Sprema li Saudijska Arabija udar na Liban?

Libanski premijer Saad Hariri ponudio je ostavku 4. novembra 2017., da bi je povukao nešto kasnije (Reuters)

Prošlo je skoro godinu dana od razvijanja nevjerovatne priče sa Saadom Haririjem, libanskim premijerom, u saudijskoj prijestolnici Rijadu. Hariri je tokom TV prijenosa kazao kako podnosi ostavku kao šef Vlade, kazavši kako prima prijetnje smrću iz Irana.

Čitajući napisan tekst u izvještačenom stilu, rekao je kako je Iran odgovoran za „razaranje, pustošenje i haos kud god prođe“ dodavši „Želim poručiti Iranu i njegovim sljedbenicima kako će izgubiti u svojim intervencijama u unutrašnje poslove arapskih država“. Bilo je to veoma ironično za reći, uzevši u obzir okolnosti, ali Hariri, ako je bio svjestan ironije, bio je pažljiv u skrivanju nje. Sa dobrim razlogom.

Značajan je bio datum emitiranja izjave – 4. novembar 2017. godine. To je bio isti dan kada je saudijski prijesolonasljednik Mohammed bin Salman, poznat kao MBS, nadgledao hapšenje skoro 200 visokopozicioniranih biznismena i članova vladajuće porodice i pritvorio ih u hotelu sa pet zvijezda Ritz-Carlton u Rijadu, a on je to nazvao akcijom protiv korupcije. U naredna dva mjeseca je veći dio njih oslobođen, ali tek nakon što su pristali predati većinu svoje imovine Vladi.

Za Haririja, čija porodica ima brojne i problematične poslovne ispostave u Kraljevstvu, takozvana „akcija protiv korupcije“ imala je zlokobne implikacije. Njegova vlastita porodica je bila pošteđena hapšenja, ali je poruka bila veoma jasna. Nije imao izbora već da prihvati državni udar koji je kreirala Saudijska Arabija.

Hariri je potom proveo skoro dvije sedmice u kućnom pritvoru prije nego mu je dozvoljeno da napusti Rijad i ode u Pariz nakon intervencije francuskog predsjednika Emmanuela Macrona. Po povratku u Bejrut početkom decembra, on je povukao ostavku i stvari su se vratile u nešto što bi se nazvalo normalnim u izlomljenoj političkoj sceni Libana.

Cijela priča oko Haririja, napravljena kao puč od strane MBS-a kako bi istakao saudijske mogućnosti na ukroćivanju iranskog miješanja u spektakularni autogol. Njegova rastuća reputacija kao lidera koji djeluje brzo bez razumijevanja posljedica, koja je već žestoko bila viđena u ratu u Jemenu i sporenju sa Katarom, još je ojačana.

Isparile emocije do izbora

Libanci, razljućeni saudijskom osionošću, okupili su se uz Haririja, Hezbollah, snaga koju podržava Iran i koja je ključna u uspostavljanju moći u Libanu, iz svega je izašla na još moćniju poziciju nego gdje je bila ranije.

Međutim, dok je država stigla do majskih izbora ove godine, dobar dio simpatija prema Haririju je isparilo u gorkom okruženju ekonomske stagnacije, au prijestolnici Bejrutu u smradu neriješenih i dugih sporova oko skladištenja smeća. Haririjeva stranka je izgubila trećinu svojih mjesta u Parlamentu, osvojivši samo 20 od 128 koliko ih ima. Hezbollah i saveznička partija Amal osvojili su 28 mjesta. Od tada su napori na formiranju vlade sa Haririjem kao premijerom nepomični.

Situaciju je predsjednik Palrmaneta Nabih Berri opisao kao „veoma opasnu“. On je dodao kako je „Liban na intenzivnoj njezi… Ekonomska situacija je veoma ozbiljna“.

On nije pretjerivao. Liban sada ima jedan od najvećih dugova-tereta na svijetu, sa dugom Vlade većim od 150 posto GDP-a. U nedavnoj analizi, utjecajna savjetnička firma iz svijeta ekonomije Capital Economics je objavila: „Trenutni deficit budžeta stoji na 25 posto GDP-a. Deficit se većinom finansira kroz utjecaje u portfolio i depozite u lokalne banke od strane ne-stanovnika – većinom od libanske dijaspore“.

U Saudijskoj Arabiji živi 200.000 došljaka iz Libana i dok njihovu državu ubrzava pogon saudizacije – zamjene migrantskih radnika sa državljanima Saudijske Arabije – njihovi poslovi i iznosi koje šalju nazad u Liban su sve više u opasnosti.

Iako je Mohammed Bin Salman žestoko posrnuo u aferi sa Haririjem, njegova ogromna ljutnja prema Iranu se nastavlja nesmanjenom žestinom. On bi mogao poduzeti manje dramatične mjere od hvatanja premijera i naređivanja mu da ponudi ostavku, kako što je progon libanskih radnika i embargo na libanska dobra, većinom hranu, koja se šalju u Saudijsku Arabiju i druge države Zaljeva.

Erupcija tenzija

A čak i moćnija mjera bilo bi nametanje restrikcija kojima se sprečavaju poslovi sa libanskim bankama, bilo da je riječ o depozitima kroz doznake ili poslovnim transakcijama. Takav bi potez ohrabrio odlazak kapitala iz banaka i primorao Centralnu banku da devalvira libansku funtu, čime bi se dodatno otežalo servisiranje planine posuđenog novca u državi gdje pola svog administrativnog prihoda odlazi na isplatu duga.

To je upravo ono šta se desilo u novembru kada je Hariri bio primoran na ostavku. Kako u Capital Economicsu navode: „Erupcija tenzija krajem prošle godine pokazala je naznaku ranjivosti libanskog bankarskog sektora na eskalaciju tenzija. Tokom tog perioda su nerezidentni depoziti pali za tri posto u jednom mjesecu“.

Da li će MBS koristiti takva sredstva da pojača pritisak kako bi dobio dalje ustupke i primorao Liban da obuzda vladavinu Hezbollaha, implikacije za već krhki libanski bankarski sektor, kao i za ekonomiju, su potencijalno katastrofalne.

Ostaje pitanje koliko je Mohammed Bin Salman spreman ići u borbi protiv Irana kroz posrednički i politički rat u Libanu? On možda čak misli kako će Izraelci, stalno nezadovoljni zbog Hezbollaha, podržati neki oblik vojne akcije.

Sa američkim sankcijama nad Iranom i bezuvjetnom i neupitnom podrškom Trumpove Bijele kuće, MBS možda vjeruje kako je sada dobro vrijeme za eskaliranje posredničkog rata. To bi bio nesmotren potez, potez koji bi nanio ogromnu štetu libanskom narodu, no riječ je o lideru koji se više puta pokazao kao onaj koji je spreman skočiti, pa onda promisliti o tome, a kamoli o posljedicama.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera