Sporni obračun sa zločinima komunizma

Piše: Tomislav Šoštarić

Lustracija, odnosno provjera i uklanjanje iz javnog i političkog života osoba koje su bile aktivne u službi totalitarnih režima, pojam je koji svakih nekoliko godina postane dio svakodnevnog vokabulara u Hrvatskoj.

Još prije početka predizborne kampanje, pa i ranije, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i danas prvi potpredsjednik Vlade Tomislav Karamarko spominjao je i najavljivao lustraciju kao promjenu društvene klime, no sada kaže da HDZ ne priprema takav zakon, a neki od partnera HDZ-u u vlasti poručuju da se time ne bi bavili.

Demokracija građena u ratu

Potpredsjednik Sabora Ivan Tepeš iz Hrvatske stranke prava dr. Ante Starčević, kako su pisali mediji, kaže da se na Zakonu o lustraciji radi, ali da na tome rade udruge sklone toj ideji.

Definicije lustracije

Klasić smatra da kada se govori o lustraciji treba krenuti od ključnog problema, a to je što je i za koga lustracija. 

“U javnom prostoru niste mogli čuti niti jednog pravnog stručnjaka da javnosti objasni što lustracija jest, a što nije. Posljedica je ta da svatko po potrebi ima svoju definiciju lustracije. A to više vodi u anarhiju nego u unapređenje demokracije. Lustracija ne može biti uvođenje neke nove društvene klime, kako se to u zadnje vrijeme može čuti. A i društvena klima se svakako u demokratskom društvu ne može mijenjati dekretom ili zakonom. Ponekad mi se čini kao da je netko danas uzeo instrukcije AGITPROP-a iz ‘40-ih i postupa po njima”.

Pritom se napominje da se ne radi o ‘lovu na vještice’ i progonu te kako je cilj da se u kolektivnu svijest ugradi načelo da nitko ne smije nekažnjeno raditi na štetu ljudskih prava i sloboda.

Povjesničar Hrvoje Klasić, smatra da lustracija nije ni potrebna ni moguća. Njezin smisao u tranzicijskim država ‘90-ih godina, kaže, bio je omogućiti uspješno uvođenje demokracije te spriječiti one koji bi to mogli onemogućiti.

A demokracija i demokratski poredak, navodi, sada nisu ugroženi zbog ‘udbaša’ nego organizirane pljačke provedene pod imenima pretvorbe i privatizacije te  nesposobnosti političkih elita u vođenju države.

“Lustracija nije moguća, a posebno ne u usporedbi s ostalim bivšim komunističkim zemljama prije svega zato što su te zemlje svoju demokraciju gradile u miru. Hrvatska je svoju demokraciju gradila u ratu, u kojem su aktivno na strani Hrvatske sudjelovali i djelatnici ‘bivše’ obavještajne službe, visokopozicionirani članovi Saveza komunista, oficiri JNA, djelatnici SUP-a itd. Dakle, uzmimo primjer osobe koja je 1985. bila inspektor u SUP-u ili djelatnik Službe državne sigurnosti i 1990. se učlani u HDZ i postane dragovoljac u Domovinskom ratu. Nakon rata, uz Spomenicu Domovinskog rata nastavi raditi svoj posao u obavještajnoj zajednici ili policiji. Hoćemo li i njega lustrirati? Hoćemo li lustrirati visoke oficire JNA iz vremena Bleiburga, Križnog puta i Golog otoka? Podsjećam da su u to vrijeme npr. Franjo Tuđman i Janko Bobetko bili i oficiri JNA i visokopozicionirani članovi Komunističke partije”, kaže Klasić.

‘Uspoređivanje i izjednačavanje režima’

Smatra da se radi o osjetljivim stvarima koje se ne smiju koristiti kao sredstvo revanšizma prema jednom režimu u cjelini.

“Nisu svi djelatnici obavještajne službe (UDBA) automatski ubojice. Mnogi od njih su radili na poslovima npr. obrane Hrvatske i Jugoslavije od međunarodnih terorističkih organizacija, neki su se bavili borbom protiv korupcije u društvu i sl. Hoćemo li i te ljude lustrirati samo zato što su radili svoj posao?”.

Zakon o lustraciji, smatra, više služi kao sredstvo zastrašivanja nego kao ozbiljno nastojanje da se hrvatsko društvo demokratizira.

“Radi se o potpuno neprofesionalnom i neznanstvenom, najčešće vrlo tendencioznom i selektivnom gledanju na razdoblje socijalističke Jugoslavije te na pokušaju uspoređivanja i izjednačavanja režima u NDH i SFRJ. U konačnici mislim da je glavni smisao cijele priče kompromitirati hrvatsku ljevicu kako u prošlosti tako i danas”.

Nitko normalan, ističe, ne smije imati ništa protiv da se kazne svi zločinci i odgovorni za zločine. Međutim, postoje zakoni po kojima se njima može i mora suditi i bez zakona o lustraciji.

‘Repovi jugoslavenskih službi u postjugoslavenskom razdoblju’

“U zadnjih 25 godina Hrvatskom su 18 godina vladale ‘desne’ vlade. Ako se danas spominju ljudi iz „bivšeg režima“ na nekim pozicijama u javnim službama to znači da se svih 25 godina dopuštalo da oko nas hodaju, da na odgovornim funkcijama rade ljudi odgovorni za teror i zločine. Pa tko je kriv za to što takvi ljudi odavno nisu procesuirani? Ja mislim da je najveća odgovornost na onima koji su u svojim rukama imali mehanizme kako da to riješe, a nisu ništa po tom pitanju činili”.

Povjesničar Ivo Banac smatra da je potrebna ‘nekakva minimalna lustracija’ jer se još iz vremena Franje Tuđmana vuku ‘repovi jugoslavenskih službi u postjugoslavenskom razdoblju. Ono je upravo zbog tih kadrova, kaže, nosilo biljeg demokratskog deficita.

“Ljudi poput [Josipa] Manolića, [Josipa] Boljkovca, [Josipa] Perkovića, itd. doista nisu smjeli imati pristup demokratskoj vlasti. Nije dobro da takvih ostataka još ima. Primjeri su poznati – suci Vrhovnog suda koji su sudili u političkim procesima za vrijeme komunističke diktature, urednici i propagandisti raznih listova, ravnatelji TV servisa iz istog razdoblja, itd. Mislim da takvi ljudi ne bi smjeli biti na istim ili sličnim položajima, zapravo u nikakvoj državnoj službi”, kaže Banac.

No, čak ako i ne bude novih propisa koji bi ‘čistili’ ostatke komunizma iz državne službe, nužno je, smatra, sučeljavanje s učincima represije i njihovim posljedicama.

“Komunizam je jednostavno izbjegao moralnu osudu. Zašto? Zato jer su njegovi nositelji, koji su se ogriješili o ljudska prava, ostali nekažnjeni. Moraju se otvoriti svi arhivi. Država ne smije štititi privatnost onih koji su vršili apsolutnu vlast nad životima drugih. Demokratska država ne može  braniti diktaturu”.

Podjele kao posljedica neprovođenja lustracije

Hrvatsko društvo, smatra, i jest podijeljeno zato što lustracija nije provedena. Nema ni detaljnih studija o tom razdoblju, a one dostupne su površne, ‘obojane’ amaterizmom ili apologetskim stavom.

Poljski ‘poučak’

Napomenuvši da je za lustraciju prekasno, Puhovski kaže da to što je netko činio dobre stvari u novoj državi ne može biti moralnim razlogom ekskulpiranja za ranije zlodjela –  ali je, kako kaže, broj kandidata irelevantan. 

“Njemačka je praksa pokazala uglavnom dobre posljedice, no također je dovela i do niza nepravdi spram npr. učitelja iz nekadašnje Istočne Njemačke. Problem zaoštreno iskazuje poljska anegdota  – nekadašnji član Centralnoga komiteta Komunističke partije bio je izabran u prvi postkomunistički saziv Sejma. Na pitanje u posebnome upitniku je li radio za tajnu službu staroga poretka, odgovorio je: “Ne, oni su radili za mene” [kao člana Centralnoga komiteta]. Službe parlamenta su ga upisale među one koji “nisu surađivali” – jer se, ovakvim modelom, očito hvatalo sve osim nalogodavaca”.

“Tako što se ne tolerira kad je riječ o fašizmu. Joachim Gauck, današnji njemački predsjednik, a nekoć savezni povjerenik nad tajnim arhivima Stasija, rekao je kako je u Njemačkoj objavljeno na stotine radova, znanstvenih članaka i knjiga koje govore o zajedničkom djelovanju Komunističke partije i državne sigurnosti. Na taj način napreduje znanje o komunističkom sustavu i vremenu”, kaže Banac te dodaje da su društva zemalja koje su provele lustraciju zrelija i otvorenija.

Slaže da među zaslužnima za pobjedu u posljednjem ratu ima i onih koji su bili ključni dio komunističkog represivnog aparata. No, to ih, smatra, ne oslobađa odgovornosti za ranije razdoblje.

“Jednako kao što niz junaka Domovinskog rata nije bio unaprijed amnestiran ukoliko je naknadno počinio neko kazneno djelo. Moramo znati istinu, ma koliko bila bolna”.

Čišćenje javnog prostora ‘od gluposti i primitivizma’

Politički analitičar Žarko Puhovski kaže da bi u izvornom smislu u kojem označuje ‘čišćenje’, lustracija bila potrebna, pri čemu misli na “čišćenje javnoga prostora od jedva pojmljive količine gluposti, primitivizma, praznovjerica”, ako se usuglase kriteriji za to.

Misli li se, pak, na lustraciju kako se inače shvaća, onda je, smatra, prekasno. “Oni na koje bi se lustracija odnosila su odveć stari i javno nevažni, a desetljeća manipuliranja naslijeđenim dokumentima bude opravdanu sumnju u samu mogućnost njihova korektna korištenja”, kaže Puhovski.

Također, naglašava, lustracija se ne odnosi na zločine jer za to postoji kazneni zakon i pravosudni sustav, a kažnjavanje onih koji su ‘radili za represivni aparat’ izbacivanjem iz javnoga života, prije svega njihovo javno sramoćenje, doista ovisi o promjeni klime.

“No, to, bojim se, još zadugo nije moguće jer se o svim zločinima posljednjih tričetvrt stoljeća gotovo bezizuzetno govori u formulama tipa „da, ali pogledajte drugu stranu…“. Ako se istovremeno predlaže da Sabor dobije ime kakvo je imao u svojim najsramotnijim, ustaškim trenucima i zaziva odmak od totalitarizma, to neće ići. Ako se ne pristaje, s druge strane, na Titovu neposrednu odgovornost za poratne zločine, također”, zaključuje Puhovski.

Izvor: Al Jazeera