Spriječiti genocid nad Palestincima

Piše: Ronnie Kasrils

Nelson Mandela je često govorio da je “Palestina najveće moralno pitanje našeg vremena”. Nakon što smo srušili režim aparthejda 1994 . godine, on je otišao dalje, rekavši: “Sve dok palestinski narod ne bude slobodan, mi, Južnoafrikanci, ne možemo sebe smatrati slobodnim.”

Nas oko milion Južnoafrikanaca se kolektivno zgrozilo na izraelske napade na stanovništvo Gaze za vrijeme operacije “Zaštitni rub”, koja je trajala 51 dan, kao i na stalnu prateću okrutnost na Zapadnoj obali. Kada se prašina slegla, ostali smo šokirani pred činjenicom da je zajednica od oko 1,8 miliona ljudi ostala u ruševinama; Khozaa, Shujaiyya, Beit Hanoun, čitave porodice i četvrti su nestale. Prema podacima Ujedinjenih naroda, 2.131 Palestinac je ubijen za vrijeme izraelske ofanzive. Od toga 150 djece, od čega je 70 posto ispod 12 godina starosti.

Mandela: Sve dok palestinski narod ne bude slobodan, mi, Južnoafrikanci, ne možemo sebe smatrati slobodnim.

Ministarstvo zdravlja u Gazi zabilježilo je da je 10.918 ljudi ranjeno, od čega je 3.312 djece i 2.120 žena. Prema podacima UN-a, 244 škola je granatirano, a izraelski vojnici su jednu koristili kao vojnu bazu. Organizacija za ljudska prva Al Mezan dokumentirala je da je najmanje 10.920 kuća oštećeno ili uništeno, od čega su 2.853 u potpunosti srušene. Osam bolnica, od kojih je šest prestalo raditi, 46 nevladine organizacije, 50 ribarskih brodova, 161 džamija i 244 vozila također su pogođeni.

‘Zločin nad zločinima’

Osamdeset posto porodica iz Gaze se ne mogu prehraniti i ovise o humanitarnoj pomoći. Poljoprivredno zemljište u pograničnim područjima se definira kao tampon zona, koju Izrael jednostrano proširuje tako što puca na poljoprivrednike. Kada se ljudima oduzmaju sredstva za preživljavanje i kretanje, kada ranjeni ne mogu dobiti medicinsku pomoć, kada su raseljeni opet i iznova prisiljeni živjeti u šatorima i kada se sve ovo dešava pod snažnim napadima sa kopna, mora i zraka, a međunarodna zajednica to mirno gleda dok naoružava Izrael – kako bi ste vi ovo nazvali?

Uzimajući u obzir Izrael i njegove postupke u Gazi, Russellov tribunal o Palestini, čiji sam ja ponosni sudija, prvi put je ispitao zločin genocida. Profesor John Dugard, također sudija ovog tribunala, objasnio je: “Genocid je zločin nad zločinima. Treba posvetiti posebnu pažnju ovom pitanju. Operacija ‘Zaštitini rub’ je bila toliko razorna da Russellov tribunal smatra da je potrebno razmotriti da li je zločin počinjen.”

Za razliku od zločina protiv čovječnosti, genocid mora biti nanesen s ciljem da se grupa u potpunosti ili djelomično uništi.

Karakteristike ovog zločina uključuju ubijanje, nanošenje teških tjelesnih povreda ili nametanje uvjeta života koji imaju za cilj fizičko uništenje cijele ili dijela nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe. Za razliku od zločina protiv čovječnosti, genocid mora biti nanesen s ciljem da se grupa u potpunosti ili djelomično uništi. Ono što smo saznali na zasjedanjima Russelovog tribunala je da se nalazimo na rubu genocida zbog aparthejda. Također, na djelu je i poticanje na genocid, što je stvarna i prisutna opasnost koja se širi na mnoge nivoe izraelskog društva; na društvene mreže i medije, od nogometnih navijača, policijskih službenika, medijskih komentatora, vjerskih vođa, zakonodavaca i ministara.

Stanovnici Južne Afrike, osim malog broja cionista i njihovih pristalica, užasnuti su. Mi smo iskusili aparthejd. Borci za slobodu koji su posjetili okupirane palestinske teritorije jednoglasno su izjavili: “Ovo podsjeća na aparthejd, ali ono što vidimo je puno gore.” Sistem aparthejda u Južnoj Africi je trebao jeftinu radnu snagu kako bi ekonomija funkcionirala, pa su, prema tome, crnce održavali u životu. Ali, i dalje postoji mnogo sličnosti s izraelskim aparthejdom.

Lekcije iz borbe

Kao i u Izraelu, “obojeni” ljudi, ili “ne-Evropljani” (aparthejd pojmovi), nisu imali jednaka prava i slobodu kretanja; njihovi domovi u “bijelim” gradovima su bili srušeni i premješteni u geto naselja; suočavali su se s kontrolnim tačkama, ponižavajućim pretraživanjima, stalnim uznemiravanjem i strogim uvjetima za radne dozvole. Ako niste zadovoljavali jedan od ovih uvjeta a živite u “bijelom” gradu, odmah idete u zatvor. Na svaki otpor se odgovora policijskom represijom, odlaskom u zatvor, mučenjem i ponekad masakrima poput onog najozloglašenijeg u Sharpevilleu 1960. godine, kada je 69 mirnih demonstranata ubijeno. Međutim, nijedan afrički (“crni”) grad ili Bantustan naselje nije granatiran iz zraka ili napadan tenkovima.

Za vrijeme tih groznih dana stanovnici Južne Afrike su naučili lekcije borbe. A prva lekcija je da se nikada ne treba prepustiti represiji, nego da se treba nastaviti opirati. Ako bi se predali, to bi značilo potvrditi i opravdati sistem tlačitelja. Predati se zbog straha ili šoka od ugnjetavanja bi značilo dati priliku tlačitelju da tvrdi da smo bili zadovoljni svojim stanjem. Oni bi se onda hvalili da je njihovim “crncima” bolje nego onim u nezavisnoj Africi.

Prva lekcija je da se nikada ne treba prepustiti represiji, nego da se treba nastaviti opirati.

Tako da mi, Južnoafrikanci, koji smo prošli kroz tu borbu, jako dobro razumijemo pravo ljudi da se odupiru tiraniji i okupaciji. Čak i međunarodno pravo priznaje pravo na otpor oružjem. U našoj aparthejd borbi mi smo prezrivo odbacili “terorističke” kritike koje su nam upućivali Ronald Reagan i Margaret Thatcher, a razumijevanje i podrška našoj pravednoj borbi nas je inspirirala.

Moralna obaveza

S takvim naslijeđem, nama je koristila međunarodna solidarnost i pokret BDS (bojkot, povlačenje investicija i sankcije) i mi smo shvatili šta je naša moralna obaveza. Ne možemo tolerirati kritiku koja dovodi u pitanje prava palestinskog naroda da se odupire svim potrebnim sredstvima. Odbijamo pokušaje da se izjednači nasilje dviju strana, kao da se izraelski terorozam i palestinski otpor mogu izjednačavati. Odbacujemo besmislice o “terorizmu” palestinskog pokreta otpora. Ne prihvatamo da je “kopanje tunela” bilo motivirano zločinačkim ciljevima. Oni imaju pravo to raditi, isto kao što smo i mi ponekad radili za vrijeme naših oružanih sukoba; isto kao što su Jevreji iz varšavskog geta to uradili 1943. godine, kada su se u hrabroj akciji pobunili protiv nacista. Razumijemo da su upravo ti tuneli na granici Gaze zaustavili izraelske kopnene snage da napreduju kako bi učinili veći pokolj.

Demonstracije iz solidarnosti u gradovima i mjestima širom Južne Afrike (oko 200.000 u Cape Townu) su pozvali našu vladu Afričkog nacionalnog kongresa i sve vlade na svijetu da prestanu igrati igru pozivanja obje strane da prestanu nasilje, što je preduvjet za prekid vatre i početak pregovora. Idemo tako daleko da stavljamo pritisak na vladu da provede BDS protiv izraelskog aparthejda, isto kao što je ANC tražio da sve vlade to urade za vrijeme naše borbe i da ne govore da je to zadatak civilnog društva. Vlade su te koje primjenjuju sankcije i osiguravaju da ih javni i privatni sektor provodi.

Ne smijemo dopustiti Izraelu i njegovim pomagačima da prođu nekažnjeno kada je u pitanju istrebljenje jednog naroda.

Nalazi RtoP (Odgovornost da se zaštiti) trebaju educirati i mobilizirati vlade, institucije, civilno društvo i pokrete solidarnosti za provedbu BDS taktike i politike. Najznačajnije RtoP istraživanje je bilo o izraelskoj praksi etničkog čišćenja i o onome što koje je Russell tribunal okarakterizirao kao ubijanje, progon i istrebljenje.

Barbarski napad na Gazu u periodu od jula do augusta 2014. godine će biti fokus naše kampanje za odgovornost ne samo Izraela, nego i država “treće strane”. Ne smijemo dopustiti Izraelu i njegovim pomagačima da prođu nekažnjeno kada je u pitanju istrebljenje jednog naroda. Moramo spriječiti da se genocid desi. Ono što smo vidjeli u Gazi 2014. godine se može ponoviti i ponovit će se ako svijet nastavi šutjeti. Svijet mora stati uz narod Gaze, Zapadne obale i palestinskih izbjeglica. I to radi mira i pravde za sve koji žive na cijelom području Izraela/Palestine.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera