Šta Biden pokušava riješiti u Turskoj

Između Turske i SAD-a postoji sporazum o izručenju i on je na snazi od 1981. godine (Reuters)

Piše: Gulnur Aybet

Odnosi Turske i Sjedinjenih Američkih Država nisu bili u najboljem stanju prije neuspješnog pokušaja državnog udara 15. jula. Međutim, od tada su odnosi postali još gori. U vrijeme posjete potpredsjednika SAD-a Joea Bidena Turskoj u srijedu bile su četiri problematične stavke na dnevnom redu.

Prva je turski zahtjev za izručenjem Fethullaha Gulena, za koga se vjeruje da stoji iza neuspješnog pokušaja državnog udara. Istraga protiv Gulena je postojala i prije pokušaja udara – 26. maja tursko Nacionalno sigurnosno vijeće zvanično je označilo njegovu organizaciju kao terorističku grupu – Fethullahova teroristička organizacija (FETO) – i istakla je kao primarnu prijetnju turskoj nacionalnoj sigurnosti. Dalji dokazi dolaze iz svjedočenja uhapšenih učesnika pripreme udara, koji ukazuju bez sumnje kako je FETO iza pokušaja puča.

Između Turske i SAD-a postoji sporazum o izručenju i on je na snazi od 1981. godine. Prema ovom sporazumu, koji se ne odnosi na političke presude, Turska je predala zvanični zahtjev za izručenje Gulena i proslijedila dokaze potrebne za izručenje. Nakon ovoga će uslijediti pravni proces u SAD-u, koji bi mogao potrajati. Očekivani proces treba biti bolje objašnjen turskoj javnosti, gdje vlada velika osjetljivost o ovom pitanju.

Rat protiv ISIL-a

Delegacija Ministarstva pravde SAD-a već je u Ankari i stigla je prije Bidena kako bi razgovarala o detaljima ovog slučaja sa svojim turskim kolegama. Međutim, iz turske perspektive sve izgleda kako američko vodstvo ima nonšalantan stav prema zahtjevu za izručenje.

Bilo da je to tačno ili ne, sada je na američkim vlastima da uvjere turske kolege kako sve uzimaju ozbiljno i kako pozivaju da se pravni proces što brže razvija. Mnogo od ovog uvjeravanja je na Bidenu tokom njegove posjete.

Druga problematična stavka dnevnog reda je rat u Siriji i napredak Sirijskih demokratskih snaga, gdje dominiraju Narodne jedinice zaštite, kojima pomaže SAD. Kada je SDF preuzeo kontrolu nad Manbijem od oružane grupe Islamska država Irak i Levant 13. augusta, pređena je turska crvena linija po kojoj YPG treba ostati na istoku Eufrata. Iz SAD-a obećavaju kako će se YPG, kada se područja očiste od ISIL-a, vratiti na istočnu obalu Eufrata.

To obećanje, krhko u najboljem slučaju, ne izgleda da stoji, jer jedinice YPG-a napreduju dalje na sjeveru Sirije, ka turskoj granici, i izazvale su tursku prekograničnu artiljerijsku vatru na Siriju, na pozicije i ISIL-a, i YPG-a. Kako se turske vojne jedinice skupljaju na granici kod Jarablusa, mnogi to tumače kao znak upozorenja da će Turska pokušati spriječiti povezivanje područja pod kontrolom YPG-a kod turske granice od Jarablusa do Maree.

Turska ne želi vidjeti u susjedstvu teritoriju pod kontrolom YPG-a, pored svoje 911 kilometara duge granice sa Sirijom, i smatra ovo prioritetom nacionalne sigurnosti, jer smatra kako su YPG i Radnička partija Kurdistana jedno te isto. PKK, pored Turske, terorističkom organizacijom smatraju i SAD i Evropska unija. Iako je SAD veoma svjestan svega navedenog, i dalje insistira da će nastaviti obučavati i pomagati YPG, jer nema drugih snaga u koje se može pouzdati u borbi protiv ISIL-a, a što veoma ljuti Tursku.

Briga za bazu Incirlik

Jedna od stavki koje se moraju pažljivo obraditi tokom ove posjete je pitanje ko će kontrolirati teritorije oslobođene od ISIL-a. Ako se Turska pita, to ne može biti YPG. No, alternative su, također, nejasne, jer su opozicijske snage daleko od ovih područja i značajno su slabije zbog udara režimskih snaga. Možda bi Ujedinjeni narodi mogli odobriti mirovne snage u kojima Turska učestvuje, pa čak i vodi. Kako je počela turska operacija u Jarablusu, ovo izgleda daleko realnijom alternativom. U svjetlu nedavnog ponovnog povezivanja Turske i Rusije, ovo bi moglo biti moguće naročito jer je Rusija stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a i država koja štiti režim Bashara al-Assada.

Treća stavka odnosi se na američke brige zbog zračne baze Incirlik, koju kontroliraju turske i američke zračne snage. Uzevši u obzir činjenicu kako je bazi tokom pokušaja udara prekinut dovod električne energije te kako je turski komandant baze Bekir Ercan Van uhapšen kao jedan od zavjerenika – i osoba koja je dala dozvolu da tanker avion poleti i da podršku pobunjeničkim borbenim avionima tokom pokušaja udara – neki američki analitičari su zabrinuti za sigurnost američkog nuklearnog oružja u bazi.

Pošto u Incirliku nema letjelica sposobnih za nošenje nuklearnog oružja, bombe su tamo uglavnom zbog skladištenja. Nadalje, ne mogu biti aktivirane bez šifri. No, posljednja dešavanja pokrenula su debate o njihovoj stvarnoj svrsi u Turskoj. Ako su tamo zbog povećanja zastrašivanja, samo pitanje se nameće – zastrašivanja koga?

Čini se kako će nakon neuspješnog puča biti sve više pitanja o korisnosti skladištenja ovog oružja u bazi, iako za Tursku skladištenje nuklearnih bojevih glava ima simbolično utvrđivanje strateškog partnerstva Turska – SAD. Dodatno, baza je glavni štab operacija u zračnim udarima na ISIL u Siriji. Kada se o tome govori, tursko-američka saradnja je od ključne važnosti.

Odabir ‘prijatelja’

Ovo je ključno za interese SAD-a, koji ima ciljanu misiju s kratkim rokovima za protjerivanje ISIL-a iz Sirije i Iraka. Popravljanje odnosa s Turskom je važno kako bi koalicija nastavila koristiti bazu Incirlik za borbene letove.

Četvrta stavka je potreba za podešavanjem američke javne diplomatije prema Turskoj. Zvanične i nezvanične reakcije SAD-a, naročito u medijima, nakon neuspjelog pokušaja udara veoma su krive za jačanje protivameričkih stavova u Turskoj. Pitanja poput “Da li je ovo kraj demokratije/sekularizma?” nakon nacionalne traume tokom sprečavanja smrtonosnog pokušaja puča neosjetljiva su i veoma pogrešno informirana o nacionalnoj solidarnosti opozicije i Vlade, kao i unifikacije sekularnih i vjerskih grana društva.

Ukoliko američko vodstvo ne uspije vidjeti Tursku u novom svjetlu i insistira na uobičajenim parametrima odnosa – a to je odabir “prijatelja” među onima koje legalno izabrane vlasti i ne vole mnogo i koji ostaju nesvjesni turske osjetljivosti prema terorističkim prijetnjama ISIL-a, PKK-a i FETO-a, onda će se ovi saveznici vjerovatno još više udaljiti. Nadajmo se kako će mudrost na kraju pobijediti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera