Split danas: Sjeta na licima, a na radiostanicama jedan pjevač

Splićani su ga smatrali članom familije (Twitter / Screenshot)

Vrtim se po gradu i u gomilama ljudi bolje i lakše nego inače raspoznajem domaće ljude, koji se od turista raspoznaju kombinacijom nevjerice i sjete na licima. Svatko pjevuši neku drugu melodiju, poznaniku klimne glavom i nastavlja dalje, dok lijeno ljetno jutro ustupa mjesto podnevnoj žegi bježi u hladovinu, birtiju ili mir vlastitog doma, kako dalmatinski običaji već nalažu. Ipak, puno ih je koji ne žele ostati sami. Lakše je u društvu.

Radio stanice bez prestanka vrte jednog jedinog izvođača, čak ni reklame se čuti ne mogu. Konobari paze da previše ne klapaju čašama, svi kolektivno prebiru po vlastitoj intimi i iz zadnje ladice izvlače prva sjećanja i prve emocije.

Splitska nedjelja kad je otišao Oliver, nedjelja kada je prvi put umro. Drugi put, koliko god on to u onoj bezvremenskoj pjesmi ponavljao, neće.

Soundtrack života

Zbilja, kako bi mogao umrijeti netko s kime si proveo doslovno cijeli svoj život, tko ti je obilježio svaki važan događaj, svako rođenje, ljubav, bol, veselje, patnju, ponos, smrt? Koga smatraš članom obitelji iako mu možda nikada nisi ni stisnuo ruku, tko je dao ‘soundtrack’ života i tebe i svih ljudi koje poznaješ? Ne, ne ide to tako.

Split je težak i pomalo histeričan grad, neki će kazati da bi mu se komotno mogla pripisati kakva ozbiljna psihijatrijska dijagnoza, a u cijelom tom spletu ludila, krajnosti, euforije, rezignacije i vječitih turbulencija teško je ostati normalan. Tko je u tome uspio, u životu mu ništa više nije trebalo.

Olivera Dragojevića Splićani će upravo takvim pamtiti: koliko god je bio velik da veći biti nije ni mogao, toliko ga se – za razliku od instant zvijezda i veličina koje su se u rekordnom roku dizale u nebesa i još brže prikucavali o pod – uvijek moglo doživjeti kao jednoga od nas. Nije bio problem sresti Olivera u ležernoj šetnji Rivom ili Marmontovom, s njime proljudikati ili eventualno nazdraviti. Baš svi su znali da živi tamo u Slavićevoj ulici, na par koraka od teatra, a opet mu nitko nije obijao prag ili ga gnjavio. Paparazzi nisu imali velikog interesa jer nikakvih skandala nije bilo na vidiku, a on je strpljivo udovoljavao željama neupućenih prolaznika, pa pozirao za slike i dijelio autograme.

Splićani za tim naprosto nisu imali potrebe jer, uostalom, njega su smatrali članom familije.

‘Normalno je da mi, kad šetan gradom, judi prilazidu, da se pozdravjan s puno nji’, da stanen i s judima popričan. Do mojih brojeva telefona svako može doć, u životu nikad nisan ima tajni broj. Nisan uobražen i zapravo volin ljude, samo koji put napravin facu zato da baš ne moran uvik i u svakoj prilici razgovarat sa svakin kome to pade na pamet’, kazat će jednom prilikom.

‘Nikad se ne bi odselija iz Splita’

‘Nikad se ne bi’ odselija iz Splita jer guštan u njemu živit. Čim živiš u Splitu, ako zapravo živiš, ne možeš bit nekomunikativan ni umišljena zvijezda. Problem je u tome šta dikod novinari volidu čeprkat po mome životu i tražit skandale, ali moju pravu publiku to zapravo ne zanima. Ja i inače nisan zanimljiv tip i siguran san da ljudi koji stvarno volidu moje pisme, ne traže od medija takove informacije o meni… Ja san zapravo jedan smišni tip. Znan da bi mi sad psihijatri postavili dijagnozu kako zapravo guštan u popularnosti i podsvjesno želin kontakte s ljudima. Ali i to samo znači da san normalan, jer svi normalni ljudi imaju neku psihijatrijsku dijagnozu!”, objasnit će Oliver smisao ‘splitskosti’.

I punih pedeset godina to je trajalo: još od davne 1967. godine kada je prvi put kročio na pozornicu Splitskog festivala i s pjesmom ‘Picaferaj'otpjevao posvetu izumrloj profesiji palitelja uličnih plinskih lampi, do prošlogodišnjeg zadnjeg koncerta u životu, kada je u kazalištu simbolično nastupio za Ligu borbe protiv raka. Svome Splitu Oliver je podario vjerojatno najljepšu glazbenu posvetu – i ‘Ča će mi Copacabana’ (kad ja imam svoju kalu), i ‘Dvi iljade i druge godine’ (svak’ će imat svoj stan, a ribe s Marsa bit će svaki dan), i ‘Ispod sunca zlatnoga’ (dok te truju sile zla, znaj da čuvat ću te ja i slični meni). Otpjevao je himnu svoga Hajduka, odu siromaštvu, najdublje stihove o ljubavi i najdirljivije melodije tuge – kvragu, s njime je i galeb, inače dosta odvratna životinja, dobio neku novu dimenziju. Njegov hrapavi glas naprosto  postao dio splitskog i dalmatinskog DNK.

Prije svega zato što je, kažemo, bio jedan od nas: siromašni korčulanski dječarac koji je ime dobio po Oliveru Twistu i sanjao postati mesar, da bi mu otac na kredit kupio prvu gitaru, mali ‘očalinko’ koji je istrpio zafrkanciju okoline i na koncu sam sebe počeo oslovljavati sa ‘Ćoro’, ponosan čovjek koji je nakon rata zadržao principe i odbio nastupati u Beogradu, prototip Dalmatinca koji je ljetu i moru uvijek davao prednost pred milijunskim gažama, obiteljski čovjek s fantastičnom karijerom koji je zadržao razum, skromnost i poniznost, premda je valjda i sam bio svjestan da je postao kulturnom činjenicom.

Oliver, jedan od nas. Makar su, kako to obično biva, tek ovog tužnog nedjeljnog jutra Splićani napokon otvoreno priznali da je bio i puno, puno veći.

Izvor: Al Jazeera