Oglasi

Šta je, zapravo, rekao njemački narod

Kad je koalicija nužnost, manevarski prostor malih koalicijskih partnera enormno raste, a moć kancelarke bitno opada.
'Suradnja Trumpovih izbornih savjetnika u kampanji AfD-a nije iznenađujuća', piše autorEPA

Komentirajući ishod parlamentarnih izbora u Britaniji, na kojima su njegovi liberali podbacili, laburisti bankrotirali, a Davidu Cameronu otvorio se put koji je u konačnici vodio prema Brexitu, bivši lider liberala sir Paddy Ashdown zagonetno je komentirao: "Narod je govorio, sad još samo ostaje da vidimo što je rekao."

Ova opservacija staroga cinika čini se i najpregnantnijim opisom parlamentarnih izbora u Njemačkoj, izbora nakon kojih kancelarki Angeli Merkel europski lideri šalju čestitke, ali su i oni, a i ona sama, itekako svjesni da se i nema što slaviti, a da će se tek vidjeti što je zapravo rekao njemački politički narod.

Koalicija dviju kršćansko-demokratskih stranaka nije ostvarila lošiji izborni rezultat nikad nakon 1947. i prvih slobodnih parlamentarnih izbora nakon II. svjetskog rata. To je, međutim, bio početak nove epizode liberalne demokracije u Njemačkoj, a stranački je sustav bio nekonsolidiran.

Konrad Adenauer tada je, kao relativni pobjednik, formirao koalicijsku vladu, sa samo jednim glasom većine, ali se iskazao kao veliki lider i izvršnu je vlast vodio od 1949. do 1963, dakle, puna četiri mandata. Adenauer je stvorio i instituciju njemačkoga suvremenog kancelara i njemačko gospodarsko čudo i pretpostavke za buduće ujedinjenje Njemačke politikom inzistiranja da je SR Njemačka jedini predstavnik njemačkoga državnog suvereniteta, a njegov mandat obilježili su i njemačko-francusko pomirenje i stvaranje pretpostavki za pokretanje europske integracije.

Formiranje vladajuće koalicije

Adenauer je, unatoč tome što je prvi mandat osvojio praktički bez margine većine, postao ključnim njemačkim državnikom i bio je najstariji čovjek koji je obnašao kancelarsku dužnost (do 87. godine), a njegova četiri mandata i dalje su nešto s čime se teško uspoređivati.

Samo se jedan političar približio Adenauerovu dostignuću. Bio je to Merkeličin zaštitnik Helmut Kohl, koji će dio njemačke povijesti obilježiti kao kancelar ujedinitelj, tri je mandata vodio Zapadnu Njemačku, a još je dvaput bio biran za kancelara ujedinjene Savezne Republike Njemačke.

Angela Merkel neočekivano teško i napeto počinje svoj četvrti mandat, onaj koji vjerojatno doživljava kao mandat koji će je upisati u povijest. Ozbiljan pad potpore demokršćanskoj koaliciji CDU/CSU tek je donekle prikrio dramatični bankrot njenog protukandidata Martina Schulza iz dosad koalicijske SPD.

Odluka šefa socijaldemokrata da njegova stranka ostaje u oporbi ne olakšava kancelarki pregovore o formiranju nove vladajuće koalicije. Jasno je da će ona biti formirana i da će Njemačkom u narednom mandatu vladati ta pitoreskna "Jamajka koalicija", a jasno je i to da je činjenica da CDU danas može računati na partnerstvo sa Zelenima posljedica javnih politika koje je kancelarka Merkel provodila u prethodnom mandatu.

Pritom je naročito važna politika prema migracijama, ali ona nije jedina. Međutim, upravo su te javne politike koje su (sjeverno)njemačke demokršćane približile zelenima razlog sve veće distance Horsta Seehofera, ministra-predsjednika Slobodne države Bavarske i vođe CSU-a. Povratnici u saveznu arenu, liberalni FPD (Slobodna demokratska partija), imaju ozbiljnih rezervi prema politici Zelenih, a distanca između Zelenih i bavarske CSU jednostavno je ogromna.

Kad je koalicija nužnost, a nije moguće formirati alternativu, manevarski prostor malih koalicijskih partnera enormno raste, a moć kancelarke bitno opada. Njemački ustavni model takav je da ne omogućuje lako smjenjivanje kancelara kad on jednom preuzme mandat, a njemu daje veliku snagu, jer parlament glasuje samo o osobi kancelara, a ne i o sastavu vlade. S druge strane, smjena kancelara moguća je samo izglasavanjem "konstruktivnog nepovjerenja"; dakle, kancelar pada ako Bundestag na tu funkciju izabere drugu osobu. Međutim, moć kancelara ograničena je tradicijom da se koalicija formira na osnovu čvrstog koalicijskog ugovora, u kojem se definiraju detalji javnih politika što će ih provoditi zajednička administracija. Budući da je tradicija poštivanja ugovora jedan od temelja njemačke političke kulture, kancelar koji je imao slabu ishodišnu poziciju u trenutku formiranja koalicije bit će slab tijekom cijelog mandata iako je vjerojatno da će sve četiri godine preživjeti na čelu kabineta.

Iracionalni strah

Što je njemački politički narod rekao dajući relevantan broj glasova AfD-u, stranci koju se ne smatra dijelom ustavnog luka? Tradicija da radikalne stranke mogu postati dijelom njemačke parlamentarne arene uspostavljena je tek nakon ujedinjenja Istočne i Zapadne Njemačke. Dotad je izborni sustav, koji je propisivao relativno visoku prohibitivnu klauzulu od pet posto na razini savezne države ili najmanje tri izravna mandata, bio učinkovita brana radikalima. Iracionalni strah što ga je u Njemačku unio posljednji golemi val migracije promijenio je dosadašnju političku aritmetiku.

Malo pomoći sa strane AfD-u bilo je u interesima i onom dijelu globalne politike koji je izrazito nezadovoljan načinom na koji je Merkel vodila njemačku vanjsku politiku, procesom distanciranja prema Americi, relativiziranjem sustava sankcija prema Putinovoj Rusiji, izgradnjom druge cijevi Sjevernog toka, pristajanjem na energetsku ovisnost Europe o ruskom plinu i zanemarivanjem diverzifikacije energetskih izvora.

Angela Merkel, slaba kod kuće, neće biti u stanju diktirati tempo "Europe dviju brzina", niti relativizirati distancu Europske unije prema Putinovu režimu. Zato suradnja Trumpovih izbornih savjetnika u kampanji AfD-a i nije iznenađujuća.

Međutim, ako se realnim čini da su izborni rezultati u Njemačkoj početak silaska Merkel s političkog trona, pri čemu valja pretpostaviti da će ovdje biti riječ o mučnoj "katabazi" (silasku, spuštanju), koja će trajati četiri godine, nije realno govoriti o tome da bi Alternativa za Njemačku mogla donijeti dramatičnu promjenu odnosa u njemačkom parlamentarnom životu.

Martin Schulz teško je pogriješio odlukom da njegova stranka neće sudjelovati u novoj koaliciji ako socijaldemokrati nisu pripremljeni za to da od prvog dana postanu "tvrda oporba" novom kabinetu i ako ostave prostor da se AfD afirmira kao "vodeća snaga oporbe". Tada će njihova odluka značiti da su ojačali CDU, Zeleni i FDP u pregovorima o formiranju vlade (jer da Merkel ima alternativu "Jamajka koaliciji", mogla bi ograničiti očekivanja manjih partnera), a sami time ništa ne bi dobili. To bi dugoročno vodilo prema krizi socijaldemokracije i možda budućem gubitku položaja druge stranke u Bundestagu.

Odbrambeni mehanizmi njemačke demokratije

Izborni zakon i ustavna odredba o zabrani djelovanja protusistemskih stranaka prepreke su koje je AfD dosad prevladala, ali Njemačka je konsolidirana demokracija sa snažnim demokratskim medijima i građanskim društvom, koji su se već prenuli na činjenicu da je strana izvan ustavnog luka zauzela velik utjecaj u parlamentarnoj areni. Procesi lomljenja i unutarnji sukobi, koji su AfD zahvatili u noći izborne pobjede, posljedica su probuđenih obrambenih mehanizama njemačke demokracije.

Ipak, njemački parlamentarizam osigurava parlamentarnim strankama osnivanje zaklada što ih se financira javnim novcem, a bave se razvojem političke kulture. Tako djeluju liberalna fondacija "Friedrich Naumann", konzervativna "Konrad Adenauer" (CDU) i "Hans Seidel" (CSU), socijaldemokratska "Friedrich Ebert", zelena "Heinrich Böll", te ljevičarska "Rosa Luxemburg". U narednom će razdoblju i AfD dobiti mogućnost formiranja svoje javno financirane zaklade, koja će im omogućiti utjecaj na domaće građansko društvo, ali (što je jednako opasno) i mogućnost djelovanja i širenja njihove ideologije u inozemstvu.

Međutim, budući da je današnja "crna internacionala", od austrijskih slobodnjaka, francuske Nacionalne fronte do mađarskog Jobbika, uglavnom vezana, vrijednosno i financijski, za režim Vladimira Putina u Rusiji, AfD u tom društvu neće tek tako "postati zvijezda".

Po svemu sudeći, za Merkel počinje teško razdoblje. Propitivanje njene migracijske politike parlamentarnom istragom bit će joj prvi izazov, a uskoro će se vidjeti hoće li se u krugovima njezine stranke, vjerojatno među njezinim političkim štićenicima, pojaviti akter koji će nju početi istiskivati iz politike onako kako je ona istisnula svoga negdašnjeg zaštitnika Helmuta Kohla.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.