Srednjovjekovna Bosna: Vladari nikad nisu prihvatali predaju Srebrenice

Srebrenica je još od najranijih spomena poznata po rudarskoj djelatnosti, ali i multikulturalnosti (Reuters)

Prvi spomen Srebrenice, odnosno antičke Domavije, imamo iz vremena vladavine rimskog cara Makrina, kada se 217. ili 218. godine spominje prokurator Valerije Super koji je mnogo doprinio izgradnji i renoviranju Domavije. Valerije Super je obnovio gradsku tržnicu koja je nastradala u požaru, koji je u to vrijeme bio vrlo česta pojava. Naravno, rimska Domavija (današnja Srebrenica) se spominje i na kasnijim epigrafskim spomenicima tokom III stoljeća. Vrijedi napomenuti da je Domavija tokom III stoljeća doživjela svoj vrhunac u razvoju, kako u ekonomskom tako i administrativno-pravnom, s obzirom da je u periodu između 232/233 – 253. godine ona dostigla najviši stepen u svome razvoju, odnosno rang kolonije (coloniae). Historičar dr. Edin Veletovac ističe da se bez ikakve zadrške s pravom može reći da je Domavija bila najvažniji rimski centar u unutrašnjosti provincije Dalmacije ili, ako bismo to mogli prenijeti u okvire modernih granica, najvažniji rimski urbani centar koji se nalazio na prostoru današnje Bosne i Hercegovine.

Bogata nalazišta srebra

„Prilikom iskopavanja na prostoru Domavije pronađeni su ostaci termi, kurije, vodovoda, foruma, dakle sve ono što je jedan od važnijih rimskih gradova morao imati. Srebrenica je u antičko, odnosno rimsko doba, bila čuvena, po prije svega, vrlo bogatim nalazištima srebra, a zatim i olova, cinka te bakra, što je podatak koji se nerijetko izostavlja kada se govori o ovom području u rimsko doba. Najveća eksploatacija se odvijala od druge polovine II stoljeća pa sve do početka IV stoljeća. Domavija je zbog svoje važnosti bila administrativni i upravni centar, prvo rudnika srebra u provinciji Dalmaciji, a tokom jednog perioda je postala i središte objedinjenih rudnika za sve rudnike metala, ne samo u provinciji Dalmaciji, već i u Panoniji. Kako Rimsko carstvo nepovratno gubi snagu i slabi, tako se i rudarska aktivnost srazmjerno tome smanjuje te sve više svodi na lokalne potrebe domaćeg stanovništva. Moguće je da je rudarstvo na ovom teritoriju kratkotrajno oživljeno za vrijeme ostrogotske vladavine, koja je trajala nešto manje od pedesetak godina, kada provincija Dalmacija ponovo proživljava jedan period stabilnosti i prosperiteta“, kaže Veletovac.

Ono po čemu je Srebrenica bila poznata još od najranijih spomena je, svakako, rudarska djelatnost, ali i multikulturalnost. Kako kaže Veletovac, područje Srebrenice je naseljavano stanovnicima iz različitih krajeva Rimskog carstava

„Dolaskom Avara i slavenskih naroda rudarska djelatnost na ovom prostoru zamire. Prema podacima koje iznosi inžinjer Mehmed Ramović u svojim radovima, smatra se da je tokom rimske uprave i srednjeg vijeka u okolini Srebrenice izvađeno oko 800 000 tona rude, od čega na trosku otpada oko 250 000 tona. Od ukupne količine tog materijala, tokom ova dva perioda proizvedeno je oko 50 000 tona olova i 120 tona srebra što zaista predstavlja respektabilan konačni rezultat. Domavija (Srebrenica) se u rimsko doba, na osnovu epigrafskih spomenika, s pravom može nazvati pravim multikulturalnim gradom. Na osnovu ovih spomenika jasno se može vidjeti da stanovništvo koje je živjelo u njemu potječe iz različitih krajeva Rimskog carstva. Tako su se tu, osim lokalnog stanovništva, naselile i grupe ljudi koje su došle s prostora Bliskog istoka, Grčke, Italije itd. Naravno, nisu svi tu bili s istim razlogom. Među njima se mogu raspoznati vojnici, administrativni dužnosnici, trgovci, zanatlije, kao i različiti drugi stručnjaci koji su ovo područje u ekonomskom pogledu učinili veoma naprednim. Na prostoru rimske Domavije, današnje Srebrenice, u antičko doba je živio ilirski narod Dindara. Taj narod je prema rimskim normama brojao 33 dekurije (ovaj fakat odnosi se na podatke koje pruža Plinije Stariji, dakle prve decenije rimske uprave), što bi u današnjim brojkama činilo oko 8000 ljudi. Dindari nisu zauzimali samo prostor Domavije (Srebrenice), već generalno mnogo šire područje, koje se u današnjem smislu poklapa sa prostorom srednjeg Podrinja“, ističe Veletovac.

Svijetli primjer muzeologije u BiH

Kako kaže, na prostoru današnjih Skelana u Srebrenici, nalazi se jedan od svijetlih primjera muzeologije u Bosni i Hercegovini. Iako naravno ni u Muzeju „Rimski municipijum (Municipium Malvesiatium – Skelani, Srebrenica)“ nije sve baš idealno, vrijedi istaći trud uposlenika koji rade na promociji ove ustanove, ali i generalno antičke historije tog kraja. Također, ono što Veletovac ističe je turistički potencijal Srebrenice.

„Osobe koje posjete ovaj muzej sigurno neće ostati razočarani viđenim. Srebrenica ima veliki turistički potencijal, barem kada je u pitanju antička historija, ali potrebno je uložiti mnogo više truda u njenu promociju, što se nažalost ne radi ni približno dovoljno od strane najviših instanci ove države, zaduženih za razvoj turizma. Veliki problem predstavlja i zastarjela infrastruktura koja u mnogome otežava obilazak postojećih znamenitosti, atraktivnih arheoloških lokaliteta, kulturnih institucija itd. To pogotovo vrijedi za krajeve koji su udaljeni i po nekoliko sati puta od urbanih centara u Bosni i Hercegovini, pa tako turisti koji dođu u našu državu ne žele da gube vrijeme na dodatna zamorna putovanja“, govori Veletovac.

Da Srebrenica ima veliki turistički potencijal svjedoči njena bogata srednjovjekovna historija. Srebrenica se u srednjovjekovnim izvorima prvi put pojavljuje tek od sredine XIV stoljeća, a prvi dokument u kojem se spominje datira iz 1352. godine, pred sami kraj vladavine bosanskog bana Stjepana II Kotromanića. Historičar dr. Enes Dedić ističe da se sve do prve decenije XV stoljeća Srebrenica nalazila u apsolutnoj vlasti bosanskih banova i kraljeva, da bi od 1405. godine, prema feudalnom ustrojstvu bosanske države, ovim mjestom upravljao bosanski vlastelin Hrvoje Vukčić Hrvatinić. Upravo je Hrvoje, zbog raspleta širih političkih gibanja na ovim prostorima, bio prinuđen da Srebrenicu 1410. godine preda na upravu ugarskom kralju Sigismundu Luksemburškom.

„Bosanski vladarski dvor i vlastela su brzo reagovali i izveli jedan oružani napad na ovo mjesto. Ugarski vladar je Srebrenicu, po svemu sudeći, već naredne godine predao na upravu svom vjernom vazalu, srpskom despotu Sefanu Lazareviću. Bosanski vladari i vlastela nikada nisu prihvatili poklanjanje Srebrenice srpskom despotu te su se neposredno, nakon ovog ustupka kralja Sigismunda, pripremali na vojne napade. Time je kreiran kamen spoticanja između bosanske i srpske države sve do njenog pada pod osmansku vlast 1459. godine. U ovom periodu vođeno je više ratnih sukoba oko ovog iznimnog značajnog i bogatog mjesta, a  u pojedinim periodima Srebrenicom su zajedno upravljali i bosanski i srpski vladari. U suštini radilo se bici za prevlast nad srebreničkim rudnicima koji su vladaru donosi iznimno velike prihode“, kaže Dedić.

Uspomena na ulogu rudara Sasa

Kao i u antičko doba, najvažniji produkt srebreničkih rudnika bilo je srebro, pa je po bogatstvu ovog plemenitog metala u rudokopima  Srebrenica i dobila ime. Sačuvani su jasni pokazatelji koji govore o dolasku stranaca u Srebrenicu, već od sredine XIV stoljeća. Sasvim je izvjesno da je ponovno aktiviranje rudnika srebra, do kojeg je došlo vjerovatno već početkom XIV stoljeća, bilo izuzetno primamljivo za strane zanatlije, trgovce i općenito poslovne ljude. Kako kaže Dedić, veliki značaj i ulogu u ranoj fazi razvitka bosanskog rudarstva imali su poznati rudari Sasi.

„Na prisustvo i ulogu Sasa sačuvana je uspomena u njihovom imenu, pored naziva lokaliteta iz njemačke rudarske terminologije, kao i drugim terminima njemačkog porijekla. Pored toga, o Sasima u Srebrenici i Bosni govore i onovremeni dokumenti koji su sačuvani u Državnom arhivu u Dubrovniku. Rudarsko naselje u Srebrenici nastalo je na način svojstven i ostalim rudnicima. Uz rudarske jame, pored rudara Sasa, okupljaju se i trgovci privučeni izgledima za dobru zaradu. Pored Sasa u Srebrenicu se najkasnije od sredine XIV stoljeća doseljavaju Dubrovčani, kao trgovci, zanatlije ili zakupci rudarskih okana. Oni čak tu sklapaju i trgovačka društva radi zajedničkih poslova. Pored trgovine Dubrovčani učestalo u zakup od bosanskog vladara uzimaju srebreničku carinu i to već od 1368. godine. Zbog vrlo unosne zarade koju su ostvarivali u Srebrenici, Dubrovčani su nastojali održavati dobre odnose s bosanskim vladarima i s vlastelom koja se isticala u Srednjem Podrinju, poput porodica Zlatonosovića i Dinjičića. Povoljne uslove za trgovinu i angažman u rudarskoj djelatnosti dodatno je podstaklo okupljanje Dubrovčana u Srebrenici, a time i razvoj snažnije dubrovačke naseobine, što je istovremeno doprinijelo razvoju kompletnog grada. Brojni Dubrovčani, ali i drugi stranci, su u Srebrenici ostajali cijeli život, tamo su kupovali kuće, ženili se i umirali ostavljajući testamentom svoj imetak tamošnjim vjerskim objektima i bližnjim srodnicima“, napominje Dedić.

Ekonomski razvoj Srebrenice omogućio je brojnim domaćim ljudima, Bošnjanima, da se počnu baviti trgovinom i zanatstvom, a mnogi od njih su stekli ugled i bogatstvo do te mjere da su ispunili uslove za prijem u dubrovačko građanstvo. Po svemu sudeći u Srebrenici je od druge polovine XIV stoljeća bila smještena kovnica novca bosanskih vladara. Ostalo je zabilježeno postojanje srebreničkih groševa koji se spominju u jednom dokumentu iz 1387. godine. Sve su ovo definitivno činjenice koje idu u prilog konstataciji da Srebrenica može ponuditi turistima mnoge zanimljivosti.

„O velikom razvoju Srebrenice u XV stoljeću govori i podatak da  je i u susjednim zemljama bilo izuzetno cijenjeno i poštovano ukrašavanje odjeće po srebreničkoj modi poznato u latinskom izrazu „ad modum de Srebreniza“. Prema sačuvanim izvornim pokazateljima u Srebrenici je u srednjem vijeku, odnosno u XIV i XV stoljeću, zabilježn veliki broj zanatlija. Posebno se učestalo javljaju zanati poput kovača, zlatara, kovničara, krojača, krznara, mesara, pekara, obućara, svjećara, klobučara, pojasara, tkača, mačara, zidara i klesara. U  Srebrenici je u srednjem vijeku bilo i ljekara, računovođa, pisara, glumaca, frulaša, brijača, gostioničara, kurira, legatora, sluga, nosača, brodara, težaka te vjerskih lica”, konstatira na kraju Dedić.

Izvor: Al Jazeera