Šta čovjeka učini ratnim zločincem?

Dok god zajednice zločince smatraju herojima neće biti priznanja počinjenja zločina (EPA)

Razumjeti šta čovjeka motivira da počini ratni zločin jedan je od preduslova da se rasvijetle sve tamne mrlje ratne prošlosti i u tom procesu “saznavanja” istine iskustvo onih koji su se iskreno pokajali i priznali svoja zlodjela predstavlja važan segment. Samo, pogrešno bi bilo misliti kako su ratni zločinci ljudi koji su zlodjela činili isključivo motivirani ličnim pobudama. Baš suprotno, bez prešutnog odobrenja šire društvene zajednice i podrške okoline, koja je sve činila da zločinačke aktivnosti unaprijed atribuira kao “prihvatljive” i dozvoljene” ni individualni počinioci zločina ne bi bili mogući.

Individualni počinioci ratnih zločina proizvod su vještački stvorene društvene atmosfere koja je svjesno brisala granicu između dobra i zla, pojašnjava razloge zbog kojih su se mnogi pojedinci odvažili počiniti najteža krivična djela neuropsihijatar iz Sarajeva Abdulah Kučukalić.

Ideološki motivirani zločini

“Kod nas, u toku rata, bili su ideološki zločini. Svaka država nakon raspada Jugoslavije imala je neki svoj plan i projekciju dalje podjele teritorija, dominacije na određenim područjima, a da bi to postigla morala je ideološki pripremiti ljude za rat. Raznim manipulacijama i raznim ubjeđivanjima, vađenjem nekih istorijskih činjenica o mržnji naroda, ideološki je pripremila narod, ne pojedinca nego narod, za ratne zločine. Mnogi od njih nisu ni bili svjesni da će se zločini desiti, jer se to smatralo podrškom svom korpusu i narodu, bez razmišljanja gdje to vodi i gdje će to pojedinca dovesti. Mnogi nisu vjerovali da će oni doći u trenutak kada će odgovorati za neke zločine koji, kada su im se nudile određene aktivnosti, nisu uopšte smatrali da će to biti zločinačke aktivnosti nego doprinos pobjedi svog naroda, afirmaciji svoje vjere ili osiguranju određenih teritorija koje su političari zacrtali.”

Psihološki šok nakon suočenja sa istinom je neizbježan, kaže Kučukalić objašnjavajući da su se mnogi pojedinci u jednom trenutku morali suočiti sa istinom. Sve ono u šta su vjerovali se urušilo kao kula od karata, a postupci koje su činili predočavaju im se kao najstrašnije počinjive stvari.

„Sada dolazi do trežnjenja, jer presude haškog suda su vrlo oštre po pitanju prihvatanja istine. Mnogi tu istinu ne mogu prihvatiti, jer su dugo vremena bili slavljeni kao heroji, spasitelji naroda, lideri nacije. Sad, odjedanput, za 180 stepeni se okreće mišljenje o njima, i to kompetentnih ljudi, suda u Hagu, da oni nisu heroji nego su zločinci. Zamislite sada kako se mijenja svijest takvih ljudi – bili su slavljeni, a sada treba da idu u istoriju srama. Oni to ne mogu psihološki prihvatiti, ali ne samo oni, nego ne mogu ni oni koji su sada na vlasti, a potpuno im je jasno da su generacije ispred njih pravile zločinačke pothvate klanja, ubijanja, silovanja, torture“.

Odgvornost društvene zajednice

Problem počinioca ratnih zločina mnogo je širi od njihove lične odgovornosti. Ključni problem leži u činjenici da etničke društvene zajednice ne žele prihvatiti odgovornost za zlodjela koja su činjena u njihovo ime i to proizvodi paradoksalnu situaciju u kojoj svi znaju da su počinjeni mnogobrojni zločini, ali niko ne želi „imenovati“ krivca, kaže filozof iz Sarajeva Esad Bajtal.

„U pitanju je jedan paradoks koji skoro da je nepoznat u istoriji, ali ovdje se događa. Činjenice govore da imamo žrtve, imamo grobnice, masovne grobnice, imamo uplakane i ucviljene porodice, djecu bez očeva i bez majki, sestre bez braće, sve to imamo, samo nemamo krivce. Svi tvrde da nisu krivi. Niko ne poriče da postoje žrtve samo krivicu skidaju sa sebe. Pri tome, skidanjem krivice u stilu ja nisam kriv niko ne kaže ko jeste kriv. U toj varijanti ostajemo bez krivaca i ostaje onda jedino neka apsurdna situacija, neki etički vakum, moralni vakum koji više nema nikakvog smisla“.

A razlog zašto imamo tako malo iskrenih priznanja zločina i iskrenih pokajanja veoma je jednostavan, kaže predsjednik Fondacije ‘Istina, pravda pomirenje’ iz Tuzle Sinan Alić. Isto ono društvo koje je poticalo da se u njegovo ime čine ratni zločini danas veoma neblagonaklono gleda na one koji svojim priznanjem grijeha narušavaju ekskluzivistički etno-nacionalni narativ.

„Zato što ih stado dočeka kao izdajnike ako priznaju zločin. Odbace ih. Kompletna atmsofera je takva u društvu, u tim torovima srpskim, bošnjačkim i hrvatskim. Taj nacionalistički tor odbacuje onoga koji to uradi, jer tor nije mentalno spreman da prizna greške i zablude i da se otarasi svojih nepoćudnih elemenata. Ne, ide se linijom manjeg otopra, odbacuje se odgovornost i ako priznaš, onda si izdajnik i zato je malo onih koji su iskreno rekli – kajem se, izvinjavam se i molim oprost, jer ga niko ne potiče i nema društvene klime koja bi ga gurala da to uradi, da prizna, da mu savjest bude mirna kada ode na onaj svijet“.

Priznanje simbolički važno

Čin priznanja ratnog zločina samo je simbolički važan, ali je „društveno potpuno bezvrijedan“, kaže Bajtal, koji smatra da pojedinačni izvršilac zločina mora kazneno odgovarati, ali svakome mora biti jasno da su ratne zločine „omogućile“ vlasti i političke elite, koje ne smiju biti amnestirane od odgovornosti.

„Ja ne govorim o izvinjenju i priznanju pojedinaca. Ovdje idem direktno na političke stranke, odnosno vlasti, jedne druge i treće. Vlasti su one koje u ime tog etnosa moraju da se izvine za one što je neko počinio u ime tog etnosa. Narod ne može biti kriv, može biti moralno odgovoran zato što je potvrđivao jednu te istu garnituru vlasti. Istinski krivac, u kaznenom smislu, u pravnom smislu te riječi, jesu pojedinci koji su to počinili, a to su im omogućile vlasti koje su organizovale cijeli mehanizam i sistem ubijanja, klanja, silovanja, otimačine i pljačke“.

Ipak, oni koji su se odvažili priznati krivnju za svoja zlodjela i istinski se pokajati moraju biti odvojeni od onih koji uporno odbijaju da se suoče sa istinom, kaže Kučukalić za kojega je mogućnost suosjećanja sa žrtvama najvrijednija karakterna osobina počinioca ratnih zločina.

„To su sada ljudi sa dosta pozitivnim moralnim i etičkim crtama ličnosti. Oni su bili u jednom periodu života jednostavno prevareni i sada su shvatili šta su činili, oni imaju dosta veliku intelektualnu širinu, imaju i taj senzibilitet za pravdu, za poštenje, za čestitost, saosjećaju sa žrtvama. Ima ljudi koji ne osjećaju i neće da prihvate da su krivi. Oni  koji prihvataju odgovornost saosjećaju sa žrtvama i to im predstavlja i psihološku moru, ne mogu da spavaju dok ne kažu ono što su stvarno uradili dok se ne pokaju, da mole za oprost i da prihvate  svoju krivicu. Manji je broj takvih osoba, ali u svakom slučaju oni imaju dosta dobre i psihološke kvalitete i kvalitete strukture ličnosti“.

Novac i želja za sticanjem moći

A pitanje šta čovjeka učini ratnim zločincem, koje konkretne okolnosti, kakvo socijalno okruženje i koji lični motivi, ostat će zauvijek misterija. Ipak, u pokušaju da odgonetne prirodu ratnog zločinca, Kučukalić polazi od jednog svima poznatog slučaja. Struktura ličnosti i prilika koja se nudi ono je što pojedinca „izaziva“ da odbaci društvene norme i „ogreze“ u zločinu i tom „zločinačkom zovu“ nekadašnji kolega po struci Radovan Karadžić nije mogao odoljeti.

„Gledajte, važna je tu struktura ličnosti i prilika koja mu se nudi. Konkretno za kolegu (Radovan Karadžić) koji je radio kod nas na psihijatrijskoj klinici. Jednostavno, prilika koja mu se ponudila je toliko bila primamljiva za njega da on nije mogao odbiti. Mnogi su prije njega odbili tu ulogu znajući šta ta uloga nosi i kakve posljedice ga čekaju. Radovan to nije mogao uraditi jer, jednostavno, to je bilo jače od njega. On dolazi iz jedne siromašne sredine, jedne sredine gdje su prisutni i kompleksi i zavid prema gradskom življu, gdje ljudi imaju bolji kvalitet života, mogućnost obrazovanja i slično. Znači, želja za sticanjem novca, želja za sticajem snage i moći, a to je i još važnije, jer je odlučilo da ti neki ljudi prihvate te ponude i bez obzira što su intelektualno mogli pretpostaviti da to predstavlja put koji je vrlo opasan i najvjerovanije će nositi i posljedice po njih lično. Međutim, ipak, bila je tolika snaga i moć u tom trenutku i za njih da oni to nisu očekivali i očekivali su drugačiji ishod“, zaključuje Kučukalić.

U društvima koja ratne zločince slave kao heroje rijetki su oni poput Miroslava Brale, pripadnika specijalne jedinice HVO-a Džokeri, koji su priznali počinjenje ratnih zločina i iskreno se pokajali zbog onoga što su učinili. Bralo je 1993. u Lašvanskoj dolini, u BiH, počinio niz strašnih zločina i osuđen je, između ostaloga, za ubistvo pet ljudi i pomaganje u ubistvu 14 bošnjačkih civila, među kojim je bilo devetero djece. Njegov čin iskrenog pokajanja još je vredniji kada se posmatra iz perspektive etno-društvenih zajednica koje odbijaju Ratka Mladića i Slobodana Praljka tretirati ratnim zločincima uprkos presudama Tribunala u Hagu.

Izvor: Al Jazeera