Srbija u Eurotransplantu: Obećanje od kojeg nema ništa

Pacijenti koji čekaju transplataciju bubrega imaju više šanse da dočekaju novi organ, od onih koji čekaju jetru ili srce (EPA)

Ni 10 i po meseci od kako je objavljeno da je bord Eurotransplanta odlučio da odobri Srbiji privremeno članstvo u ovoj organizaciji, zahvaljujući kojoj pacijenti kojima je potrebna transplantacija na organe donora čekaju znatno kraće, srpske vlasti još nisu potpisale ugovor koji bi to omogućio.

To se da zaključiti iz odgovora Eurotransplanta na pitanje Al Jazeere da li su predstavnici te međunarodne organizacije u kontaktu sa srpskim vlastima i da li dobijaju informacije o tome kako Srbija napreduje u ispunjavanju uslova za punopravno članstvo u ovoj organizaciji.

U kratkom pisanom odgovoru navodi se da je srpski ministar zdravlja Zlatibor Lončar prisustvovao sastanku borda Eurotransplanta u januaru ove godine, ali da još nije ugovoren novi sastanak na kojem bi se razgovaralo o napretku kada je reč o ispunjavanju preduslova neophodnih za kvalifikacije za preliminarno članstvo.

Da Srbija još nije postala ni pridruženi član ove organizacije, potvrdio nam je i predstavnik Hrvatske u bordu Eurotransplanta, hirurg Branislav Kocman.

Bez odgovora Ministarstva zdravlja

Prema njegovim rečima, Srbija je u januaru dobila spisak uslova koje je neophodno ispuniti za preliminarno članstvo, kao prvi korak ka pristupanju toj međunarodnoj organizaciji.

Podsetimo – po povratku sa sastanka borda Eurotransplanta, ministar zdravlja Srbije Zlatibor Lončar rekao je da je doneta jednoglasna odluka da Srbija bude primljena u tu organizaciju. Ugovor bi, kako se navodi na sajtu Ministarstva zdravlja Srbije, bio potpisan na godinu dana, a u međuvremenu bi Srbija morala da ispuni određene zahteve.

“Očekuje se da mi možemo za dva do tri meseca da uskladimo sve naše procedure, odnosno liste čekanja, pravne i druge stvari koje već postoje u Evrotransplantu i da potpišemo ugovor na godinu dana”, rekao je Lončar 25. januara ove godine.

Gotovo 800 ljudi u Srbiji životno je zainteresovano da sazna da li će i kada ova država ispuniti uslove da postane članica međunarodne organizacije Eurotransplant. Bar još oko pet hiljada građana ove zemlje ima ozbiljne medicinske razloge zbog kojih se interesuju za ovu temu.

U prvoj grupi su pacijenti koji već godinama čekaju transplataciju bubrega, srca ili jetre, operaciju koja bi im spasila život. U drugoj, bubrežni bolesnici na dijalizi, koji strahuju od prelaska u prvu grupu. 

Iako je početkom godine članstvo Srbije u Eurotransplantu predstavljeno kao gotova stvar, gotovo godinu dana kasnije, nije poznato ni dokle se stiglo u ispunjavanju kriterijuma.

Pokušaj Al Jazeere da to sazna od nadležnih državnih organa, ostao je bez rezultata, jer odgovori služba za odnose sa javnošću Ministarstva zdravlja Srbije nisu stigli ni posle dve nedelje.

Na sajtu Eurotransplanta navodi se da preduslovi za preliminarno članstvo, između ostalog, podrazumevaju da postoji kancelarija za koordinaciju sa 24-časovnim dežurstvom, da lista čekanja bude usaglašena sa standardima ove organizacije, da domaće laboratorije za proveru tkiva dobiju neophodne akreditacije, da se obezbede standardizovane procedure procene i prethodnog tretmana donora, kao i procedure pakovanja i transporta donora.

Najvažniji uslovi za Eurotransplant

Ipak, dva najvažnija uslova su izmena zakonodavstva koja treba da omogući razmenu organa sa drugim zemljama i stopu od 10 preminulih donora na million stanovnika. Ukoliko ovaj drugi uslov nije ispunjen, treba da da postoji razumna pretpostavka, zasnovana na razvoju donacije organa u prethodnim godinama i merama preduzetim u ovoj oblasti – da će u bliskoj budućnosti dostići tu stopu donacija.

Gotovo 800 ljudi u Srbiji životno je zainteresovano da sazna da li će i kada biti ispunjeni uslovi za članstvo u Eurotransplantu

Srbija još nije promenila ni zakon, a stopa donora je trostruko niža od potrebne.

Novim zakonom trebalo je da bude definisano da je potencijalni donor organa svako ko se tome za života nije izričito protivio u pisanoj formi i uz uslov da se tome, u trenutku smrti potencijalnog donora, ne usprotivi neko od najbližih srodnika.

U Hrvatskoj, koja je u samom vrhu zemalja kada je reč o broju potencijalnih donora organa, zakon ne propisuje da porodica mora da da saglasnost, ukoliko se već preminula osoba za života nije protivila darivanju organa.

Ipak, i tamo gde postoji ta pretpostavljena saglasnost, gde su svi građani zemlje donori, osim ukoliko se ne izjasne da to ne žele da budu, konačnu reč ima porodica. S tom razlikom, što u tim zemljama, porodica se gotovo nikad ne protivi davanju organa, kaže za Al Jazeeru penzionisani lekar Ljubinko Todorović, predsednik Saveza organizacija bubrežnih bolesnika Srbije.

Tako, recimo, u Hrvatskoj, iako ih zakon ne obavezuje na to, koordinatori za transplataciju poštuju etičke standarde da ne uzimaju organe preminulih pacijenata, ako se njihova porodica tome izričito protivi. S druge strane, gotovo 80 odsto porodica u toj zemlji se ne protivi darivanju organa, što je jedan od najviših procenata u svetu.

Važna promena svesti građana

Ovaj podatak govori da nije suština u promeni zakona, nego u promeni svesti građana. Pitanje od million dolara je kako ubediti građane da u većem broju daju pristanak da budu donori. U nekim državama su organizovali ozbiljne kampanje, u koje su bili uključeni i mediji i javne ličnosti.

Na pitanje da li je Srbija dovoljno učinila po tom pitanju, Ljubinko Todorović, inače i sam pacijent na dijalizi, kaže: „Možda će da kažu da jeste, ali po rezultatima se vidi da nije. Neophodno je da se svi mnogo više angažuju“.

Nekih pomaka ove godine ipak je bilo. Bar kada je reč o broju izvedenih transplatacija.

Na Klinici za urologiju Kliničkog centra Srbije za poslednjih godinu dana u odnosu na prethodni period, broj transplatacija bubrega je povećan za bukvalno 100 odsto, kaže direktor klinike prof. dr Zoran Džamić.

„Prošle godine smo uradili ukupno 13 transplatacija i to 11 kadaveričnih, a ove godine do početka decembra smo uradili 19 transplantacija“ dodaje Džamić.

I u Savezu organizacija bubrežnih bolesnika potvrđuju da je ove godine urađen veći broj transplatacija. „Prošlu godinu smo završili sa 21 transplantacijom, ove godine imamo već preko 50“, kaže Ljubinko Todorović, podsećajući da se u Srbiji rade presađivanja bubrega, srca i jetre.

S druge strane, prema podacima Hrvatske donorske mreže, u toj zemlji, koja ima gotovo dvostruko manje stanovnika od Srbije, u ovoj godini je obavljeno 140 transplantacija bubrega, 103 jetre i 29 srca.

Ljudi koji ne isključuju telefon

Opet, poređenja radi, Hrvatska ima stopu od 39 donora organa na milion stanovnika, po čemu je u samom svetskom vrhu, dok je u Srbiji ta stopa nešto manja od tri donora na milion stanovnika.

Zahvaljujući dobro organizovanom transplatacijskom programu u Hrvatskoj, broj pacijenata na listi čekanja je u poslednjih desetak godina gotovo prepolovljen, a značajno je skraćen i rok  čekanja na novi organ. Tako se vreme čekanja na novo srce sada meri nedeljama, na novu jetru danima, a na novi bubreg se čeka manje od godinu dana.

Milan Marković je pet godina čekao na transplataciju bubrega

Milan Marković iz Kosjerića u Srbiji je gotovo pet godina čekao na transplataciju. Na dijalizi je bio godinu i po duže. Za to vreme, kaže, svaki drugi dan je prelazio desetine kilometara do Užica, gde je primao  dijalizu. Telefon, kaže, nikad nije isključivao.

Poziv koji život znači dobio je tri puta, ali nisu bili ispunjeni medicinski kriterijumi za transplataciju. Četvrti put je imao sreće.

“Telefon je zvonio u četiri sata ujutro, ja sam ga ostavio u dnevnoj sobi i majka je čula telefon i javila mi. Došli su oko devet sati i kad mi je doktorka rekla da ću primiti bubreg, nisam mogao da poverujem”.

Sada, dok se oporavlja na Klinici za urologiju, ponekad može da isključi telefon. Stotine drugih u Srbiji to još ne mogu.

“Mnogi ne dočekaju operaciju”

„Možda je najkritičnija situacija sa pacijentima koji čekaju transplataciju srca“, kaže Ljubinko Todorović. „Mnogi od njih ne dočekaju operaciju. Slično je i sa jetrom. Pacijenti koji čekaju transplataciju bubrega su u nešto boljoj situaciji, jer zahvaljujući dijalizi mogu duže da čekaju. Osim toga, za razliku od onih koji čekaju novo srce ili jetru, bubrežni bolesnici mogu organ da dobiju i od živog donora“.

„Ipak, ni po tom pitanju Srbija nije na svetskom nivou. Primera radi, Holandija ima oko 30 živih donora na milion stanovnika, a kod nas je dva na milion. Čak i Sjedinjene Američke Države, za koje često mislimo da nisu poznate po humanosti, imaju oko 25 živih donora na milion stanovnika“, navodi Todorović.

Da bi se situacija popravila, smatra Todorović, neophodno je poboljšati organizaciju zdravstvenog sistema u Srbiji. Pre svega, povećati broj donorskih bolnica, gde je moguće izvesti transplataciju ili makar uzeti organe.

„U Srbiji je to sad moguće uraditi samo na četiri lokacije – Kliničkom centru Srbije i Vojnomedicinskoj akademoji u Beogradu i u kliničko-bolničkim centrima u Novom Sadu i Nišu. Tako, recimo, kad se pojavi donor u Valjevu, nije moguće na licu mesta uzeti organe, već dolazi ekipa iz Beograda, i prebacuje ga u prestonicu. To je mnogo komplikovano, jer je pacijent moždano mrtav i održavanje njegovih funkcija je teško i on je vrlo nepodoban za transfer“, objašnjava Todorović.

Međutim, u beogradskoj Klinici za urologiju kažu da oni i sad dobro funkcionišu.

“Od momenta kada saznamo da postoji donor do same operacije nikad ne prođe više od 12 sati. Za bubreg se smatra da može da prođe i 24 sata, ali ne više od 48 sati. Ipak, što je kraće vreme od vađenja organa do transplatacije, to je bolje za pacijenta”, objašnjava Čedomir Topuzović, načelnik Centra za transplataciju bubrega na Klinici za urologiju.

Neki izgubili nadu, neki više od toga

“Već sada možemo da uzimamo organe i u mestima gde ranije nismo mogli”, dodaje direktor Džamić.

Da broj donorskih bolnica ne mora da bude presudan, svedoči i primer Mađarske, takođe članice Eurotransplanta, koja na svojih 10 miliona stanovnika ima pet donorskih bolnica, jednu više od Srbije.

Dr Branislav Kocman, predstavnik Hrvatske u bordu Eurotransplanta i jedan od ljudi koji je lično bio uključen u process koji je hrvatski transplatacioni program doveo u svetski vrh, kaže da je ključan entuzijazam – kako ljudi koji se bave tim poslom, tako i građana.

“Nisu tu presudni ni zakoni ni ekonomska razvijenost zemlje. Zakoni se lako usvoje. A kad je o standardu riječ, imate Njemačku i Nizozemsku, koje su plafon u ekonomiji, ali u Eurotransplantu imaju najnižu stopu doniranih organa. Njemačka ima jedva iznad 10, Nizozemska 13-14 na million stanovnika”, objašnjava Kocman.

Srbija, za sada, nije promenila ni propise. Zakon o presađivanju organa u svrhu lečenja, za sada je tek u formi nacrta, iako je ličnu podršku novom zakonu najavio i Aleksandar Vučić, tada na funkciji premijera, sada predsednika Srbije.

U razgovoru s pacijentima koji čekaju transplataciju ocenio je da to što Srbija ima samo tri donora na milion stanovnika – govori da dosadašnje mere nisu dale željene rezultate. To je bilo pre 16 meseci.

U međuvremenu, neki od ljudi sa liste čekanja izgubili su nadu da će Srbija u dogledno vreme postati članica Eurotransplanta. Neki i više od nade.

Izvor: Al  Jazeera