Srbija – Francuska: Šepurenje bez pokrića

"Srpske pretnje veoma podsećaju na 'plašenje mečke rešetom'", piše autor (Sava Radovanovi? / Tanjug)

Kada je (1904.) Japan objavio rat Rusiji, mala Crna Gora odmah je odlučila da pruži (moralnu) podršku Rusiji i objavila rat Japanu. Učešće Crne Gore u tom ratu svedeno je na nekoliko brkatih Crnogoraca u sastavu ruske vojske, a nakon svršetka rata (pobedom Japanaca!) potpisan je (Portsmut, 1905.) mirovni sporazum između dve zemlje. Crnogorski paraf izostao je i pitanje je aktuelizovano tek posle 102 godine, kada je Crna Gora (2006.) stekla nezavisnost. Japanci su tada, ne izjašnjavajući se o “ratnom stanju” i snazi “ljutog neprijatelja”, poslali svoju specijalnu izaslanicu (Akiko Jamanaka), ministra inostranih poslova i tako i bez potpisivanja mira pružili ruku Crnogorcima.

Srbija, srećom, nije objavila rat Francuskoj, ali su nedavne reakcije njene vlade (koja je “naložila” svim državnim zvaničnicima, kao i direktorima javnih preduzeća da otkažu planirana putovanja u Francusku i da u naredna tri meseca ne dogovaraju nikakve posete i aktivnosti…) u dobroj meri podsetile na crnogorsko reagovanje od pre više od jednog veka, jer i srpske pretnje veoma podsećaju na “plašenje mečke rešetom”, na još jednu narodnu: “pala muva na medveda” i tome slično.

Razlog za srpsku srditost (posebno za nepotrebno začikavanje!) dobro je poznat ovdašnjoj javnosti: Apelacioni sud u francuskom gradu Kolmaru na severozapadu zemlje, region Alzas, departman Gornja Rajna, na novom ročištu doneo je odluku da oslobodi lidera Alijanse za budućnost Kosova Ramuša Haradinaja, čime je odbijen zahtev Srbije za njegovo izručenje iako ga srpsko tužilaštvo tereti za ratne zločine na Kosovu i Metohiji 1998. i 1999. godine. U kratkom komentaru nakon oslobađajuće presude usledio je aplauz u sudnici, a Haradinajeva braniteljica Rejčel Lindon rekla je za AP da je sud izneo negativno mišljenje o izručenju “zbog toga što on ne bi imao fer i pravično suđenje u Srbiji”.

Haradinaj je, podsetimo se, 4. januara uhapšen na granici Švajcarske i Francuske po Interpolovoj poternici, koju je za njim raspisala Srbija, a srpsko Ministarstvo pravde potom (uz svu prateću dokumentaciju o istrazi koja je protiv njega u toku) uputilo Francuskoj zahtev za njegovo izručenje. Nedelju dana nakon hapšenja kosovski Albanac pušten je da odluku suda o zahtevu Srbije za izručenje čeka na slobodi, uz oduzimanje pasoša i zabrane napuštanja francuske teritorije. Inače, istraga protiv Haradinaja u Srbiji pokrenuta je 2004. godine, a u januaru je (nakon hapšenja) proširena “novim optužbama i novim dokazima”, koji su prosleđeni sudu u Kolmaru.

Sud jedno, Šešelj deveto

Istina, sud u obrazloženju odluke tvrdi da zahtev Srbije nije politički, ali i to da nisu ispunjeni “svi formalni uslovi” da bi se udovoljilo srpskoj strani za izručenje. Sud je konstatovao da su u razmatranju zahteva od 6. januara ove godine ispunjeni svi uslovi, što znači da je Srbija dostavila dokumenta potrebna za taj slučaj. Ipak, odbačen je podnesak od 1. marta ove godine radi provere da li Srbija ima nove činjenice i iskaze, a ne samo one koje su već uzete u razmatranje prilikom presuđivanja Haškog ad hoc tribunala. Ramuš Haradinaj nije, stoji u drugoj tački odluke, saglasan s izručenjem, a Sud je utvrdio da izručenje Haradinaja podnosiocu zahteva može da ima izuzetno teške posledice po njega.

Na drugoj strani srpski radikali i njihov vođa Vojislav Šešelj tvrde da su od početka znali da je reč samo o jednoj igri, “o poigravanju Srbijom s jedne, a sa druge strane o nastojanju da Haradinaj među kosovskim Albancima dobije što veću popularnost pred predstojeće izbore”. To je bio smisao njegovog hapšenja i nijednog trenutka nije postojala mogućnost da ga zaista isporuče, rekao je uvek dobro obavešteni četnički vojvoda Šešelj. On, zapravo, želi da pošalje narodu drugu poruku, da je, citiram, “ovo jedno od poslednjih upozorenja vlastima u Beogradu da treba da preispitaju svoju politiku učlanjivanja u Evropsku uniju jer Srbija tamo nema prijatelje niti iskrene saradnike”. Dalje, duvajući vlasti u jedra, kaže: “Treba reći Evropi da, ako hoće, možemo da sarađujemo na ravnopravnim osnovama, ali u EU ne treba da se učlanjujemo jer nemamo šta tamo da tražimo.” To je cilj ovog brbljivca, da narod poveruje da Srbija uslovljava Evropi.  

Gospodar brani posjed

Prema očekivanjima, premijer / predsednik Srbije Aleksandar Vučić povodom oslobađanja Ramuša Haradinaja najpre je sazvao vanrednu sednicu vlade, a potom se obratio građanima. On misli da je odluka “nepravična i više od svega politička” i (takođe očekivano!) da nikome neće dozvoliti da ponižava Srbiju, pa ni Francuskoj i da sledi oštra protestna nota. Ambasador se pride poziva na hitne konsultacije. Ipak, nije on tako naivan i građane je “umirio” porukom da neće biti prekidanja diplomatskih odnosa s Francuskom iako “moramo da pošaljemo jasnu poruku šta mislimo o odluci suda u Kolmaru”.

Premijer / predsednik garantuje da je Srbija ispunila sve zahteve za razmatranje uslova za izručenje i dostavila potrebnu dokumentaciju i pojašnjava: “Međutim, u tački 2. odbacuje se podnesak iako su na tome oni insistirali da bi moglo da se proveri da li imamo nove činjenice. Iskazi su dati pred odeljenjem Specijalnog suda u Beogradu i niko ne razume jer nema objašnjenja da nije prihvaćeno. Tačka 4, da nije žalosno i tužno, bilo bi smešno – utvrđuju da izručenje Haradinaja može da ima izuzetno teške posledice po njega. Pa nismo ga zvali na čokolade i bombone nego da odgovara za zločine.” Potom Gospodar Srbije izgovara nešto slaborazložno i, reklo bi se, slaboumno – da je pravni tim Srbije počeo s analizom i “imam nekoliko pitanja na koje očekujem odgovore koje nećemo dobiti”. Ne postavlja se, veli, pitanje koliko ćemo puta da budemo odbijeni već koliko puta možemo da ustanemo i ne odustanemo. “Da li vi mislite da je neko mogao da izmisli da je silovan toliko puta? Pa što nas pravite budalama? Nismo mi budale nego oni koji takve odluke donose”, kazao je Gospodar državljanima ono što je rulja od njega (većina) očekivala. 

Poput Vojislava Šešelja, koji se koristi svakom prilikom da se obruši na EU, tako i predsednik / premijer (is)koristi svaku priliku da kaže kako se, tobože, ova zemlja nalazi na evropskom putu, ali “želi dobre odnose sa ruskim i kineskim prijateljima”, da “imamo više i morala i obraza od nekih koji bi da nam drže pridike svakog dana”. Nije precizirao, ali se lako naslućuje.

Ništa novo

“Ovo danas nije velika pobeda Albanaca nego velika pobeda zločinaca. Onih koji su mogli da čine najstrašnija nedela. Naša je obaveza da zbog žrtava svoju borbu nastavimo i nećemo prestati i nećemo odustati”, rekao je premijer / predsednik Vučić i pripretio (Francuskoj i još nekim zemljama) da će Srbija svim članicama Ujedinjenih nacija uputiti pismo u kojem će pokazati šta je i koliko uložila u očuvanje bezbednosti i da je pre nekoliko dana upozorio “da je došlo do promene ponašanja Albanaca i naglog pominjanja ideje o velikoj Albaniji”. Ova mu je poranila najmanje četiri godine, pred sledeće izbore…

Nigde pomena, makar između redova, da smo i mi imali naših haradinaja. Nema, jer oni su naši i otuda nisu krivi. Mi smo ih proglašavali junacima, herojima, branili ih pred svetom čak i nakon zvaničnih osuda od nadležnih međunarodnih sudskih instanci, članovi su glavnih odbora vladajućih stranaka. Krivi (i grbavi) samo su drugi. I čik da neko ne ispoštuje ono što je AV naložio! S druge strane, Francuska se veoma “zabrinula” i “potresla”, jer možda joj u narednih 90 dana ustreba nešto od “kapitalnih” srpskih proizvoda.

Kao i svi dosadašnji naški istupi prema svetu, i ovaj upućen Francuskoj koristi jedino strankama i političarima. Setimo se već pomalo zaboravljenih Miloševićevih draženja većih, jačih i pravičnijih. Hic Rhodes, hic salta nije prizivao, važno je bilo (“Srbija se saginjati neće!”) prkositi i inatiti se svetu, a kasnije pružati najveće moguće ustupke. Iz arsenala mnogih izdvajam onu kad je izaslaniku američkog predsednika Bila Klintona Džejmsu Bejkeru, koji je, priča se, kleknuo moleći ga da ne ratuje, rekao da ustane i da će on to – polupati tenkovima. Kako je polupao znano je, rezultat takođe znamo. (I ovo: tri dana kasnije iz Slobinog kabineta ovo je “procurilo”, čak do konobara u Klubu književnika!)

Srbija predugo već podseća na kopuna. Ova reč stigla nam je iz italijanskog i, iako joj je prvo značenje navedeno kao uškopljen petao koji se gaji radi mesa, bivšem jugoslovenskom podneblju bliže je drugo pojašnjenje – čovek koji se pravi važan, koji se šepuri. S vremenom je naš svet to približio prznicama, onima koji bi da zametnu kavgu iako su svesni da im sleduje “maza” (po nosu), kako lepo kažu u Bosni.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera