Spojeni sudovi (sportskog) šovinizma

Okosnica navijačkog antihrvatstva, a zapravo antihrvatstva i antidrugosti kao takvog, ubrzo se formirala oko izjave tenisera Novaka Đokovića da će navijati za hrvatski tim, piše autor (EPA)

„Uskoro ću pustiti veliki hit poznate grupe iz zemlje za koju sam sinoć navijao, posle reklama pustiću hit grupe iz zemlje za koju sam sinoć navijao…“ Ovako je u više navrata, do granice nametljivog dosađivanja u svom jutarnjem radio-šouu voditelj najavljivao neke britanske rokere.

Pošto se ono „sinoć“ odnosilo na utakmicu reprezentacija Engleske i Hrvatske na fudbalskom SP – poruka je zvučala – uta-ta, BAŠ (da svi znate) nisam navijao za hrvatske nogometaše, ignorisao sam ih.

Ovaj primer je „najumiveniji“ i najneviniji – i utoliko perfidniji i licemerniji – isečak svega onoga što se poslednjih dana u srpskom javnom prostoru dešava, a naziva se, s pravom, šovinističkom i nacionalističkom histerijom. A ona je narasla do neverovatnih razmera – da li treba podsećati – na pitanju odnosa prema pobedama i porazima kao i prema tome za koga valja navijati u fudbalskim mečevima u Rusiji. U rialiti duhu ušla je i u parlament!

Naravno, pomenuto radio-prenemaganje ne može se svrstati u glavni tok te pomame, ali jeste dokaz nečeg dugoročnijeg i pogubnijeg – stalne i odasvud pothranjivane potrebe za svrastavanjem uz ove protiv onih. I da stvar bude „atraktivnija“ i dostojna početka teksta –citirani primer nije ušao u mikrofon i raširio se po etru iz usta nekog od „botova“ srpskih vlasti. Već od jedne od retkih „perjanica antirežimskog novinarstva/voditeljstva“  u Srbiji.

Utoliko ova vinjeta ilustruje i jedan od velikih trenutnih ideoloških problema u zemlji koji se može izraziti pitanjem što se postavlja pred zamišljene opozicione saveze – da li je dovoljno samo biti protiv Vučića, pa da u njih uđu i krajnje desni „mračnjaci“?

Savremene ustaše i britanski rasisti

Ako stvari tako stoje na ovoj „nevinijoj“ strani pomame, šta li je na drugom polu? Odgovor je, recimo, istrčao kroz tvit prosvetnog radnika (jao, majko moja!) koji je već više godine na dužnosti lidera desničarskog parlamentarnog pokreta Dveri Boška Obradovića: „Ako se radujem što gube savremene hrvatske ustaše – ne znači da volim što pobeđuju savremeni britanski rasisti i imperijalisti! Teško je reći ko nam je bio veći dušmanin: da li ustaško-vatikanski koljači iz Jasenovca ili ratni zločinci iz Londona u smokingu i belim rukavicama?“

A između dva pola ovog nacionalnog svrstavanja tobož povodom sporta i navijanja u kome se s neviđenom lakoćom mešaju, ne „babe i žabe“ već „koljači i nogometaši“ bilo je još toliko maloumnih i divljačkih izliva koje samo „nebo društvenih mreža“ i zagušeni etar mogu podneti. Ipak, ono što sve  čini ozbiljnijim nego prepucavanja na netu koja se mogu smestiti i u poslovicu „na jedno uvo uđe, na drugo izađe“, mada i ona kap po kap utiču na opštu društvenu klimu, jesu izjave srpskih vajnih političara.

Ne ulazeći u niskost rasprava koje su se prelile i na skupštinske govornice, pomenućemo ministra spoljnog Ivicu Dačića koji je blizak voditelju iz prvog reda ovog teksta: „Ko bi rekao da ću večeras morati da navijam za Englesku.  To ne bih nikada uradio, ali eto sad moram!“

Okosnica navijačkog antihrvatstva, a zapravo antihrvatstva i antidrugosti kao takvog, ubrzo se formirala oko izjave tenisera Novaka Đokovića da će tog „sinoć“ i „večeras“ navijati za hrvatski tim. Na vrhu amplitude gadosti tim povodom našla se izjava narodnog poslanika SNS, takođe nekakvog novinara-voditelja i odnedavno kolumniste  „Blica“ Vladimira Đukanovića. On je zapenušao: „Navijati za hrvatsku reprezentaciju se graniči  sa ludilom. Ti ljudi su zreli za ludnicu, potpune psihopate, prema takvima nikada neću da imam poštovanja i tu uključujem i Novaka Đokovića.“

Predsjednik isključuje ton

Naravno, nije se mogo očekivati da se o voditeljevom „sinoć“ i Dačićevom „večeras“, dakle o tekmi Engleska-Hrvatska ne izjasni i predsednik države Aleksandar Vučić. On je državnički ocenio da je komentator tv-prenosa na državnoj televiziji toliko bio navijački pristrasan prema Obradovićevim „savremenim ustašama“ da je morao da isključi ton dok je gledao prenos (na jednom, valjda, od svojih devetak televizora u kabinetu).

I – kolikogod ovi isečci iz nacionalističko-šovinističke javne furtutme bili samo ilustracija šireg i dubljeg stanja duha, predsednik je ovakvim stavom zapravo podstrekavao sam taj duh. Duh svrstavanja, unificiranog patriotizma koji se ispoljava samo u stavu protiv drugih.

Tako se mogu razumeti – mada se u njegovom slučaju mora računati sa protivrečnim stavovima i u jednom te istom iskazu – naknadna korigovanja o konkretnim političko-sportskim preterivanjima, Đukanovićevom na primer. Naime, nekoliko dana po izjavi o Đokovićevom ludilu, Vučić je prekoreo svog poslanika (i „ličnog prijatelja“) zbog takvog pominjanja Đokovića koji je, je l’ te, mnogo učinio za Srbiju.

Svi ovi nacionalistički izlivi, naravno, provocirali su i drugu, razumniju, građanskiju Srbiju da se onoliko koliko može i sredstvima kojima raspolaže odupre ovakvim zloupotrebama sporta i navijaštva. Ali, ovoga puta, čini se s te strane proizvedeno je i mnogo toga – kontraproduktivnog. Otpori razuma često su isklizavali u inat, odnosno u zahteve da se po svaku cenu mora navijati za one protiv kojih se svrstavaju nacionalisti. A to je, takođe, osionost.

Izuzetak je bio, pomenimo i to, upravo Novak Đoković koji se nije osvrtao na „niske udarce“ već je svoj odgovor postavio u principijelnu sportsku ravan  rekavši da „sport priča univerzalni jezik, briše granice među ljudima, prevazilazi razlike u veroispovesti, rasi, nacionalnosti …“

Ništa čudno – u senci, kako se to obično kaže, ovog fudbalsko-nogometnog desničarenja uz nimalo nevino učešće najviših predstavnika vlasti – ostao je genocid u Sreberenici čija je godišnjica pala upravo u dane ove javne poplave antihrvatstva, rusofilstva i jeftinog a zaraznog navijačkog patriotizma.

Zid šutnje i naci-navijaštvo

Ne samo podudarnost datuma učinila je da baš ta godišnjica ovoga puta postane ogledalo u kome se još jasnije vidi  i pogubnost i svrha onoga što je gore opisivano. Na sam dan 11. jula koji je uzet za oficijelnu godišnjicu genocida, ispred zgrade Predsedništva Srbije aktivisti beogradske Inicijative mladih za ljudska prava održali su komemoraciju paljenjem sveća za žrtve Srebrenice.

U javnim obraćanjima oni su isticali kako su zvali i „stanara“ zgrade Predsedništva i predstavnike vlasti da zajedno s njima komemoriraju, ali njih nije bilo. Međutim, posmatračima srpske situacije je upadljivo bilo to što su predstavnici Inicijative podvukli ono što je golim okom bilo vidljivo – ove godine iz redova srpskog establišmenta gotovo da nije bilo ni jedne reči o Srebrenici.

Mladi su upotrebili sintagmu „zid ćutanja“. A to je ponovio i na sličnu temu govorio je tih dana i Nemanja Stjepanović iz Fonda za humnitarno pravo. Na Exitu (novosadski muzički festival) više neće biti minuta ćutanja za žrtve Srebrenice, metaforično se izrazio Stjepanović podsećajući tako da je davne 2005. ovaj festival počeo upravo tim minutom. I on je zapazio muk vlasti o svemu.

Drugo se od ove vllasti, ali i prethodnih establišmenata nije ni moglo očekivati – od suočavanja sa prošlošću se ovde beži ili se sve dodatno muti terminološkim, a zapravo suštinskim „zabunama“ u čijem je korenu (lažna, jezička) dilema – genocid ili veliki zločin.

Međutim, „ogledalo Srebrenice“ ove godine u ovom kontekstu kazuje baš primerom nešto drugo. Možda je bolje što su vlasti ćutale, jer da nisu, verovatno bi govorile tonalitetom kojim vidimo ohrabruju naci-navijaštvo. Iz ugla novo-stare srpske vladajuće elite za stalno podgrevanje nacionalizma i šovinizma – kakvo je vidljivo iz gornjih primera – očito važi zakon spojenih sudova. Doza je upumpana u navijački patriotizam, nivo se održava, Srebrenica nije nužna, pa čak ni kao povod za prepucavanje i držanje nacionalne tenzije.

Ili je, možda, pre reč o zakonu o održanju (desne) energije koja opet može da bude dobra fasada iza koje se svašta dade sakriti. Jer, na primer, iako ovde ilustrujemo stanje duha, ne treba isključiti da se on neprestano ovaploćuje i u mnoge sasvim konkretne vidove.

Ostanemo li samo na javnom medijskom terenu, zapazićemo da onaj komentator zbog koga je prezident isključivao ton na tv-u nije „iz organizaciono-tehničkih razloga“ prenosio već sledeću „kritičnu“ utakmicu. Ili, pažljivi analitičar će uočiti da „državni radio“ sve više biva servis za prenošenje stavova vlasti, pa i onda kad su oni sastavljeni od lažnih vesti.

Tako su, na primer, nedavno po čitav dan ponavljana saopštenja državnih funkcionera o tome kako je poslanik Skupštine Srbije sa Kosova Slaviša Ristić poželeo ubistvo predsednika Vučića, a da ni jednom rečju nije pomenut stav iz Ristićevog pisma u kome je to navodno kazano. A nije!

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera