Jovana Cvijića?

– Naprijed izneseni stavovi potvrđuju da, među najvećim naučnicima postoje nacionalisti čija je riječ daleko značajnija od prosječnog intelektualca. Nije slučajno što su oni u naučnim krugovima zauzimali visoku poziciju i obnašali najviše funkcije iz oblasti nauke i umjetnosti, na šta nas upućuje iskustvo iz Srpske akademije nauke i umjetnosti u kojoj još uvijek žive i razrađuju se ideje J. Cvijića, bivšeg predsjednika SANU-a. Tako je u Memorandumu Stevana Moljevića, istaknutog velikosrpskog (četničkog) ideologa i savjetnika Draže Mihailovića zagovarano stvaranje Velike Srbije uz prethodno etničko čišćenje nesrpskog stanovništva.

Srpsko-hrvatsko pitanje pokušalo se riješiti sporazumom Cvetković-Maček 1939. godine banovskim uređenjem bivše Kraljevine Jugoslavije, koje je na sreću osujećeno već ZAVNOBiH-om i AVNOJ-em. Velikosrpske ideje uveliko obojene djelom Cvijića oživjele su tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu i druge susjedne države i pokrajine u posljednjoj deceniji prošlog stoljeća, kada je počinjen genocid, ratni zločini, etničko čišćenje, deportacije i progoni nad nesrpskim stanovništvom, a posebno nad Bošnjacima.

U protekloj agresiji na Bosnu i Hercegovinu nastavljen je proces rješavanja srpsko-hrvatskih pitanja između naših susjeda na štetu apsolutno najbrojnijeg, bošnjačkog naroda, o čemu svjedoče presude Međunarodnog suda za ratne zločine za udruženi zločinački poduhvat R. Hrvatske i nesprječavanje Srbije za počinjeni genocid i druge ratne zločine nad Bošnjacima od strane bosanskih Srba. Zbog toga se kod bošnjačkog naroda stvara animozitet na neinstitucionalne sastanake predstavnika srpskog i hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, koji se smatraju produžetkom ratnih sukoba drugim sredstvima.

Od ostataka nacionalističkih ideja Jovana Cvijića nisu amnestirani ni današnji udžbenici geografije, posebno 9. razreda u entitetu Republike Srpske, u kojemu se razrađuje regionalna geografija tzv. Srpskih zemalja. Osim toga, na Odsjeku za geografiju Prirodno-matematičkog fakulteta u Banja Luci postoji Katedra tzv. srpskih zemalja.

  • U toku ratova na tlu bivše Jugoslavije predstavnici Srba su uvijek na pregovore dolazili sa geografskim kartama što pokazuje njihov odnos prema kartografiji i geografiji u cjelini. Kako vi kao geograf ocjenjujete crtanje karata od Berlinskog kongresa do Dejtona i na aktuelno pitanje razmjene teritorije između Srbije i Kosova?

– Najznačajniji elementi države jesu teritorija omeđena granicama i narod(i) u njoj. Oni se mogu kartografski predstaviti. Svi naprijed navedeni elementi i karografsko prikazivanje istih (teritorijalnih i tipoloških elemenata) su objekti geografije. Zbog toga je geografija pozvana i prozvana da o istim problemima vodi značajne rasprave.

Izražajno sredstvo prikazivanja geografske teritorije te procesa i pojava na njoj je geografska karta.  Kartografski sadržaji posebno toponimi se odnose na kartografske zapise koji sežu u duboku prošlost i imaju rekonstrktivnu ulogu. One su istovremeno izvor historijskih informacija i ujedno dokument historijske prošlosti. Njima otkrivamo geografske transformacije kroz historijske epohe. Njima se vrši rekonstrukcija nekadašnje geografske stvarnosti. One su tumači vremena iz kojeg potiču pa se, posebno one najstarije, ubrajaju u kulturno naslijeđe.

Prvo detaljnije karatografsko prikazivanje Bosne i Hercegovine u krupnoj razmjeri potiče nakon Berlinskog kongresa. Kasnije su rađene topografske karte detaljnog geografskog sadržaja i dopunjavane novim geografskim sadržajem svakih 10 godina.

Unošenje novih kartografskih elemenata i korigovanje ranijih radili su kartografi imenovani od Vojno-geografskih instituta, najčešće srpske nacionalnosti, bez javnih recenzija jer su iste nosile nivo tajnosti bilo vojne ili službene. Tako su nastajale karte sa sumnjivim novim toponimima, a namjerno zaboravljeni stari koji su još uvijek u upotrebi. Kako god nekoliko puta ponovljene laži mogu imati pretvorbu u istinu, tako se one mogu kartirati, a onda karte sa lažnim sadržajem mogu koristiti kao valjani dokazi u pravnom, pa i međunarodnom prometu. Sjetimo se 90-ih godina prošlog stoljeća, kada su srpski nacionalisti započeli koristiti neke karte u dokazivanju čija je zemlja Bosna i Hercegovina, koristeći imena srpskih sela za svojatanje cijelih geografskih prostora koji su gruntovno bili državna svojina. Zbog toga se s pravom sumnja u istinitost kartiranih toponima i drugih kartografskih sadržaja, a takve karte su, nažalost, dobile svoju historijsku vrijednost. Zbog toga danas postoji animozitet crtanja geografskog teritorija i kartografskog prekrajanja novih granica, posebno od onih koji nemaju kartografsku naobrazbu.

Danas u Bosni i Hercegovini topografske karte nisu obnavljane još od 1974. godine pa ih smatramo veoma zastarjelim pa čak i neupotrebljivim. Osim toga, ne postoji niti jedna državna institucija koja se bavi pitanjem kartografije, što je nedopustivo o čemu sam u nekoliko navrata javno izražavao negodovanje. Kartografska kultura počiva na kartografskom i geografskom znanju.

  • Da li ste zadovoljni sa položajem geografije u Bosni i Hercegovini, te na koji način vaše Udruženje radi na popravljanju stanja u društvu?

– Nisam zadovoljan. Školska geografija koristi već zastarjele zidne i atlasne geografske karte, koje nisu ispratile disolucije nekadašnjih zemalja svijeta i novoformirane nezavisne države i unije i zajednice država. Isto se odnosi na geografsku udžbeničku literaturu na koju sam u proteklim godinama reagovao pismeno i javno na tribinama istupao prema nadležnim ministarstvima obrazovanja i nauke. I pored zabrane upotrebe nekih udžbenika koji svojim sadržajem vrijeđaju nacionalni identitet i teritorijalni suverenitet bošnjačkog narada oni se i ove godine nalaze u upotrebi. Isti udžbenik iz svojih granica isključuje Neum.

Udruženje geografa se usmjerilo za aktuelnu geografsku problematiku koja se nje tiče kao što je Sutorina – uzurpirani teritorij, koji nije vraćen Bosni i Hercegovini, a trebao je biti, nakon demontiranja Zetske banovine još tokom zasijedanja AVNOJ-a čije su odluke potvrđene Narodnom skupštinom FNR Jugoslavije 1945. god.  Pored toga članovi Udruženja su nekoliko puta reagovali i održavali Tribine posvećene granicama Bosne i Hercegovine (suhozemnim i morskim) u svjetlu izgradnje Pelješkog mosta i razgraničenja na Drini i drugim neuralgičnim tačkama duž srbijanske i hrvatske granice.

Poznajući geografski teritorij, njegove demogeografske odlike i granice, te kartografsko poimanje toponima, oronima, hidronima i drugih nimija, su najpozvaniji da učestvuju u komisijama za rješavanje istih problema. Na kraju moram naglasiti da su se u rješavanju geografske zadaće neki geografi, sa najvišim zvanjima, sami isključili – da li iz neznanja ili nehata (bavljenja samim sobom) nije nam poznato.

Izvor: Al Jazeera