Španija je ove jeseni usijana

Više od 90 posto onih koji su izašli na referendum bilo je za nezavisnost regije (EPA)

Ako je sve do juče postojala šansa da se između Madrida i Barselone premosti jaz, od danas se u Španiji, otvorila Pandorina kutija iz koje izlaze svakojaki bezumni, pa čak i ratni scenariji. Ova članica EU-a i NATO-a, ukliznula je u krizu, rešenja nema na vidiku.

Nema ga doduše ni u Evropskoj uniji, pa ni šire u međunarodnom pravu. Ne postoji jasan odgovor na pitanje dokle može da ide demokratija i čija je reč jača, kada je u pitanju teritorijalni integritet jedne zemlje. Može li se, bez dogovora sa ostatkom države, organizovati regionalni referendum čiji ishod bi mogao da otkine parče te zemlje .

U španskom ustavu, donetom posle Frankove diktature, ovakva mogućnost se isključuje, jer bi ugrozila osećanja i egzistenciju drugih delova Španije koji svoju zemlju vide kao celovitu i nedeljivu teritoriju čije su granice nepromenjive. Sa druge strane Katalonci smatraju da je njihovo legalno demokratsko pravo da žive u zemlji kakvu oni žele. Ako su na izborima većinski glasali za partije koje se zalažu za nezavisnost, i ako su one napravile koalicionu vladu, ko onda može da ugrozi njihovo demokratsko pravo da se poštujući odluku te vlade na plebiscitu izjasne da li žele da ostanu u Španiji ili se zalažu za stvaranje nezavisne države Katalonije.

Katalonija će, kako se čulo još pre pet godina , “slediti legalitet katalonskog parlamenta, iako se to hipotetički sukobljava sa odlukama španskog parlamenta”. Po tom shvatanju, mirno iskazana demokratska volja naroda je iznad svega drugog, i od tada je ideja o referendumu počela da se širi.

EU ne može presuditi

Jednostavan je i odgovor na pitanje zašto Brisel ćuti, ili uopštenim izjavama osuđuje nasilje i poziva na dogovor.  U sedištu Evropske unije niko nije ovlašćen da presudi na čiju stranu preteže tas na ovom nepouzdanom kantaru. Ukoliko se Kataloncima prizna pravo da svojevoljno organizuju referendum koji se tiče opstanka Španije u sadašnjim granicama, sutra će na put otcepljenja krenuti još sijaset regija.

Šta će ostati od Francuske, Italije, Belgije, hoće li SAD dozvoliti referendum u Portoriku ili Kaliforniji? Kakva sudbina čeka balkanske zemlje, šta će biti sa Vojvodinom kad su se već juče pojavile parole koje ovaj deo Srbije izjednačavaju sa Katalonijom, hoće li od Makedonije ostati bilo šta osim onolikih spomenika Aleksandru Velikom u Skoplju?

Neki komentatori ukazuju na to da bi primer Katalonije mogao ohrabriti i nasilni baskijski separatizam u Španiji, i težnje za osamostaljivanjem drugih regiona u EU poput Južnog Tirola-Alto Adidje u Italiji, Korzike u Francuskoj, dela Rumunije gde žive većinski Mađari. 

Nad slučajevima  dosadašnjih jednostranih uspešnih ili bezuspešnih pokušaja otcepljenja, uz podršku međunarodne zajednice, ili bez nje, lebdi isto pitanje. Šta je jače, vladavina prava, ili demokratske slobode. Može li uopšte opstati demokratija, ako nema vladavine prava? Legitimna je i obrnuta upitanost: O kakvoj vladavini prava govorimo, ako se onemogućava slobodno i mirno izražavanje volje građana.

Dok se vakum u medjunarodnom pravu ispunjava nepoznanicama, u Kataloniji je neobično velikom brzinom narastao broj pobornika nezavisnosti. Ako je 2010. jedva 15 odsto građana najbogatije oblasti Španije želelo da se otcepi od matice, ovoga leta, više od četrdeset odsto Katalonaca izjasnilo se, prema anketama, za nezavisnu republiku.

Od juče, posle mučnih scena kojom je španska policija pokušala da spreči glasanje, zbog čega je na stotine građana povređeno, mnogi političari uhapšeni, milioni glasačkih listića oteti, može se sa sigurnošću predvideti da će revoltirani Katalonci u mnogo većem broju zaželeti da se otcepe od vlasti u Madridu, i da krenu samostalnim putem.

Erozija demokratije

Za preletanje u separatistički tabor biće zaslužni upravo oni koji pozivaju na patriotizam, očuvanje reda i zakona. Predsednik španske vlade uspeo je da onemogući održavanje pravosnažnog referenduma o nezavisnosti, ali je cena bila previsoka, konstatuje u jednoj od analiza, vodeći madridski dnevnik El pais u jutrošnjem broju: Španija je doživela tešku eroziju demokratije.

Dovoljno je pogledati samo jutrošnje naslovne strane evropskih listova (Španija raspolućena, 850 ranjenih gradjana…) pa da se vidi kakva slika je otišla u svet, posle ovog prvog oktobra. Evropski saveznici očekivali su od Madrida da na drugi način pomogne da se kriza izbegne i da se ne prelije na celu uniju. Madrid je imao mnogo džokera u svom rukavu: princip legaliteta, evropsku solidarnost, zajednički interes da se ojača integracija unutar EU.

Separatistička vlada u Kataloniji načinila je mnoge greške, koje su je degradirale pred Evropom. Neoprostivo je bilo što je posle napada u Barseloni onemogućila špansku policiju da učestvuje u hvatanju i otkrivanju terorista, već su lokalne snage unutrašnjih poslova krijući se od svojih kolega, hvatale teroriste.

Sve to je pred slikama nezgrapnog nasilja policije, blokade škola, hapšenja i privođenja stvorilo utisak haosa i anarhije. “Da li je ovo Evropa”, pitao se jedan građanin Barselone, pokazujući svoju okrvavljenu glavu dok su ga snimali najgledaniji televizijski kanali na engleskom jeziku.

Usijana španska jesen

U odbranu demokratije, pa i prava na izjašnjavanje stali su i oni politički učesnici, koji ne pripadaju klasičnim “kastinskim partijama”. Gradonačelnica Barselone, levičarka Ada Kolau, pozvala je Evropu da reaguje na nasilje i antidemokratske poteze Madrida, iako je u glasačku kutiju ubacila beli listić, kao znak, da ima pravo da se izjasni.

“Ima nas mnogo koji smo protiv separatizma i ne slažemo se sa unilateralnim potezom katalonske regionalne vlade, ali pozivamo na dogovor u skladu sa željama 82 odsto katalonskog stanovništva koji podržavaju održavanje referenduma , onakvog kakav se dogodio u Škotskoj uz saglasnost Londona i po usaglašenim principima”, napisala je izmedju ostalog, u Gardijanu, Ada Kolau.

Lider Podemosa, Pablo Iglesijas pozivao je Katalonce da se dogovorom natera konzervativna vlada u Madridu da podnese ostavku, i da se potom održi referendum pod usaglašenim uslovima kako bi se rešila kriza: “Ne napada vas Španija, već vlada sastavljena od koruptivnih antipatriota”, poručivao je Iglesijas u svojim tvitovima. 

Malo je onih koji su spremni u ovako haotično naelektrisanoj situaciji da slušaju Iglesijasa, i njegova zapažanja da je “represivna strategija Narodne stranke (vladajuća partija) i njenih saveznika ugrozila demokratiju i suživot do najnižih granica”.

Nema više ni vremena za pozive na razum, i apele Kataloncima da ne dopuste partijskim jurišnicima da ih isteraju iz zemlje.

Španija je ove jeseni usijana, a žrtve medju običnim gradjanima u Kataloniji i van nje, će se brojati milionima. Od radikalizovane atmosphere, politički jurišnici sa obe strane fronta grabe poene, gradjanski pokret gubi tlo pod nogama: Većina Katalonaca koji se protive otcepljenju već su bili etiketirani kao izdajnici, dok se u školama zabranjuje španski jezik i dvojezična nastava, pa se najmladje generacije podstiču na još veći nacionalistički naboj.  Sa druge strane fronta gradi se lažno jedinstvo koje se okuplja oko vladajuće konzervativne stranke, čiju povezanost sa Frankovom desničarskom diktaturom, tek mali broj intelektualaca uzima za zlo.

Ponegde, na Iberijskom poluostrvu i u naučnim institutima situacija u Španiji poredi se opet iznova sa Srbijom i otcepljenjem Kosova. Španija je jedna od pet zemalja EU koja nije priznala nezavisnost Kosova, jer joj uveravanja da je to jedinstven slučaj a ne presedan za buduću praksu nisu zvučala dovoljno argumentovano.

Thaci pozvao na priznavanje Kosova

Kada je pre pet godina izašlo na videlo da je Katalonija uposlila Nezavisnog diplomatu, iste lobiste koje je svojevremeno zakupila Priština, kako bi im u međunarodnim krugovima isposlovala nezavisnost, taj podatak nije mnogo uzbudio širu medjunarodnu zajednicu. Nedavno je Hašim Tači pozvao Madrid da prizna nezavisnu državu Kosovo, uz tvrdnju da Španija nije ni nalik Miloševićevoj Srbiji, te da prema tome, ni Katalonija nema razloga da se otcepi od Španije.

Katalonci su, mnogo godina pre Miloševića, pretrpeli represiju Frankove diktature, kada je onaj koji je javno govorio katalonski jezik, bio u opasnosti da zaglavi u zatvoru, pa čak i da izgubi glavu. Takva vremena su, valjda, zauvek prošla. Ali su se druge teške seni nadvile nad starim kontinentom.

Madrid nema političku snagu da uspostavi pun suverenitet u pokrajini bez saradnje Katalonaca, a Katalonija bez blagoslova Madrida i podrške EU ne može da postane funkcionalna država. Tvrdnja da se referendum nije ni dogodio (premijer Marjano Rahoj) naspram uveravanja da će Katalonija proglasiti za nekoliko dana nezavisnost (Karles Pudžemon predsednik vlade Katalonije) ne doprinose smirivanju strasti. Dovoljno je da narednih dana izbije neki bezazleni incident, pa da se požar razbukti.

Za sada, usred Zapadne Evrope, upotrebljeni su gumeni meci, protiv građana koji su samo hteli da glasaju. Usput došlo je i do koškanja dve policije regionalne i centralne. Zar to ne zvuči kao dešavanje u nekim zabačenim vanevropskim zemljama. Čak su i na linijama trenja u bivšim jugoslovenskim republikama i pokrajinama različite milicije počele da sarađuju , a ne da se gledaju preko dugih cevi.

Ako nekome sada na Iberijskom poluostrvu padne na pamet da umesto gumenih metaka, počne da puca ubitačnijom municijom, eto novog Balkana u sred Evrope. Inače, svi se tamo kunu da Španija nije Miloševićeva Srbija , a da je Kosovo jedinstven slučaj i ne može se uzeti kao presedan. Španija inače ima sedamnaest autonomnih regija, pa bi kao presedan za njihove pobude mogla da posluži Katalonija. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera