Srbija – svjetski rekorder po broju književnih nagrada

Inflacija književnih priznanja dovela je do čudne situacije u kojoj Srbija ima više nagrada nego pisaca (AP)

Srbija je zemlja u kojoj malo šta uspeva tako dobro kao književne nagrade. Takvo je podneblje, ovde vlada klima pogodna za rast i razvoj književnih velikana koje treba ovenčati odgovorajućom količinom lovorovih venaca. Jesu srpske oranice plodne, o Vojvodini se već dugo priča kao o potencijalnoj žitnici Evrope, ali se plodovi černozema ne mogu ni porediti sa prinosima lovora koje daje književno polje.

Književne nagrade niču kao pečurke posle obilne kiše, a najsvežija prinova je nagrada koja se zove Srpski venac, mada je prvobitno najavljena pod imenom Dobričin venac (ne treba je mešati sa Dobračinim prstenom), ali će je svakako dodeljivati Akademija “Ivo Andrić”. Dobričin srpski Ćosićev venac rezervisan je za žanr romana i dodeljivaće se delima “koja se na visokokreativan način bave ključnim pitanjima položaja i sudbine srpskog naroda”.

U startu je jasno da je novoustanovljeno priznanje mrtvorođenče, jer se književnost bavi ličnim, individualnim sudbinama, a ne kolektivom; ne postoji ni kreativan, a kamoli “visokokreativan način” da se od naroda napravi književni junak. Takvi postupci književne kolektivizacije karakteristični su za nacionalistički kič, a ne za ozbiljnu literaturu. Propozicije nagrade su očekivane, s obzirom da Akademiju “Ivo Andrić” vodi pisac Radomir Smiljanić. On se devedesetih godina prošlog veka proslavio osnivanjem organizacije “Bela ruža”, a pogotovo akcijom presretanja stranih brodova na Dunavu kojima su beloružaši naplaćivali reket za prolaz kroz Srbiju. Ivo Andrić se verovatno okreće u grobu zbog akademije koja nosi njegovo ime, ali je zato Ćosić zaslužio i ovakvu nagradu i ovakva duhovna čeda.

Nagrada, nebrojiva imenica

Ovlašćeni brojači književnih priznanja utvrdili su da je ovo 395. nagrada po redu u Srbiji, ali je veliko pitanje da li je njihov račun tačan. Broj književnih nagrada ovde ne bi mogli da utvrde ni veliki matematičari poput Karla Fridriha Gausa ili Leonarda Ojlera, a kamoli nejaki domaći umovi. Pre desetak godina ovim nezahvalnim poslom pozabavio se Predrag Čudić i objavio spisak od 387 književnih nagrada. Međutim, srpsko književno polje je vrlo dinamično, neke nagrade se gase, druge se pale, treće se tek rađaju, četvrte su u stanju hibernacije; teško je snaći se u tim gotovo svakodnevnim previranjima, tako da je kod nas reč “nagrada” definitivno nebrojiva imenica.

Osim što smo svetski rekorderi u broju književnih nagrada, ili se bar nalazimo u samom svetskom vrhu, ističemo se i kreativnim pristupom u nadevanju imena literarnim počastima. Dovoljno je pogledati nazive popularnih književnih odličja, pa videti kuda se uputila srpska književnost. Evo nekih primera: Žička hrisovulja, Račanska povelja, Bogorodica Trojeručica,  Despotica mati Angelina, Odzivi Filipu Višnjiću, Izviiskra Njegoševa, Vidovdansko pesničko pričešće, Zlatni krst kneza Lazara, Srebrni kondir Kosovke devojke, Zlatno pero despota Stefana Lazarevića, Zlatni prsten despota Stefana Lazarevića, Jefimijin vez.

Žal za srednjim vijekom

Što bi rekao pesnik, sve su to mila imena i lepa kojima će žiri knjigu da utepa. Kad bi neko potpuno neupućen u domaće kulturne prilike bacio pogled na ovaj spisak, poslednje što bi mu palo na pamet je književnost. Pre bi pomislio da je reč o počastima koje jedni drugima dodeljuju članovi nekog paseističkog udruženja, ljudi koji s nostalgijom gledaju na srpski srednji vek, u slobodno vreme oblače viteške odore i izvode kerefeke po Kalemegdanu. Međutim, nije reč o egzotičnom hobiju neke marginalne grupe građana, već o naizgled ozbiljnom poslu kanonizacije novije srpske književnosti u kojem učestvuju ugledni pisci, književni kritičari, doktori nauka i profesori univerziteta. 

Književni poslenici idealizuju srpski srednji vek kao doba visoke duhovnosti, traže uporište u prošlosti koja se nikad nije dogodila, pa je prevlače srebrom i zlatom, da bi potisnuli stvarnost tog vremena u kojoj su glave letele kao tikve, sebri i meropsi roptali pod bahatim velmožama, a bogumili bili proganjani poput divljih zveri. Izmišljanje tradicije i uspostavljanje kontinuiteta sa srednjim vekom najkomičniji su kad dolaze iz tabora nacionalista, jer u srednjem veku nacija u današnjem smislu nije ni postojala.

Arhaizacija jezika, očigledno prisutna u nazivima nagrada, samo je jedna od posledica pokušaja da se vreme zaustavi. Članovi žirija koji dodeljuju književne nagrade imaju te nesreću da moraju da napišu i obrazloženje za svoj izbor, te da objasne zašto su laureata ovenčali lovorom. U tom intelektualnom pregnuću dolazi do čudnih jezičkih mutacija i stvaranja urnebesnih sintagmi kakve ne poznaje književna teorija, ali zato bar uveseljavaju čitaoce sklone hotimičnim humornim ispadima.

Lovorike dajke

Tako je svojevremeno profesorka Bojana Stojanović Pantović saopštila da nagradu Desanka Maksimović dobija Alek Vukadinović jer njegova poetska intuicija “doseže do pradavnih počela tamnine” (rasvetljeno pomoću baterijske lampe). Žiri Žičke hrisovulje utvrdio je da kroz poeziju Zlate Kocić progovara “glas iskoni” (čuli su svojim ušima), dok je Rajko Petrov Nogo isto priznanje dobio zato što je on “poverenik kosovske misli” (po rečima predsednika žirija Dragana Hamovića, kosovskog mučenika). Nagrada Matijević dodeljena je Đorđu Sladoju jer je njegova poezija utemeljena na “tihom sozercavanju života”, nagrada Vasko Popa otišla je Jovanu Zivlaku zbog “pozitivne tihosti” (reče Dragan Jovanović Danilov), a Dragan Lakićević je zaslužio već neku nagradu zato što je pisao pesme u vreme “nacionalnog izguba” kao “poslušanje jeziku, narodu, veri, Bogu”.

Inflacija književnih priznanja dovela je do čudne situacije u kojoj imamo više nagrada nego pisaca, što je izazvalo lančanu reakciju i dovelo do inflacije samog jezika. Svaka inflacija, kao što znamo, smanjuje vrednost apoena koji su u opticaju. U slučaju književnosti, apoeni su nagrade, pisci, njihova dela i sama književnost – koji su svi skupa potpuno obezvređeni u društvenoj igri kodnog imena “lovorike dajke”.

Ne sumnjam da će najnovija književna nagrada, “osnovana u čast Ćosićevog dela”, dati svoj skromni doprinos bagatelisanju onog što se izdaje za srpsku književnost. I nije neka šteta. Pravi čitaoci ionako znaju da pisce ne treba tražiti među nagrađenima, već među nagrđenima. Među onima koji su mnogo više trpeli osporavanja i bili u sukobu sa svojom epohom – bila ona nacionalistička, socijalistička ili neka treća – nego što su od nje dobijali pohvale i počasti.

Izvor: Al Jazeera