Srbija od Schaeublea do Šojgua

Nije problem u narodu, nego je nevolja u političkoj i intelektualnoj eliti, decenijama uhljebljenoj na državnim jaslama (Reuters)

Srbija ne silazi sa stare klackalice Istoka i Zapada. Tektonske promene povodom skretanja udesno, kao novu evropsku i svetsku realnost, Beograd dočekuje orno i sve manje ratoborno.

U međunarodnoj razuđenoj politici, zahvaljujući pozitivnim ekonomskim tendencijama, Srbija samovoljno tumara od javnog opredeljenja za nemačkog ministra finansija [Volfganga] Šojblea do tradicionalno sponzorskih akcija ruskog ministra odbrane [Sergeja] Šojgua.

Takav odnos najbolje ilustruje konfuziju ili kontuziju srpskog vrha, čiju je politiku nemoguće pratiti bez sedativa.

Janković proziva premijera Vučića

Svođenje na pravu meru jest ono što nedostaje srpskim vlasnicima vlasti.

Sadašnja politika zasnovana na proizvodnji straha umesto nade i predstavljanju premijera kao Robina Huda, koji će spasiti narod od predstojeće katastrofe, oduvek podrazumeva i proizvodnju dežurnog neprijatelja, što smo videli u fašizmu, sa krvavim posledicama.

Na redovno vanrednim konferencijama za štampu zbunjujuća obrazloženja dodatno potpiruju spekulacije da se istorijska rešenja ne traže u interesu države, već u službi poharanog naroda.

“Neću da stičem političke poene time što ću žestoko da odgovaram hrvatskim komšijama”, obećao je premijer Srbije Aleksandar Vučić u julu nakon što je EU odobrovoljila Hrvatsku da ne blokira planirano otvaranje poglavlja 23 i 24.

Međutim, hrvatsko spuštanje rampe na otvaranje poglavlja 26 u pregovorima s EU, o obrazovanju i kulturi, primljeno je na Andrićevom vencu i u Nemanjinoj 11 toliko emotivno da je premijer Srbije napustio pregovore u Briselu i dan ranije, po nepisanom pravilu, opet vanredno obavestio pozicione istomišljenike da “nema nikakvog razloga za blokadu”, uporno tvrdeći disonantnim tonovima da je “Srbija učinila sve na uvođenju evropskih standarda”.

Istim povodom iznova je citiran Duško Radović: “Kad je neko stalno i svačim nezadovoljan, to ipak mora da mu pričinjava neko zadovoljstvo.”

Direktno na adresu predsedničkih dvora na Pantovčaku, odakle u srpsko-hrvatskim prozivkama, poput srpske opozicije otkrivaju tajnu poglavlja 26, podsećajući da se “agresivnom retorikom i performansima ne ulazi u Europsku uniju, nego ispunjavanjem kriterija”.

Zaštitnik građana Saša Janković, dežurni svedok Vučićeve nečiste savesti, upozorava da je “takav rečnik znak totalitarnosti, koja predstavlja raspirivanje mržnje i netrpeljivosti. Srbija zna ko je u prošlosti menjao stavove za 180 stepeni, prebrojavao građane po etničkoj osnovi u srazmeri 1:100, dobio stan od države dok je bombardovana, bio ministar informisanja kad su vlasnici novina ubijani i ko danas preuzima nadležnosti svih državnih organa i institucija.”

Po sistemu “Država, to sam ja”. Ako je i od Vučića, Šešeljevog kuma i učenika, previše je.

‘Kuća velikog premijera’

Dobitna karta ili trojanski konj?

U potrazi za odgovorom na ovo pitanje stiže se u Brisel, koji koalicioni partner Srpske napredne stranke (SNS) Marjan Rističević, lider Narodne seljačke stranke, definiše kao “destinaciju”, za razliku od poodavno “trasiranog demokratskog puta”. Na njegovim deonicama narod je žrtva ekonomskih hiperbola i spektakularnog samopouzdanja o kojima je u vreme socijalista i demokrata, navodno, moglo samo da se mašta i sanja, kao najnoviji dokaz da tamo gde javne rasprave počinju tajno politička praksa i teorija nemaju dodirnih tačaka.

Za razliku od čudnih psihofizičkih karakteristika, blagodareći frojdovskoj psihoanalizi prepoznatoj među Srbima i Bugarima, jer “i jedni i drugi mašu rukama i govore glasno kad stanu pred sagovornika”. Verovatno u nameri da privuku pažnju, što je samo posledica stotina leta provedenih u zarobljeništvu.

Ista praksa živi i danas u srpskom parlamentu. U najvišem predstavničkom telu prosečno se svakih 10 minuta prekrši neki zakon ili pravilo.

Srbija je postala “Kuća velikog premijera”. Više niko ne sumnja da je premijerova partijsko-medijska mašinerija nametnula potpuno nakaradnu atmosferu u kojoj svaki potencijalni kandidat za predsednika Srbije, koji nije Vučić ni Vučićev izbor, treba ozbiljno da razmisli da li mu se isplati da ga vezuju konjima za repove, pa čereče po tabloidima samo dva ili sva tri meseca. Ili da ipak “u frku ne ulazi kad je slabiji” jer svi već unapred znaju da pobednik bilo kojih izbora u Srbiji može biti samo jedan – Aleksandar Vučić.

Tako kažu naručeni rejtinzi.  Međutim, da li je baš tako, presudno zavisi od tzv. faktora inostranosti. Pre svega i najviše od podrške Angele Merkel, odnosno Volfganga Šojblea, nemačkog ministra finansija, čija kasa treba premijeru Vučiću u sledećim izborima referendumskog karaktera da donese mir za još jedan mandat briselskog glasa.

To su očekivanja od Šojblea, zagovornika stvaranja “nemačkog islama” na principima tolerancije i liberalizma, koji bi doprineo integraciji miliona izbeglica u evropsku porodicu naroda, Evropljanina od glave do pete, u čijim je rukama sudbina eura i dinamika srpskih priključenija. Razumljivo je onda što ministar finansija Dušan Vujović pažnju javnosti usmerava više na “budžetski đevrek”, a manje na rupu u njegovoj sredini. Fakat je da se ta praznina smanjuje i da hranljiva masa raste. 

Okretanje Kremlju

Levi žmigavac naprednjaka i socijalista pokazuje šizofren odnos Srbije prema Merkelovoj. Očekivano, ponovo su Srbi najvatreniji navijači u trci za kancelarsko mesto, verujući da će đuture mnogo bolje proći u njenoj zavetrini.

Međutim, Nikolić i Vučić znaju da u izmenjenim okolnostima budući novi ili stari nemački kancelar, ko god to bio, neće imati nemačku podršku ni evropsku saglasnost da i dalje bude i evropski kancelar.

Zato se, poput suncokreta, okreću Kremlju. Putin steže li steže, Lavrov obećava brda i doline, ali Srbija zvanično ostaje na putu EU uprkos tradicionalno bratskoj retorici o mekoj slovenskoj duši, istoj sudbini i zajedničkoj tradiciji. Tako bar uverava “Rus, a naš” ministar inostranih poslova Ivica Dačić, baveći se pretpostavkama i glasno propitujući novinare: “Kad je Srbija u opasnosti, koga mogu da zovem u svakom trenutku?”  

Na poziv je odgovoreno mirnodopskim donacijama. “Hameri” iz SAD-a, MiG-ovi iz Rusije, helikopteri iz Nemačke samo su deo opreme koju će Vojska Srbije dobiti naredne godine. Miroljubivi Srbi naoružavaju se do zuba, po ruskoj agendi, za čiju je realizaciju direktno zadužen Sergej Šojgu, general armije i ministar odbrane Ruske Federacije.

To znači da Srbija može da računa na maksimalnu moguću pomoć strateškog partnera Rusije u vojno-tehničkom smislu. Tradicionalno i darežljivo, Šojgu je zadužio svog zamenika, generala Vitalija Antonova, da hitno realizuje isporuku šest “MiG-ova 29” i moderno naoružanje Srbima.

Moderno, ali ne i najmodernije oružje. Nema raketnih sistema S-400, a rakete tipa Dvina i Neva već su prevaziđene, jer Srbi moraju da nauče da ne treba da pokazuju pesnicu pred velikima, a da popuštaju malima, nego upravo obrnuto. Tek onda će moći da politički realizuju svoju nadmoć na Balkanu pod uslovom da prihvate ideju miroljubive hegemonije, iako je krvavi raspad Jugoslavije, od usijanih Miloševićevih istomišljenika, ličio na usijani kotao – zbog genocida u Srebrenici, ratnih iživljavanja u Vukovaru i Dubrovniku, te masovnih monstruoznih zločina nad kojima je zanemela trećemilenijumska civilizacija.

Nije problem u narodu

Neslavna tradicija nema kraja. Bezmalo svi srpsko-hrvatski sukobi prevazišli su balkanske i evropske dileme. Tragični planetarni fenomeni postali su na krilima patološke mržnje, bazirane na razlikama koje u startu potiru neizbrisive istovetnosti ili očigledne sličnosti.

Naravno, najnovije političko prepucavanje Beograda i Zagreba nema nikakve veze s ulaskom Srbije u Evropsku uniju već isključivo s uzajamnim održavanjem na vlasti. Biće tako dok u Hrvatskoj bude ijednog Srbina, dok se kao zmija noge krije da je iz Vojvodine nekih dvadesetak hiljada Hrvata proterano ili ubeđeno da odu. Slično je i s Mađarima.

Svako zna, ako nije prespavao devedesete, da su u tim progonima vodeću ulogu imali srpski radikali, koji su sada na vlasti. Presvučeni u maskirane naprednjake što pojedoše decenije.

Među njima možda Dačić ne zaslužuje toliko pažnje, ali Rusija zaslužuje.

“Ne daj Bože da Srbija bira između Rusije i EU. Jasno je da bi Srbi uvek izabrali Rusiju”, tako, pre neki dan, govori ministar spoljnih poslova Srbije, zemlje koja se zvanično i formalno opredelila za članstvo u Evropskoj, a ne Evroazijskoj uniji.

Ustvari, Srbi su opredeljeni za Evropsku uniju – da rade i zarade, kupuju tehniku i tehnologiju, znanje i kulturu. Mnogi bi hteli da se vrate, ali im vlasti ne dozvoljavaju zbog prozapadnih navika i vrednosti.

Nije, dakle, problem u narodu. Nevolja je u političkoj i intelektualnoj eliti, decenijama uhlebljenoj na državnim jaslama. Šta će njima konkurencija i vladavina prava kad oni imaju pravo da vladaju, koketirajući od Istoka do Zapada?

I ko se sada kome ruga u Srbiji Šojbleovih para i Šojguovog naoružanja? Kotao loncu što je čađav?

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera