Šta će Trump i Putin dogovoriti na samitu u Helsinkiju?

Predsjednik SAD-a Donald Trump će se 16. jula u finskoj prijestolnici Helsinkiju susresti s pobjedonosnim ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, koji je upravo osigurao još jednu pobjedu u sirijskom ratu i dobio međunarodno priznanje koje je želio, jer je domaćin Svjetskog nogometnog prvenstva. Ruski predsjednik će pokušati iskoristiti sve veći jaz između SAD-a i Evropske unije i sve jače rivalstvo između Irana i Izraela da bi postigao svoja dva glavna cilja: izvući Rusiju iz međunarodne izolacije i postati jedini vlastodržac u Siriji.

Ali, u pokušaju ostvarivanja sporazuma s Trumpom, Putin predstavlja najveću prijetnju za legitimnost američkog kolege i u domovini, i na međunarodnoj sceni. Američki establišment i obavještajna zajednica vjeruju da ga je Kremlj favorizirao u predsjedničkoj utrci 2016. godine i još je u toku istraga o navodnoj umiješanosti Rusije. U isto vrijeme Trump se suočava sa sve nezadovoljnijom grupom saveznika, koji su umorni od ruskog agresivnog stava. Njegov susret s Putinom odmah nakon učešća na samitu NATO-a u Briselu i posjete Velikoj Britaniji (koja je upravo imala veliku diplomatsku krizu s Moskvom) neće zadovoljiti nikog od njih.

Izbor Helsinkija kao odredišta za samit nije slučajnost. Finska prijestolnica ugostila je lidere ove dvije supersile u još dvije važne prilike. U septembru 1990. godine, mjesec nakon što je Irak izvršio invaziju na Kuvajt, američki predsjednik George H. W. Bush susreo se sa sovjetskim liderom Mihailom Gorbačovim u Helsinkiju da razgovaraju o krizi u Zaljevu. Preokupiran raspadom Istočnog bloka nakon pada Berlinskog zida i sa Sovjetskim savezom na ivici kolapsa, Gorbačov je pregovarao iz pozicije slabosti. Bush je želio njegovu posvećenost provedbi sankcija na režim Saddama Hussseina i dobio je to, u zamjenu za reformske planove svog kolege.

Američka i ruska lutka

U martu 1997. godine američki predsjednik Bill Clinton susreo se s ruskim predsjednikom Borisom Jeljcinom da razgovaraju o nizu sigurnosnih i ekonomskih pitanja, uključujući nuklearno razoružanje. Na tom samitu ruski predsjednik nije imao asova u rukavu. Ekonomska situacija u Rusiji konstantno se pogoršavala, dok je vlada vodila iznimno nepopularan rat u Čečeniji. U velikoj potrebi za američkom finansijskom podrškom, Jeljcin je odlučio pristati na širenje NATO-a na istočnu Evropu, u zamjenu za rusku integraciju u globalnu ekonomiju s ruskom pomoći. Zbog te katastrofalne odluke, njegovi protivnici su ga nazvali “američkom lutkom”.

Trump će se 16. jula sresti s Putinom, ali izgleda da su ovaj put uloge obrnute. Američki predsjednik se suočava s krizom legitimiteta kući, gdje ga doživljavaju kao “rusku lutku”, dok je njegov ruski kolega u poziciji moći. Ovo će biti četvrti sastanak dvojice lidera od kako je Trump došao na vlast u januaru 2017. godine. Sreli su se dva puta tokom samita G20 u julu u Njemačkoj i jednom na Azijsko-pacifičkom samitu o ekonomskoj saradnji u Vijetnamu, u novembru prošle godine.

Od njihovog posljednjeg susreta Trump je podlegao domaćem pritisku i poduzeo niz antiruskih mjera, uključujući odobravanje prodaje smrtonosnog oružja Ukrajini u decembru, istjerivanje ruskih diplomata iz SAD-a u martu, gađanje sirijskog režima i nametanje dodatnih sankcija na ruske zvaničnike u aprilu. Putin je, također, povisio ulog, održavši provokativni govor 1. marta, izdajući otvorene prijetnje o utrci u naoružanju sa SAD-om. Potom je, nakon reizbora, iskoristio trgovinski rat između SAD-a i Evrope, krizu s iranskim nuklearnim sporazumom da ponovo počne održavati odnose s Francuskom i Njemačkom, dok je istovremeno pregovarao s Izraelom o ključnim tačkama zabrinutosti u vezi rata u Siriji. Putinove aktivnosti su ostavile Trumpa bez pravog izbora, osim da održi sastanak i pošalje svog savjetnika za sigurnost Johna Boltona u Moskvu da zakaže sastanak.

Sirija u centru ‘trgovine’

Američki predsjednik se namjerava sastati sam s ruskim kolegom i njegovim prevodiocem, što izaziva zabrinutost u SAD-u i Evropi, jer bi mogao ustuknuti ako bude ostavljen sam u prostoriji. No, uprkos ovim strahovima, ne bi se trebao očekivati nikakav stvarni pomak u američko-ruskim odnosima dok specijalni savjetnik Robert Mueller ne finalizira svoju istragu. Ukidanje američkih sankcija Rusiji, priznavanje ruskog pripajanja Krima i povlačenje američkih trupa iz istočne Evrope nisu u opciji na samitu u Helsinkiju; Trumpove ruke su vezane američkom domaćom politikom.

Jedino pitanje u kojem može napraviti ustupak da privuče ruskog predsjednika je sirijski rat. Trump će se odreći Sirije u koris Putina kao što je Gorbačov ostavio Irak Bushu 1990. godine. Preduslovi za ovaj sporazum su već na mjestu. Trumpov najbliži saveznik, izraelski premijer Benjamin Netanyahu, treba se susresti s Putinom 11. jula, pet dana prije samita u Helsinkiju; to će biti njihov treći susret ove godine. Rusija uključuje izraelskog premijera s ciljem da ponovi scenarij iz Deraae, u pokrajini Quneitra, u blizini Golanske visoravni, koju je okupirao Izrael. Izgleda da se Trump slaže s idejom da se konačno uklone američke trupe iz predjela Al-Tanf, na jordansko-iračko-sirijskoj granici, a zauzvrat će iranske snage i njihovi saveznici biti podalje od jugozapadne Sirije.

Trumpov krajnji cilj nije Sirija. On, u konačnici, želi da Putin ostane neutralan u američkoj diplomatskoj ofanzivi na Iran. Bijela kuća se nada da će Rusija pristati na prvobitni sporazum sa Saudijskom Arabijom i OPEC-om i povećati izvoz nafte, da se kompenzira smanjenje izvoza iranske nafte zbog ponovnog nametanja američkih sankcija. Ovaj potez bi umanjio efekat američkog povlačenja iz nuklearnog sporazuma na međunarodnim tržištima i minimizirao potencijalni negativni utjecaj na američku ekonomiju pred izbore za Kongres u novembru. Trump, također, pokušava nadmudriti Evropljane u njihovom ponovnom približavanju Moskvi, nudeći Putinu da se ponovno pridruži grupi G7.

Jedan ili više frontova

Već izgleda da je sporazum između ova dva lidera ojačan čak i prije nego što su se sreli. Rusija pasivno posmatra dok se države Evropske unije trude da sačuvaju nuklearni sporazum s Iranom, dok SAD nije učinio ništa da pomogne sirijskim opozicionim frakcijama, koje je nekada podržavao, protiv ruskih i operacija sirijskog režima u Deraai. Osim toga, period nakon samita će, također, dati indicije kako će se odnosi između Washingtona i Moskve razvijati u budućnosti.

Hoće li direktna linija komunikacije biti ponovno uspostavljena, ponajviše u vezi pregovora o kontroli oružja? Hoće li ruski ambasador u Wahingtonu imati veći pristup američkim zvaničnicima? Hoće li ruski establišment postati receptivniji za uključivanje Moskve bez značajne promjene u ruskoj politici nakon samita u Helsinkiju? Ako dođe do promjene na jednom ili više ovih frontova, to bi moglo donijeti više dinamike u američko-ruske odnose.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera