Šta će uraditi Trumpov ‘ljuti naftaš’

Novi šef diplomatije Tillerson (lijevo) nije savjetovao pobunjene diplomate da daju otkaz, već ih je pozvao da rade zajedno (EPA)

U istoriji Senata nijedan državni sekretar nije izabran sa toliko glasova “protiv” koliko ih je bilo kada je potvrđivano nameštenje inženjera, biznismena i naftaškog magnata iz Teksasa, Reksa Tilersona, za novog 69. šefa diplomatije svetske supersile.  

Trinaest senatora je glasalo protiv Bušove miljenice Kondolize Rajs, usred kontroverzi izazvanih američkom invazijom Iraka. Ranije, u 19. veku, 1825. godine, 14 senatora protivilo se postavljenju Henrija Kleja, ali za Trampovog ministra spoljnih poslova glasalo je 56, dok se njegovom postavljanju protivilo 43 senatora.

Razumljivo je da Trampov zaokret u spoljnoj politici izaziva velika negodovanja u redovima prethodne vlasti. I pre nego što se dugogodišnji direktor Ekson Mobila zakleo na Bibliji da će obavljati pošteno i u najboljem interesu Amerike dužnost državnog sekretara, predsednik SAD-a je, što tvitovima od 140 znakova, što ukazima, uspeo da uzdrma svet koji je navikao da se predsednici menjaju, ali da spoljna politika ostaje ista.

Kako je potpisivao nove ukaze, i tvitovao nove otrove, na račun meksičkih “silovatelja i kriminalaca”, poručivao meksičkom predsedniku da ne dolazi u Belu kuću ako neće da plati za zid, kako je preko noći zatvorio američke aerodrome za sve muslimane iz sedam zemalja (“sklonih terorizmu”), kako je najavljivao ukidanje sporazuma o slobodnoj trgovini, hvalio Brexit i kudio Evropu, tako se tanjio profesionalni kadar u Stejt dipartmentu.

Uz uobičajeni odlazak onih koji su na ambasadorsko mesto došli po političkoj liniji (30 odsto u vreme Obame, uglavnom onih koji su donirali velike pare za njegovu kampanju), ostavke su podnele i mnoge karijerne diplomate na funkcijama u Stejt dipartmentu, a više od hiljadu američkih profesionalaca širom sveta potpisalo je peticiju protiv Trampovih mera. Njima je odsečno preko portparola Bele kuće poručeno: Ako vam se ne dopada, možete da odete.

Ekspert u petrodiplomatiji

Može izgledati čudno što je inženjer koji je čitav svoj radni vek, više od 40 godina radnog staža, zaradio u jednoj od svetski najpoznatijih naftnih kompanija postao ministar spoljnih poslova. Ali poznavaoci korporativnih multinacionala nisu začuđeni. Oni tvrde da je u eri novog Trampovog svetskog poretka, Reks Tilerson kao stvoren za ministra, baš zato što je kao direktor mega korporacije, vodio petrodiplomatiju – a ona se rukovodi sasvim drugim rezonima od onih koje podrazumeva klasična veština pregovaranja sa spoljnim svetom. 

Kakva ironija! Upravo je Vašington drvljem i kamenjem zasipao bivšeg predsednika naftonosne Venecuele Uga Čavesa, što je kao rodonačelnik petrodiplomatije u Latinskoj Americi pridobijao prijatelje za svoj projekat objedinjavanja kontinenta radi dostizanja socijalizma u 21. veku. Nazivali su ga demagogom, populistom, i autoritarnim vođom koji svoje ideje crpe iz prevaziđene kubanske utopije i podmazuje ih naftom. Već četiri godine nema Čavesa, ali je na čelu američkog Ministarstva spoljnih poslova čovek koji nema ni dana iskustva u politici, ali ima u biznisu sa naftom.

Da je Ekson Mobil država u državi i da ima svoju nezavisnu spoljnu politiku, čiji je osnovni cilj da promoviše svet u kome se stvaraju povoljne okolnosti za proizvodnju nafte i gasa, to je konstatovao još Stiv Kol u knjizi izašloj pre pet godina (Privatna imperija : Ekson Mobil i američka moć) kada se nije ni sanjalo da će direktor ove megakorporacije postati američki šef diplomatije, a da će predsednik SAD-a biti kontroverzni milijarder, protagonista rijaliti programa, Donald Tramp.

Tilerson je na čelu te “privatne imperije” vodio, pre svega, računa o isplativosti ogromnih ulaganja u naftu i gas. Zbog toga je, kako piše Kol, u jednom od najnovijih Njujorkera, prednost davao “stabilnim zemljama” čak i kada je garancija te stabilnosti, bio diktator ili autoritarna ličnost na vlasti.

Sa “ispravnim diktatorima”, onim  koji su otvoreni za ulazak stranaca, može se lakše praviti posao i tačnije predvideti profit, nego sa demokratijama. Ekson Mobil je uspeo da napravi više novca u Ekvatorijalnoj Gvineji, maloj naftonosnoj diktaturi u zapadnoj Africi, u kojoj je decenijama na vlasti jedna familija, nego na Aljasci, gde se biju političke bitke za pridobijanje glasova i gde korporacija nije uspela da ustanovi stabilne i čvrste uslove poslovanja.

Iz ove Kolove analize, koju danas citiraju gotovo svi američki mediji, da se zaključiti da je Donald Tramp poverio Stejt dipartment čoveku koji je “čitav svoj vek vodio paralelnu kvazidržavu, vodeći isključivo računa o interesima akcionara”. Pritom je učvršćivao veze sa svetskim liderima po sasvim drugom kriterijumu od onoga koji bi mogao da bude u nacionalnom interesu SAD-a.

O tome koliko je ovaj inženjer i biznismen, koga je za mesto prvog diplomate svetske supersile, prvi put Trampu predložila Kondoliza Rajs (državna sekretarka u vreme Džordža Buša mlađeg) odan svom prijatelju Vladimiru Putinu, američkom arhineprijatelju, ispisani su već tomovi procena i analiza. Ističe se da je od Putina dobio Orden prijateljstva Rusije, da u ovoj zemlji ima poslovne interese, da je sa predsednikom Rusije proveo više sati i dana nego bilo koji Amerikanac na visokoj poziciji, sem možda Henrija Kisindžera. Hroničari su zabeležili i da je Ekson Mobil zbog sankcija Rusiji izgubio oko milijardu dolara i da se zbog toga Tilerson zalaže da se one ukinu. Propao je, kako se pominje, i dogovor po kome bi Ekson Mobil dobio pravo da istražuje po ruskim arktičkim oblastima, a zauzvrat bi ruska kompanija sudelovala u akcijama megakompanije u Americi.

Dobar deo demokrata, i američkih tradicionalnih saveznika zapanjen je podatkom da je za ministra spoljnih poslova postavljen čovek koji je veći prijatelj sa Putinom nego sa bilo kojim dosadašnjim predsednikom SAD-a, uključujući i novodošavšeg šefa Bele kuće. Ali čini se da u svetu, pa i u Americi, ima podjednako mnogo ljudi koji priželjkuju da se sa odnosa između Vašingtona i Moskve najzad skine hladnoratovski šinjel, i da te dve sile počnu da razgovaraju i deluju zajedno, makar to ličilo i na neki veliki biznis u kojem će deliti profit.

Šta je loše u tome što je na čelu američke diplomatije čovek koji zna da postavi naftne bušilice na prava mesta i na svih pet kontinenata, pita se jedan komentator koji pritom dodaje da je i do sada Amerika tolerisala diktatore ako su oni nudili na zakup svoja naftonosna polja. Sada će bar, s Reksom Tilersonom na čelu, diplomatija neskriveno mirisati na naftu.

Za razliku od Trampa, Tilerson se u Ekson Mobilu, oslanjao na niz analitičara i eksperata koji su mu donosili podatke i procene o zemljama i njihovim liderima. Da je svestan značaja ekspertskih analiza pokazao je i prilikom prvog susreta sa preostalim proređenim činovnicima u Stejt dipartmentu. Uneo je malo mira u pobunjeni establišment ocenjujući da svako ima pravo na svoje mišljenje i da to neće poremetiti radnu atmosferu, aludirajući na potpisnike protestnog pisma koji negoduju zbog Trampovog dekreta o zabrani ulaska muslimana. Peticionaši su vrlo oštro osudili Trampov ukaz, ističući da su zabranom ulaska muslimana izdani fundamentalni principi jednakosti, otvorenosti i nediskriminacije i da neće doprineti većoj sigurnosti zemlje, što je gotovo istovetno sa onim što se poručuje sa masovnih protesta širom sveta i SAD-a. Oko hiljadu američkih diplomata poziva se na svoju obavezu da u radu štite i brane Ustav. “Naša je obaveza da ukazujemo kada se krše osnivačke vrednosti naše zemlje.”

Za razliku od glasnogovornika Bele kuće, novi šef diplomatije nije savetovao pobunjenike da daju otkaz, već ih je pozvao da rade svi zajedno. Posle osipanja velikog broja diplomata, možda na Fogi botomu (kako se zove kvart Vašingtona gde se nalazi Stejt department) nije više ni ostalo močvara koje treba isušiti, što je bila jedna od Trampovih ambicija od početka izborne kampanje. Reks Tilerson je po ulasku u Stejt department odmah pokazao da ume da bude diplomata. Nije pominjao ni močvaru ni sveži vazduh, već je primirio uznemirene činovnike uz reči da na njih računa i od njih zavisi.

Najteži zadatak

Sada, kada je prošao vatreno krštenje, od Tilersona se očekuje da bar zaustavi predsednikovu impulsivnu tviter diplomatiju i da blokira ukaze koji stupaju na snagu preko noći bez konsultacije sa institutima, ekspertima i iskusnim karijernim službenicima Stejt departmenta.

Tilerson traži timski rad. Da li će njegov šef, koji je naučio da vodi biznis “his way”, biti spreman da sasluša različita mišljenja? Pitanja u vezi preokreta u američkoj spoljnoj politici ima napretek. Odgovori koji stižu iz Bele kuće ukazuju da su kola krenula u nepoznatom smeru. Reks Tilerson ima pred sobom, po jednoglasnoj proceni stranih i domaćih eksperata, najteži zadatak. Da umiri pobunjene diplomate i odredi jasne smernice. U neko drugo vreme bi bilo nemoguće da ministar diplomatije postane inženjer, koji je celog radnog veka bušio naftu.  U Trampolandiji, konzervativni milioner iz Teksasa koji u slobodno vreme decu podučava Bibliji, je najbolji mogući izbor novog predsednika.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera