Srebrenica kao da je ničija zemlja
Razgovarao: Mladen Obrenović
Za dužnost koju obnaša od lokalnih izbora prije dvije godine, načelnik Opštine Srebrenica Ćamil Duraković tvrdi da je „jedna od najkompleksnijih i najtežih“ u BiH. Život u Srebrenici, uz sjećanje na genocid nad 8.327 tamošnjih Bošnjaka i opterećen svime što donosi razdoblje nakon strašnog stradanja, ljudskog i materijalnog, sve je samo ne lagan. Načelnik Duraković za Al Jazeeru priča o aktualnom trenutku tog bosanskog grada.
- Nakon preživljenog stradanja u zaštićenoj zoni Srebrenica i proboja prema slobodnom teritoriju, dospjeli ste u SAD i počeli živjeti načinom kao i svaki drugi Amerikanac, uz završen fakultet i relativno dobar posao. Što je jednog mladog čovjeka, poput Vas, nagovorilo da se vrati u Srebrenicu i ostane ovdje živjeti?
Ćamil Duraković: Iako se radi o nekoliko različitih segmenata, kod mene je ključna tzv. mentalna japija. Preživio sam genocid, a tada sam imao 16 godina. Možda sam imao tu sreću da budem sam u opkoljenom gradu, dok je porodica bila u drugoj zaštićenoj zoni, Žepi.
Dvije godine ostao sam u ratnoj školi nakon što je UN došao i, navodno, zaštitio ovu zonu i to vrijeme, dok sam bio relativno mlad, proveo sam u krugu ljudi koji su bili stariji i koji su mi u tom preživljavanju pomogli da se formiram i u mnogim stvarima da se snalazim sam.
I kada sam godinama nakon preživljene 1995. godine razmišljao o svemu tome shvatio sam da je ovdje neko duboko zeznuo stvar. Svi ljudi koji su preživjeli genocid došli su na slobodnu teritoriju i onda su nas dislocirali u više mjesta samo da nismo na okupu. Onda su se otvorile granice po svijetu i već tada sam prepoznao da je to bio sistem da se što više razbije kritična masa, koja je bila pod velikim psihološkim udarcem. Postali smo žrtve sistema koji je očito htio da nas rasturi, pa da se negdje drugo integriramo i asimiliramo.
- Ipak ste otišli u SAD i počeli voditi život koji bi svima drugima bio sasvim dovoljan. Niste bili zadovoljni?
Duraković: Vuklo me je spajanje porodice u SAD-u. Počinje taj standardni američki život, tamo završavam srednju školu i fakultet, ali iz sebe ne mogu da izbrišem tu mentalnu japiju po kojoj volim svoje i ne dam svoje. Amerika je idealna zemlja za život, ali mi je u mislima bila misija po kojoj čovjek može da doprinese zajednici. Odlučio sam zahvaliti toj velikoj zemlji, ali je moja misija tamo gdje mogu doprinijeti, gdje mogu investirati sebe, a to je bilo u mom zavičaju.
‘Ništa se ne može servirati’
- Od čega ljudi mogu živjeti kad se vrate u Srebrenicu?
Duraković: Treba razlučiti je li freza bitnija od države, plastenik bitniji od zajednice. Tu moramo da razlučimo neke stvari, pobijedimo u mentalnom sklopu i doprinesemo sredini. Administracija zapošljava mlade ljude, firme zapošljavaju mlade ljude, oni koji imaju inicijativu mogu i uspjeti. Sve se to kroz trud može, a čekanje da neko nekome servira život nije dobro i nikome ne donosi korist. Ne mogu svakome dati posao i obnoviti kuću, ali mogu svakoga pozvati da se vrati, probati im stvoriti uslove za to.
Spontano mi je došlo u petak da u ponedjeljak idem u Bosnu. Došao sam u Sarajevo, a treći dan u Srebrenicu po dokumente i naprosto ostao. Osjećaš sve to svojom čaršijom, iako je ljudima bilo čudno što sam se vratio. Dosta je bilo i prepreka i opstrukcija, ali sam isplivao u neku priču i došao na poziciju, najkompleksniju i najtežu u ovoj državi, ali sam ponosan što mogu biti dio procesa koji će nekim budućim generacijama olakšati neke stvari, a sve u cilju da neko ne kaže kako su ovdje nekad živjeli neki Bošnjaci, a sad ih nema.
- Što se to moglo i može ponuditi onima koji se žele vratiti?
Duraković: Ne postoji ništa što neki „načelnik Einstein“ može nekome da ponudi i kaže da je to razlog zbog kojeg može doći. Prvenstveno smatram da ljudi moraju u glavi da shvate da povratak nije interes načelnika, nego da je to prirodni proces u ljudskom životu i da se ljudi vraćaju na svoju babovinu, da mi ne zarasta zemlja i mezarje. Ne bih dozvolio da neko kaže kako prezime Duraković, Salihović ili kako god nije postojalo u Srebrenici, odnosno ne želim dati dušmanu da se nasladi onim što je zaslužio zločinom, odnosno genocidom. Dakle, to je povratak, a ne: jesam li dobio, imam li išta?
- I te ljude treba razumjeti, jer im nije jednostavno vratiti se u sredinu iz koje su brutalno istjerani, jedva spasivši živu glavu.
Duraković: Ovo nije normalan život, ovdje preživljavamo. Normalan život je kad iz Londona odseliš u Pariz. Ovdje je riječ o neprirodnoj migraciji genocidom na jedan drugi prostor i sad je bitno imaš li tu „mentalnu japiju“ da se vratiš i kažeš kako treba za ovu državu nešto i dati.
Ne mogu ljudi mobitelima rješavati probleme i sjediti u Holandiji, a govoriti da se vraćaju. Ne može to tako, ne postoji ovdje jedna sehara da je puna i šta je nečiji problem da rješavam. Tako nije ni u Berlinu, pa nije ni u Srebrenici.
- Često se iz Srebrenice može čuti kako su taj grad i okolna sela vlasti entiteta Republika Srpska zapostavile, a država BiH zaboravila. Je li to baš tako?
Duraković: Odgovorno tvrdim da je Srebrenica „no mans land“, ničiji grad u suštini i time ne umanjujem namjeru, volju, pijetet, sve što postoji. Teritorijalno pripadamo, nažalost, entitetu RS, koji je dio države BiH. Jedina smo opština u tom entitetu koja ima načelnika Bošnjaka i bošnjačku većinu u skupštini. Znajući oficijelan stav i odnos politika i vlasti od negiranja genocida do opstruiranja povratka kroz priče o prebivalištu, odjavama i prijavama, nekim banalnim stvarima kojima ljude peglaju u svakodnevnom životu, jasno je da Banjoj Luci nije cilj da nam pomogne. Itekako radi na opstrukciji, ali i na doziranju broja povratnika. Zbog svijeta moraju reći da su multietnički entitet, iako im je ekskluzivitet samo ime.
S druge strane, Federacija BiH koketira u cijeloj toj priči. Samo je istočna Bosna – od Višegrada do Janje i Bijeljine – dala najmanje 200.000 ljudi koji nekome tamo trebaju, intelektualno ili kao radna snaga, obrazovanog i biračkog tijela, pa se kroz preferencijalno glasanje odluče glasati tamo.
Brojevi govore sve
- Povratak, ipak, nije bio tako jednostavan, jer su se ovdje dogodili strašni zločini. Kako ste se suočili sa svim tim?
Duraković: Sve je ovdje jasno i zube ne treba tupiti ko je počinilac, a ko je žrtva. Ja sam žrtva, kao i mnogi članovi moje porodice, moji prijatelji. Svi su žrtve, neki ubijeni, a neki preživjeli.
Povratak je bio jedna spontana priča i ostao je to do sada. Ovdje su se dogodila velika materijalna i ljudska razaranja, ubijene su generacije ljudi, stradalo je društvo koje je nosilo neke procese. I stalno treba ponavljati činjenice: površina Opštine Srebrenica je 527 kvadratnih kilometara, na njenom području je 19 mjesnih zajednica, po 15-ak sela svaka, živjelo je tu 37.000 stanovnika, od toga 28.000 Bošnjaka, 6.500 kuća srušeno je do temelja, baš kao i tri industrijske zone, škole i džamije.
Materijalna razaranja u u ratu dosegla su šest milijardi maraka šteta, to su dva-tri državna budžeta. I onda svakome kuća treba da se obnovi, svakome posao koji je oduzet da se vrati, a sve je to priča o čistoj nuli, jer su mogućnosti ograničene, a potreba mnogo veća.
Činjenica je da nam Federacija pomaže u mnogo čemu, ali moraju nam reći trebamo li mi ovdje. Ne dozvoljavam nikome da kaže kako je Srebrenica neka tamo ruralna sredina, nego da nam daju kad nam treba, kad su djeca odrasla i obrazovana, da guramo neke stvari. Sad kad nam najviše treba povukli su se svi, pa ih moraš ubjeđivati. Federacija ne pripada samo ljudima u Sarajevu i Tuzli, oni moraju malo da se probude.
- Događa li Vam se da oni što i obećaju kad dođu u Srebrenicu sve to vrlo brzo zaborave?
Duraković: Ovu su državu svi branili i ona nije vlasništvo pet porodica, nego pravo svih nas. Jedini stub države gdje se ona može braniti je ovdje. Nakon što prođu sva dešavanja u julu – nema Srebrenice. Svim facama svijeta pružim ruku tog 11-og jula, a oni već 15-ti dan iza toga zaborave i kako se zovem. Taj ćemo koncept mijenjati, pa ćemo nastaviti listu srama. Dženazu ćemo i sami napraviti i sve možemo sami, da nas ne proklinju oni ljudi koji tamo leže.
- Smatrate li svoj posao uzaludnim, besmislenim kad nailazite na takve situacije?
Duraković: Ovo je, svakako, Sizifov posao i jedna od težih političkih pozicija. Sve mi se ovih dana pomiješa – radost jer dolaze neki ljudi iz dijaspore, koje ne vidite godinu dana i grad je pun, i tuga jer znamo šta je činiti 11-og, ovoga puta ukopati još 175 novih žrtava. S treće strane, toliki je teret i odgovornost da sve prođe kako treba, jer su svi uprli oči u mene i ljude u organizaciji i da sve to prođe dostojanstveno, s porukama mira, bez osvete, da to liči na nešto. Naš je obraz u pitanju.
Nažalost, Srebrenica je svedena na grad mrtvih. Prouče Fatihu, polože cvijeće i čim prije natrag. Ne interesuje ih ko ovdje živi, a djeca su to onih koji tamo dolje leže. Pijetet nije dovoljan za sve ono. Kad bismo naše mrtve sad pitali da li bi oni nekoliko Fatiha ili da im djeca bolje žive, odabrali bi ovo drugo – vjerujem.
Ostane potom taj prostor od 364 dana, u kojem osjećamo totalnu prazninu. Tolika praznina ostane iza toga da me duša boli. Treba nekoliko mjeseci da dođemo sebi. I onda pokušavamo doći do tih nekih zvanica, napisali smo projekata ne znam ni sam koliko, a naš svaki projekt padne na IPA fondu. Svaki padne. Ni za toliko ne mogu Srebrenicu da pripaze, a puna su im usta Srebrenice.
- I kako živi Srebrenica tih preostalih 364 dana u godini?
Duraković: Neka smo nova generacija koja želi korektan odnos, koja želi živjeti zajedno i Srebrenica to pokazuje. Je li neko našao Srbina i Bošnjaka da se biju svaki dan na osnovu prošlosti i nacionalne mržnje? Nikad i niko. Daj im samo posao. U bilo koju firmu da odete nalaze se i Đuro i Mujo. Pitate ih kako je, a oni odgovaraju kako idu i na Božić i na Bajram. Narod nije kriv, a politika koja nam nameće neki nacionalni primitivizam je već druga priča.
Nama trebaju posao, radna mjesta i za sve to je potreban novac. To nam treba i ništa drugo. Nismo sirotinja, nego uništeni narod. Prije rata smo bili četvrta opština u ekspanziji ekonomskog razvoja u BiH, imali smo stotine doktora nauka, profesora i naučnika. Zato moramo drugačije pristupati Srebrenici, jer je ona ogledalo svih nas.
Izvor: Al Jazeera