Srbija bi danas potpisala Rezoluciju Informbiroa

'Za mnogobrojne javne ličnosti koje se prosto takmiče u iskazivanju servilnosti, poltronstva i ulizištva prema Putinu i Rusiji smišljen je čak i novi izraz – ruskokolonaši', piše autor (AP)

Srbija ovih dana obeležava jubilej grandioznog značaja – navršilo se tačno 180 godina od uspostavljanja diplomatskih odnosa između Rusije i Srbije. Knez Miloš Obrenović je 23. februara 1838. primio u audijenciju prvog ruskog konzula u Srbiji Gerasima Vasiljeviča Vaščenka. 

Povodom jubileja u posetu Beogradu došao je ministar spoljnih poslova Ruske Federacije Sergej Lavrov, a u prostorijama njegovog ministarstva u Moskvi otvorena je izložba posvećena ovom događaju od neizmernog istorijskog značaja, kojeg se do juče niko nije sećao.

Izjave nesebične ljubavi između dva bratska naroda vrcaju ne sve strane, ruski serdar i srpske vojvode takmiče se u veštini komplimentiranja, Lavrov blagoglagolji o “iskrenim osećanjima uzajamnog prijateljstva, poštovanja i simpatije”, Aleksandar Vučić divani kako za tih 180 leta “nikad nismo išli jedni protiv drugih”, što je “redak primer i slučaj bilo kojih naroda u svetu”, mediji se pune hvalospevima srpsko-ruskoj družbi, Lavrov i Ivica Dačić su čak napisali i tekst u četiri ruke i objavili ga u Politici pod naslovom “Srbija i Rusija – 180 godina prijateljstva, poverenja i saradnje”, sve vrca od izraza naklonosti, privrženosti i međusobnog uvažavanja.

Otrovni darovi iz Rusije

Nakon sastanka sa Vučićem Lavrov je pokazao i neke znake vanredne velikodušnosti, rekavši da Rusija ne traži od Srbije da prestane da ima bilo kakve kontakte sa bilo kim u svetu i da je velika Rusija uvek bila za to “da partneri imaju slobodu izbora i razvijaju svoje političke veze”.

To se zove dobar poslovođa – podređenima uvek treba ostaviti iluziju da imaju slobodu da o nečemu odlučuju (na primer, o sopstvenoj sudbini), a na kraju uvek bude onako kako je gazda zacrtao.

U sveopštem slavlju dva bratska naroda malo se zaboravilo na razlog dolaska ruskog konzula u Kneževinu Srbiju, koji nema nikakve veze sa prijateljstvom, poverenjem i saradnjom. Dve godine pre nego što je Vaščenko prijehao kod knjaza Miloša u Beogradu je otvoren austrijski konzulat, 14. septembra 1836, a naredne, 1837. godine, krajem maja, pristigao je i konzul Velike Britanije Lojd Džordž Hodžiz.

Posao ruskog konzula je bio da suzbije uticaje zapadnih diplomata na Srbiju, te da proširi ruski uticaj na bratsku zemlju. Stav Rusije u to vreme je inače bio da Srbija ne treba da teži nezavisnosti, a nipošto ne sme da prihvata revolucionarne ustanove i ideje sa Zapada. Zvuči nekako poznato.

Zanimljivo je da se u Srbiji ne obeležavaju godišnjice uspostavljanja diplomatskih odnosa sa Austrijom ili Britanijom, valjda zato što iz ovih zemalja pristižu donacije, podrška na evropskom putu, promovisanje regionalnog pomirenja, podrška u demokratizaciji društva i slične trice i kučine, dok iz Rusije stižu mnogo važniji darovi: bratska pravoslavna ljubav, panslovenski snovi, podrška za opiranje mrskim zapadnjačkim vrednostima, lepe autoritarne tradicije, podsticaj da se ponovo otvori pitanje granica na Balkanu, pritisak za nerešavanje odnosa sa Kosovom i još trista čuda od iste ruke, prilično čvrste.

Sve što je rusko nije mi strano

Uticaj Rusije u Srbiji poslednjih godina se eksponencijalno povećao. Desetine ruskih i proruskih medija, nekoliko proruski nastrojenih političkih partija, kao i silna udruženja građana čiji je ideal pretvaranje Srbije u rusku guberniju iz dana u dan neumorno rade na rusifikaciji sopstvene zemlje.

Velikosrpski nacionalizam je u međuvremenu mutirao u velikoruski nacionalizam, Putinove slike krase državne institucije i predizborne skupove, svakog bogovetnog dana se objave desetine tekstova u kojima se veličaju ruski predsednik, ruska država, ruska vojna sila, rusko naoružanje, ruske ratne akcije u Siriji, ruski antizapadni stavovi, pod idejom vodiljom “Sve što je rusko nije mi strano”.

Političari se preporučuju javnosti i biračima svojim stvarnim ili izmišljenim bliskim vezama sa Kremljom, a za mnoge od njih, poput Tomislava Nikolića, Ivice Dačića, Nenada Popovića, Boška Obradovića ili Milice Đurđević, nije baš sigurno da li su srpski političari ili ruski izaslanici u Srbiji. U tom kontekstu Aleksandar Vučić deluje kao podvojena ličnost: čas zvuči kao Evropljanin, čas kao lojalni podanik ruskog hazjajina, sa tim što u poslednje vreme sve više naginje sibirskim prostranstvima.

Podrška košta, pogotovo ruska; ona ume da bude baš papreno skupa. Za mnogobrojne javne ličnosti koje se prosto takmiče u iskazivanju servilnosti, poltronstva i ulizištva prema Putinu i Rusiji smišljen je čak i novi izraz – ruskokolonaši. Nova stvarnost zahteva i novi jezik.

A stvarnost je takva da je praznovanje ove 180. godišnjice palo na dobro pripremljen teren. Ruska propaganda je u punom jeku i zamahu, sa ciljem da odvrati Srbiju od evropskog puta i normalizacije društva, što je težnja koja ovde uvek naiđe na više nego dobar odaziv. Sve moguće konzervativne, klerikalne, desničarske, nacionalističke, antimoderne, antizapadnjačke snage zgomilale su se oko odanosti Rusiji i gledaju na Putina kao na jedinog spasioca Srbije od strašnog Zapada, odakle nas vrebaju pošasti liberalizma, individualizma, emancipacije, demokratije i vladavine prava.

Sjeća li se neko 1948. godine?

Nije ni čudo što se obeležava baš ova, suštinski beznačajna godišnjica kad srpski politički establišment daje sve od sebe da vrati svoju zemlju u vreme od pre 180 godina, pod okrilje velikog ruskog cara i gospodara. Zato se niko i ne seća da proslavi jedan neuporedivo značajniji jubilej – 70 godina od Rezolucije Informbiroa i istorijskog “ne” Staljinu.

Taj događaj imao je ogroman značaj za Jugoslaviju i Srbiju kao njen deo, od tog prelomnog trenutka počinje modernizacija zemlje, otvaranje prema Zapadu, traženje sopstvenog puta, na kojem je došlo do uvođenja elemenata tržišne privrede u socijalističku ekonomiju, do jačanja pravnog sistema, do samoupravljanja, politike nesvrstanosti, industrijalizacije, deprovincijalizacije, otvaranja kulture ka svetu, emancipacije, rasta životnog standarda, poprilične demokratizacije sistema uprkos njegovoj monopartijnosti.

Staljinov pokušaj da stavi Jugoslaviju pod svoju neprikosnovenu kontrolu naišao je na čvrst otpor jugoslovenskih komunista na čelu sa Titom uprkos zastrašujućoj situaciji u kojoj su se našli. U Informbiroovoj Rezoluciji o stanju u KPJ, poslatoj, nimalo slučajno, 28. juna, pozivale su se “zdrave snage Komunističke partije Jugoslavije” da “smene svoje rukovodioce i postave novo, internacionalističko rukovodstvo”, a još se i “suptilno” pravi poređenje jugoslovenskih partijskih rukovodilaca sa Trockim.

KPJ je na Petom kongresu odlučila da odbrani nezavisnost Jugoslavije i ne postane satelitska država Sovjetskog Saveza. Sukob Jugoslavije i SSSR-a se zahuktao, Informbiro je doneo novu rezoluciju pod nazivom “KPJ u rukama špijuna i ubica” sa optužbama da je Jugoslavija skrenula sa socijalističkog puta u nacionalizam, da je Beograd centar američke špijunaže, da su imperijalisti preuzeli vlast.

Sovjetski tenkovi i brojne vojne snage raspoređeni su u Mađarskoj, Rumuniji i Bugarskoj na granici sa Jugoslavijom, postojao je detaljan plan za invaziju, koja bi krenula iz Mađarske i Rumunije pomoću sovjetskih i satelitskih trupa, jugoslovenske vlasti napravile su plan odbrane, ali, srećom, do rata nije došlo.

Međutim, na granici sa Albanijom, Mađarskom, Rumunijom i Bugarskom konstantno je dolazilo do provokacija, u kojima je poginuo veliki broj jugoslovenskih graničara. Staljin je uspostavio potpunu ekonomsku i saobraćajnu blokadu Jugoslavije, a besomučna međunarodna propaganda protiv naše zemlje trajala je sve vreme nesmanjenom žestinom.

Lojalnost Putinu

Uprkos užasnoj situaciji u koju ih je doveo nezajažljivi Staljinov imperijalizam, Tito, Đilas, Ranković, Koča, Kardelj, Kidrič i ostale vođe KPJ ostali su čvrsti u svojoj odbrani nezavisnosti i slobode Jugoslavije, za koju su se partizani herojski borili četiri godine. Učinili su ono što je bilo jedino moguće – okrenuli su se Zapadu i stvorili uslove za bolju i slobodniju budućnost svih građana Jugoslavije. Tako su izbegli tužnu sudbinu koju su Rusi namenili Jugoslaviji, a koja bi nalikovala nesreći Čaušeskuove Rumunije ili Albanije Envera Hodže.

Zahvaljujući 1948. godini, stvoreni su uslovi da nakon Staljinove smrti dođe do uspostavljanja koliko-toliko ravnopravnih odnosa između Beograda i Moskve. Mač strašne ruske sile lebdeo je i narednih decenija nad vratom Jugoslavije, Tito je ekvilibrirao između Vašingtona i Moskve, dolazilo je i do povremenih popuštanja Sovjetima, uticaj Sovjetskog Saveza u značajnoj meri je limitirao procese demokratizacije u našoj zemlji, ali to je uvek bilo hiljadama vrsta daleko od poniznog, servilnog stava, koji danas imamo prema Rusiji.

Zato je sasvim normalno što niko iz vladajuće kaste ne želi da se seća jednog od najsvetlijih datuma u našoj novijoj istoriji. Robu nije milo da se seća kako je nekad bio slobodan, pogotovo ako je dobrovoljno dopao u ropstvo.

Kad bi danas iz Moskve u Beograd pristigla neka Putinova varijanta Rezolucije Informbiroa, naši današnji rukovodioci reagovali bi potpuno drugačije od onih nekadašnjih. Ne bi bilo ni govora o otporu i protivljenju, već bi došlo do utrkivanja ko će pre da potpiše Rezoluciju, da se složi sa svim što u njoj stoji i da pokaže lojalnost baćuški caru. Toliko je našim pritežaocima vlasti mrska 1948. godina da je čak i ne pominju kao deo istorije srpsko-ruskih odnosa. Tako se u pomenutom tekstu Lavrova i Dačića, u pregledu istorijskih relacija Srbije i Rusije, sa 1945. odmah skače na 1999. godinu! A između tih datuma se valjda ništa nije dešavalo, ili bar ništa vredno pomena.

Vučićeva priča da “nikad nismo išli jedni protiv drugih” zvuči lepo i harmonično. Jedina joj je mana to što nema nikakve veze sa istinom. Sovjetski Savez se nameračio da nas okupira, ali se KPJ tome odlučno suprotstavila.

Za razliku od tih mrskih komunističkih rukovodilaca, koji su se paštili da očuvaju nezavisnost i slobodu svoje države, današnji vlastodršci imaju potpuno drugačije probleme. Njih muči prevelika geografska udaljenost između dve bratske zemlje, pa nema tehničkih mogućnosti da se Srbija pripoji matuški i postane ruska gubernija.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera