Šta je ruski interes u sjeverozapadnoj Siriji?

Turska i Rusija su odlučile uspostaviti demilitariziranu zonu u sirijskoj pokrajini Idlib (Ugur Can/DHA via AP)

Nakon višemjesečnih povišenih tenzija u sirijskoj pokrajini Idlib, posljednjem uporištu sirijske opozicije, izgleda da su Rusija i Turska postigle privremeno rješenje. Nakon sastanka između ruskog predsjednika Vladimira Putina i turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana 17. septembra u Sočiju, ove dvije države su se složile da kreiraju demilitariziranu zonu 15 do20 kilometara u teritorij koji kontrolira opozicija duž de-facto linije fronta do 15. oktobra.

Svi “radikalni borci” će se povući iz ovog kraja i svo “teško naoružanje, tenkovi, ispaljivači raketa, topovi i minobacači”, bit će uklonjeni. Ruska vojna policija i turski vojnici će patrolirati ovom zonom, da osiguraju da sve strane poštuju dogovor. Erdogan i Putin su se, također, složili da otvore autoputeve M4 i M5, povezujući Latakiju i Damask s Halepom, sa saobraćajem u predjelima pod kontrolom režima do kraja godine.

Naravno, ovo privremeno primirje je daleko od idealnog i ne uključuje plan za normalizaciju situacije u pokrajini, ali je i dalje bolje nego sve druge, nasilnije opcije. Ovaj sporazum najviše pogoduje, naravno, Ankari, ali i u interesu Moskve je da deeskalira tenzije. Uprkos ekstremno vojnoj retorici, i Rusija je željela izbjeći veliku ofanzivu i, što je još važnije, potencijalnu vojnu konfrontaciju s Turskom. Taj rizik je postao veći kada je Ankara počela slati još vojnika i teškog naoružanja u ovu pokrajinu početkom ovog mjeseca.

Kraj procesa u Astani?

Velika vojna operacija mogla je, također, dovesti do još jednog hemijskog napada, kako su upozorili Ujedinjeni narodi, SAD i Rusija. To bi Moskvu izložilo dodatnom kriticizmu i ispitivanjima od međunarodne zajednice i institucija. Imajući u vidu istragu koja je u toku o trovanju dvostrukog ruskog agenta Sergeja Skripala u Velikoj Britaniji, u kojoj su glavni osumnjičeni dva ruska obavještajna agenta, Kremlj želi izbjeći još jedan međunarodni skandal.

U isto vrijeme, iako je u interesu ruske i sirijske vlade da uništi naoružanu opoziciju i zauzme Idlib, ako tako urade, to bi značilo kraj procesa u Astani. Kao rezultat, Kremlj bi izgubio značajnu platformu za legitimiziranje svog prisustva u Siriji i za uključivanje s Turskom. Moskva je tražila bliže odnose s Ankarom ne samo da osigura glavne energetske projekte, već i da ih koristi kao polugu protiv Evropske unije i SAD-a.

Zauzimanje Idliba bi, također, donijelo vojno rješenje za sirijsku krizu, što bi automatski uklonilo Rusiju sa pozicije glavnog aktera u Siriji. U bilo kakvim daljnjim političkim pregovorima fokus bi bio na finansiranju i rekonstrukciji, dvjema oblastima u kojima se Moskva osjeća iznimno nesigurnom i nije u stanju puno ponuditi. Iako, se za sada, čini da je demilitarizirana zona u interesu i Rusije i Turske, nema garancija da će biti realizirana. Obje strane će morati uvjeriti svoje partnere na terenu da se podvrgnu ovom sporazumu, a nije jasno da li će sirijska Vlada ili sirijska opozicija (posebno “radikalni elementi” unutar nje) pristati na to. To znači da vjerovatnoća velike vojne operacije u Idlibu ostaje veoma visoka.

Sirijski predsjednik Bashar al-Assad i dalje je odlučan da ponovo zauzme kontrolu nad Idlibom i snage odane njemu bombardirale su opoziciju u Idlibu do prošle sedmice. Nakon ovogodišnjih pobjeda u predgrađu Damaska, Istočnoj Ghouti, i u južnim pokrajinama Deraai i Quneitri, on, bez sumnje, želi zadržati momentum i napasti Idlib. Pitanje za Damask nikada nije bilo treba li napasti uporište opozicije na sjeverozapadu ili ne, već je pitanje kada to treba uraditi. S druge strane, nije jasno da li će opozicija pristati da se razoruža i isključi, posebno njen “radikalni” dio, odnosno bivši partner Al-Kaide Hay'et Tahrir al-Sham.

I dalje u igru privremena rješenja

Sve i ako Turska bude u stanju uvjeriti Hay'et Tahrir al-Sham i druge “radikalne” grupe da se povuku iz demilitarizirane zone, mogli bi naići na probleme u osiguravanju autoputeva M4 i M5. Oko 200 kilometara oba puta prolaze kroz predjele koje kontrolira opozicija, koji ne bi bili uključeni u demilitariziranu zonu. Turska će naići na velike izazove da osigura da ne bude napada ili pljački od oružanih grupa kada autoputevi budu otvoreni za saobraćaj iz predjela pod kontrolom režima.

Ako Turska, na kraju, bude morala pokrenuti vojnu operaciju protiv Hay'et Tahrir al-Shama da ga suzbije, suočit će se s još jednim izazovom: dobijanjem dozvole od Rusije da koristi sirijski zračni prostor za svoje borbene avione. Tokom operacije Afrin, Moskva je prvobitno dozvolila turskoj zračnoj snazi da djeluje iznad Afrina, a onda je to zabranila. Za Kremlj je ovo pitanje principa: kada jednom izgubi kontroli nad zračnim prostorom Idliba, riskira da je više ne mogne vratiti. Bez pokrivenog zračnog prostora, turska vojna operacija bi se suočila s velikim problemima i proces oslobođenja uopće bi ozbiljno zapinjao.

U konačnici, sve i ako demilitarizirana zona bude uspješno realizirana, to bi bilo samo privremeno rješenje za problem budućeg statusa Idliba. Moskva je napravila gestu dobre volje prema Ankari, ali je, isto tako, prebacila odgovornost na ono što se dešava sljedeće u ovoj pokrajini na svog turskog partnera. Većina posla da se provede i održi ovaj sporazum past će na ramena Turske. Koliko dugo će sporazum opstati i da li je Rusija stavila na čekanje svoje planove za ofanzivu u Idlibu, postat će jasno u nekoliko narednih sedmica.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera