Šta je Crna Gora dobila od nezavisnosti

Skup podrške nezavisnosti Crne Gore u Podgorici, 18. maja 2006. godine (EPA)

Piše: Dritan Abazović

Crna Gora je proslavila šest godina od nezavisnosti. Sve je dalje referendum iz 2006. godine i pobjeda koja će ostati upamćena po kvalifikovanoj većini i standardu koji je važio samo za ovu zemlju, a kojeg ne pamti evropska praksa. Ali, tako je tada odlučila međunarodna zajednica, a građani odlučili da uprkos svemu izbore više od tih famoznih 55%. „Imamo državu, imamo državu…“, orilo se ulicama širom te male zemlje. Niko tada nije postavio ono najbitnije pitanje, „imamo državu, ali kakvu“?

Danas šest godina nakon sticanja nezavisnosti najmanje slave oni koji su najviše i najiskrenije željeli nezavisnu državu. Crna Gora je zemlja koja je mijenjala državno-pravni status više puta, ali nikada nije promijenila vlast.

Opale strane investicije

Država koja je poluprivatna, sa hendikepiranom demokratijom i prilično nefunkcionalno-politizovanim institucijama sistema. Država koja jednostavno nije ispunila očekivanja većine svojih građana. Kao i svaka tranziciona priča ona nije mogla da bude bajka, ali je malo ko u političkom smislu očekivao da bude ovakva kakva je danas.

Spoljni dug raste, a nezadovoljstvo građana je, kako navodi i predsjednik crnogorskog parlamenta Ranko Krivokapić, sve veće i veće.

Naročito nakon ekonomskog buma koji se desio poslije referenduma i naglog priliva stranih investicija koje su se kasnije pokazale kao potpuno promašene zbog kapitala sumnjivog porijekla.

Nije Crna Gora platila danak naivnosti i neiskustva, to je samo izgovor. Građani su platili danak, manjka političke kulture i afirmacije partitokratije i oligarhije koja i danas vedri i oblači tom zemljom. Zadnjih godina nema više stranih investitora, spoljni dug raste, a nezadovoljstvo građana je, kako navodi i predsjednik crnogorskog parlamenta Ranko Krivokapić, sve veće i veće.

Premijer Lukšić je, u svom obraćanju povodom Dana nezavisnosti, poručio: “Šampioni smo u regionu po napretku u evroatlantskim integracijama. Evropski šampioni u vaterpolu. Ekipni šampioni u rukometu…”.

Pomenuo je i političke i sportske rezultate, vješto i diplomatski prikrivajući ona stvarna dostignuća koja su prilično skromna za državu sa ovolikim brojem stanovnika i zavidnim prirodnim resursima.

Dobri rezultati na međunarodnom planu

Lider bloka za zajedničku državu u vrijeme referendum, Predrag Bulatović, iznio je potpuno suprotno mišljenje:

“Dobili smo privatnu državu u kojoj vladaju ekonomska pustoš, korupcija i organizovani kriminal…Ubijeđen sam da su očekivanja građana koji su 2006. godine glasali za nezavisnost iznevjerena i da među njima vlada veliko razočarenje. Međunarodna zajednica, a posebno EU, vide danas spas za Crnu Goru da se odobravanjem datuma pregovora i otpočinjanjem dijaloga o poglavljima 23. i 24. razbiju poluge organizovnog kriminala i korupcije, a posebno one koje se nalaze u vlasti”.

Analitičari smatraju da energija promjena, koja je u zadnje vrijeme podignuta valom uličnih protesta inspirasanog socijalnim buntom u zemlji, dobra osnova za potencijalne promjene.

Istina je, valjda, negdje na sredini. Jedno je sigurno: za ovakvu državu nije glasalo 55,4% stanovništa. Većina njih je definitivno imala veća očekivanja, ali to je, što je.

Crna Gora postiže dobre rezultate na međunarodnom planu, dobro je odredila svoje spoljno-političke prioritete, a na unutrašnjem planu je posve suprotna priča. 

Na njenoj političkoj sceni i dalje dominiraju figure iz ratnog vremena, a “osveženje” po pitanju novih figura na javnoj sceni su više nalik na čuvenu kompjutersku funkciju “copy-paste”.

Analitičari smatraju da energija promjena, koja je u zadnje vrijeme podignuta valom uličnih protesta inspirasanog socijalnim buntom u zemlji, dobra osnova za potencijalne promjene koje se i ovdje moraju desiti prije ili kasnije.

Profesor Svetozar Jovićević, ipak, upozorava: “Mislim da, ako ti protesti ne dobiju na intenzitetu i ako se ne bude svakodnevno vršio pritisak na vlast, ona se neće tako lako dati pustiti jer, za razliku od one vlasti iz devedesetih godina, ova vlast ima itekako drugo što da brani, osim same vlasti – svoje materijalne beneficije i sve ovo što su u ovom periodu stekli, a to, svakako, nije malo.”

Jedno je naprosto očigledno: zemlji su potrebni novi ljudi i nova energija. 

Šta će se desiti na narednim izborima koji će se, prema svemu sudeći, održati već u ranu jesen, ostaje da se vidi.

U svakom slučaju niti je mlada država, niti je mladi premijer uspio da napravi značajniji pomak u odnosu na 2006. godinu.

Teške i uzbudljive godine

Godine pred Crnom Gorom su teške, ali i uzbudljive. Jedno je naprosto očigledno: zemlji su potrebni novi ljudi i nova energija. Evropski put mora biti praćen i evropskim standardima, a na političarima je da stvore ambijent u kome su ti standardni dostižni i primjenljivi.

Imamo ili nemamo državu? Ako ste građanin Crne Gore, što god da odgovorite, nećete pogriješiti.

Nadajmo se da neće još dugo biti tako. Profesionalizam, depolitizacija i smjenjivost vlasti, uvjeti su da Crna Gora postane uspješna evropska priča, ljepša i istinitija od one koju priča međunarodna zajednica, iz samo njoj znanih razloga. Za sreću  je nekad potrebno samo malo, ali se i za to malo treba boriti.

Put od države do demokratije nije kratak. Crna Gora i njeno iskustvo u proteklih šest godina, najbolji je dokaz za takvu tvrdnju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera