Šta je poruka Šešeljevog puštanja?

Haško puštanje Šešelja nije nikakvo milosrdno pitanje nego prije svega još jedna teška kapitulacija ICTY (Tanjug)

Piše: Josip Antić

Govoriti o Vojislavu Šešelju, notornom ratnom zločincu i komentirati njegove izjave isto je kao širiti virus ebole ili kakve druge opake bolesti. Kao što i kod spomenute pošasti postoje različite podskupine virusa tako je i seseljvirus tek jedan od prenosnika fašizma (njegov je sa srpskim predznakom).

Kao osoba – po strukturi i sposobnostima mutacije – totalno je nezanimljiv: još od osamdesetih govori i radi isto. Ono što valja zapaziti jest kako se sredina koju je izabrao kao matičnu i sredine koje je svojim zlodjelima poharao kao i ona središta moći koja kroje sudbinu jugoistočne Europe odnose prema njegovoj remisiji u Beograd, gdje ga je ima tomu nešto više od tjedan dana nakon dvanaest  godina neuspješnog sudskog procesa isporučio Međunarodni sudu Haagu.

Ko ima koristi?

Pitanje je – ne samo zašto je virus pušten nego što se s tim želi polučiti?

Ukratko, tko ima koristi od bolesti? 

Službeno, Šešelj je pušten zbog pogoršanja zdravstvenog stanja, riječ je, tvrdi se o „metastaziranom bolesniku“, pa se njegovo „privremeno puštanje“ tumači humanim razlozima.

On sam, nakon dolaska u Beograd, svoju bolest vidi u manje dramatičnom svjetlu, a za „tek dva karcinoma na jetri“, tvrdi  „nema bolje medicine od politike“.

Dovoljno da bude jasno  kako haško puštanje seseljvirusa nije nikakvo milosrdno pitanje nego prije svega još jedna teška kapitulacija ICTY.

Prvu je Sud pretrpio u ožujku 2006. kad im je u tamnici, nakon pet godina suđenja bez presude, umro Slobodan Milošević, virus svih virusa  ratova u bivšoj Jugoslaviji. Nakon puštanja Šešelja teško je govoriti o kapitulaciji, prije bi se reklo kako je riječ o eutanaziji koja je počela znatno prije, još onda kad su  dopustili ambicioznom i ultra sporom Jean-Claudeu Antonettiju da preuzme suđenje Šešelju.

Na toj razini Sud i međunarodna zajednica koja stoji iza njega pokazala se jalovom i opasno neodgovornom kao i onda kad je promatrala masakre u Vukovaru i Srebrenici.

Sve je to regionalna javnost znala davno prije nego li je avion sa Šešeljem poletio prema Beogradu pa bi bilo smiješno špekulirati o zatečenosti hrvatskih institucija i službi kojima u opis radnog mjesta spada Haag i vanjska politika.

Ipak, hrvatska administracija je najprije bedasto šutjela, a tek kad su mediji senzacionalistički počeli prenositi  prve Šešeljeve simptome odreagirala je i to točno onako kako kliničkoj slici Seseljvirusa najbolje odgovara.

Vesna Pusić, hrvatska ministrica vanjskih poslova, na pol zatečena nakon debelog zakašnjenja, u ad hoc reakciji uspjela je tek izraziti „saučešće srpskoj vladi zbog poludjelog ratnog zločinca“. Prethodno, Ivo Josipović je na Šešeljevo buncanje vezano uz žrtvu Vukovara reagirao  porukom na Twitteru – tražit će kaže da Haag vrati virus u tamničku epruvetu.

Trebalo je proći još nekoliko dana pa da Hrvatska poduzme nove zakašnjele korake. Tako će u tjednu koji je pred nama Hrvatski sabor, a na inicijativu nezavisne Jadranke Kosor, donijeti Rezoluciju s kojom bi Zagreb konačno nešto službeno poručio Europi i svijetu kad je posrijedi Šešeljev povratak na Balkan.

No, kakva god da rezolucija  bude , teško da će – barem u domaćoj javnosti – odjeknuti jače od izjave zastupnika Branka Vukšića u preliminarnoj raspravi:

„Hrvatska je “američko-berlinska-briselska pudlica, a pošto oni Šešelju nisu ništa rekli, zaspala je i naša vanjska politika”, ustvrdio je Vukšić.

U ciničnom stilu

Istodobno u Europskom parlamentu zastupnici Tonino Picula i  Andrej Plenković uspjeli su pokrenuti inicijativu  da se i u tom tijelu raspravlja o slučaju Šešelj i o tome usvoji (još jedna) rezolucija što je hvale vrijedno, ali je njene domete u sebi svojstvenom ciničnom stilu najbolje omeđio  Ivica Đačić, srbijanski aktualni ministar vanjskih poslova.

“Protiv koga bi u stvari Evropski parlament trebalo da donese ovu deklaraciju? Mogu da donose rezolucije kakve god hoće, one se odnose na njih, na Ujedinjene nacije i evropske institucije koje stoje iza Haškog tribunala. On nije bio u stanju da završi suđenje Šešelju i pustio ga je bez ikakvih uslova. Srbija tu nema nikakvih odgovornosti. Ovo je još jedan dokaz da Tribunal treba ukinuti. Kome on više danas služi i dokle će on da postoji?”, poručio je Dačić –  upitavši se.

 „Ko je Šešelj danas? Je l’ on državni funkcionar? Riječ o vanparlamentarnoj stranci koja nema nikakav utjecaj na političku scenu Srbije. Da li u Hrvatskoj ima onih koji pričaju o ustaštvu”, upitao se pritom i bio djelomično u pravu: u Hrvatskoj (kao nažalost u  mnogim europskim zemljama postoje oni koji s margina emitiraju fašističke priče), ali administraciji Milanović-Josipović može se prigovoriti mnogo ali šutnja i nereagiranje na ustašluke nikako ne.   

U tom smislu  Hrvatska, iako sa zakašnjenjem, ima puno pravo inzistirati da se Beograd, želi li pregovarati za ulazak u Uniju, mora suočiti s prošlošću (što je s rehabiltacijom četništva?), da promiče dobrosusjedsku suradnju (na koje to more Srbija, kako je nedavno u Bruxellesu najavio Dačić, povijesno namjerava izići?), da vodi suđenja za ratne zločine, i pomaže u otkrivanju istine o nestalim osobama. Sve su to uvjeti koje EU postavlja svima u procesu proširenja, pa ako je Bruxelles to u ime nekih drugih ciljeva zaboravio, dužnost je Hrvatske da ga na to podsjeti.

U tom smislu odgovor na pitanje koje je Dačić u namjeri da negira odgovornost svoje vlade za toleriranje „četničkog revivala“ retorički postavio: Tko je Šešelj danas? glasi – svatko onaj tko o tome šuti!

Ako se srpsko tužilaštvo ne može baviti djelima za koja se Šešelju sudi u Haagu, što je sa onim Šešeljevim djelima koje spadaju u nadležnost srpskog pravosuđa? Primjerice sa upletenošću u atentat na srbijanskog premijera Zorana Đinđića?

U vezi s tim Rajko Danilović, odvjetnik obitelji Đinđić u intervjuu beogradskom Blicu kaže :

– Očekujem da će komisija koja bi trebalo da ispita političku pozadinu ubistva premijera uskoro biti formirana i da će zahtevati novo saslušanje Vojislava Šešelja, koji se samo zbog toga što je dve sedmice pre ubistva Đinđića dobrovoljno otišao u Hag nije našao na optužnici za ubistvo koju je pisao tužilac Jovan Prijić – kaže Danilović, podsjećajući da je lider SRS održavao kontakte sa vođama zemunskog klana i “crvenim beretkama”.

Ime Vojislava Šešelja bilo je na listi 45 osoba protiv kojih je na kraju akcije “Sablje” policija podnijela kaznenu prijavu “zbog osnovane sumnje da su izvršili krivično delo ubistva predsednika Vlade Srbije Zorana Đinđića i krivično delo terorizma i udruživanja radi neprijateljske delatnosti”. Šešelja su na suđenju Legiji i zemunskom klanu spominjali svedoci saradnici Dejan Milenković Bagzi i Zoran Vukojević Vuk. 
– Dušan Spasojević i Milorad Ulemek… imali su sa njim pet, šest kontakata. Hteli su, posle ubistva Đinđića, da na vlast dovedu Srpsku radikalnu stranku, zajedno sa Čovićem. Posle donošenja odluke da ubiju Đinđića, kontaktiraju sa Šešeljem da mu pomognu da dođe na vlast. Šešelj je ostavio Dragana Todorovića, člana SRS, kao vezu, rekao je da je Nikolić mekan i da njega i Vučića neće da uvlači u to – svjedočio je Bagzi na suđenju za ubojstvo premijera.

Inače, Šešelj je više puta izjavio da ga raduje ubojstvo Đinđića, pa zvuči nevjerojatno da zemlja koja pretendira na visoke demokratske standarde i ulazak u EU ne želi Šešeljev povratak iskoristiti da riješi tu traumatičnu epizodu iz vlastite prošlosti.

U tom smislu nije se teško složiti s izjavom srbijanskog premijera Aleksandra Vučića koji je povratak  Šešelja u Srbiju i neke hrvatske reakcije nazvao kao proizvodom dnevne politike. Dnevne – ali prije svega srpske. O tome pomalo svjedoči i nastavak spomenute Vučićeve izjave po kojoj će „Srbija nastaviti put eurointegracija, ali i zadržati dobre odnose s Rusijom“.

‘Nepokoreni patriota’

Upravo,  prema Šešeljovoj tvrdnji on je iz Haaga pušten  nakon jakog zauzimanja Moskve. U prilog tomu svjedoči i činjenica da ruska državna TV o Šešelju izvještava kao “nepokorenom patrioti”, a sve to pak neke analitičare navodi na mišljenje kako time Moskva iskazuje ne samo svoj stav o Srbiji iz devedesetih, „koja se usprotivila Zapadu“, nego i šalje signale sadašnjoj vlasti u Srbiji da ima i drugu opciju u slučaju da neko iz aktualnog establišmenta odluči da se više približi Zapadu.

U tom smislu virus je sve samo ne slučajno pušten. Humanitarno – ponajmanje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera