Šta kad se Haški sud ugasi?

Piše: Davor Gjenero

Mehanizam za međunarodne kaznene sudove, kao žalbena instanca za ad hoc međunarodna kaznena sudišta za bivšu Jugoslaviju i Ruandu, počeo je funkcionirati još krajem 2012. godine. U odnosu na nadležnost ICTY-ja, taj će mehanizam preuzeti drugostupanjske postupke u slučajevima Karadžića i Mladića, Hadžića i Šešelja.

Osnivanje Mehanizma dio je “izlazne strategije” Haaškoga međunarodnog sudišta za ratne zločine. Hassan B. Jallow, tužilac Mehanizma, počeo je turneju po zemljama bivše Jugoslavije, čime, zapravo, otvara proces “odricanja od odgovornosti” međunarodne zajednice za daljnje istrage i optužbe zbog ratnih zločina počinjenih u vrijeme ratova na prostoru bivše Jugoslavije.

Velike nade

Sada je, dakle, trenutak za početak ozbiljne rasprave o doprinosu haaškoga Međunarodnog sudišta u izgradnji poslijeratnih društava u zemljama zahvaćenim ratom.

Liberalni demokrati u svim državama, koje su bile žrtve agresije Miloševićeva režima, jednako kao i liberalni demokrati u Srbiji, koji su nakon raspada Miloševićeve diktature u njoj nastojali izgraditi demokratsko društvo, polagali su velike nade u judikaturu Haaškoga sudišta.

Nadali su se da će haaški procesi barem do neke mjere biti nalik onima nürnberškima, koji su bili uvod u denacifikaciju Njemačke nakon Hitlerove diktature.

Međunarodna je zajednica bila u pravu kad je konstatirala da izazivače rata i ratne vođe, koji su kršili temeljna ljudska prava i u sjeni rata stjecali moć i bogatstvo, ranjiva poratna društva ovih zemalja neće sama imati snage izolirati i kazniti.

Očekivanja demokrata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bila su naročito velika, jer su se nadali da će haaški procesi, s jedne strane kazniti Miloševića i njegovu kliku izazivača rata, ali i da će efikasno i u kratkom vremenu iz njihovih društava isključiti one koji su činili zločine u obrambenom ratu, i to prema drugoj strani, prije svega prema civilima drugih nacija, ali i prema vlastitim sugrađanima.

Mehanizam nacionalista u otporu djelovanju Haaškog suda bio je jednostavan i jedinstven: treba kazniti one druge, a naša je strana nevina, jer smo se mi samo branili, a u obrani “nije bilo moguće počiniti ratni zločin”.

Istina o tome kakvi su strašni zločini počinjeni “u obrani” i “u ime zaštite od agresora” do javnosti je dolazila postepeno. Istrage, što su ih počeli istražitelji Haaškoga suda, bila su prva ozbiljna ispitivanja najtežih ratnih zločina. Haaški su sudbeni mlinovi mljeli vrlo polagano, procesi pred sudištem su trajali izrazito dugo, iznošenje dokaza o zločinima bilo je zamorno i javnost ih je teško pratila. Međutim, istražitelji su sakupili relevantne dokaze.

Utjecaj judikature Haaškoga suda na suočavanje poratnih društava sa zločinima bio je minimalan, ali kad je u nekoj od zemalja domaće pravosuđe živnulo i kad su iz Haaškog sudišta domaćim sudovima ustupljeni prikupljeni dokazi, odvijali su se sudski procesi koji su snažno suočavali javnost sa strašnim zločinima počinjenima “u njeno ime”.

Haaško međunarodno sudište za bivšu Jugoslaviju teško će se moći definirati kao uspješno, jer su procesi pred njim vođeni uglavnom protiv vojnih zapovjednika ili lokalnih političara – warlordova, a oni s najviše razine odlučivanja izbjegli su proces pred međunarodnim sudištem. Miloševiću se sudilo, ali je neefikasni sudski proces okončan smrću “gospodara rata”.

Haaško je sudište otvorilo pitanje zapovjedne odgovornosti. Najprije ju je tumačilo vrlo ekstenzivno, a potkraj svoga djelovanja se “povuklo” i bitno je restriktivnije počelo tumačiti odgovornost visokih vojnih zapovjednika. 

Ratni huškač

Jedini ratni huškač, koji nije izravno zapovijedao ratnim operacijama niti je bio na položaju da ih politički naređuje vojnicima, a našao se pred sudištem, jest Vojislav Šešelj.

Iako je još od 2003. u pritvoru Haaškoga tribunala, još mu nije izrečena konačna presuda, a svojim nerazumnim ponašanjem posve je zbunio institucije sudišta.

U medijima se ne govori o Šešeljevu ratnom huškaštvu nego isključivo o njegovim “lukavstvima” kojima ismijava sudište i svaku ideju međunarodne pravde, te ponižava svjedoke u postupku.

Unatoč tome što su se neki od tužilaca Haaškoga tribunala ponašali više kao političari nego kao pravnici profesionalci i premda su svojim nagodbama i političkim dogovorima “ispod stola” ponekad ugrozili koncept međunarodne pravde, pa i unatoč tome što je dobar dio tih dogovora u međuvremenu “iscurio” iz zatvorenih krugova, najvredniji doprinos suočavanju s prošlošću na području bivše Jugoslavije dalo je Tužiteljstvo, ali ne svojim djelovanjem u sudnicama haaškoga tribunala, nego svojim prethodnim terenskim radom.

Vrlo osjetljivo pitanje za sve zemlje, zahvaćene ratom, ono je što će se dogoditi s dokumentacijom Suda nakon njegova zatvaranja. Mehanizam za međunarodne kaznene sudove zato je izrazito važan, a posjet njegova tužitelja Jallowa zemljama “regije” početak je novog razdoblja u izgradnji društava Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije.

Razdoblje nakon prestanka djelovanja ICTY-ja, sa stanovišta ratnih zločina, bit će prilično osjetljivo. Međunarodna zajednica više nema interesa baviti se tim problemom.

U Hrvatskoj je svako međunarodno zanimanje nestalo još u prosincu 2005, kad je na Tenerifima u bijegu uhićen Ante Gotovina, a interes za kažnjavanje zločinaca iz drugih zemalja pred međunarodnim institucijama “ugasio” se nakon uhićenja Ratka Mladića.

Ipak, svako malo ratni zločini postanu regionalni problem. Bosna i Hercegovina uzbudila se, primjerice, zbog slučaja Jurišić ili zbog pokušaja uhićenja i izručenja Srbiji generala Jovana Divjaka i Ejupa Ganića. Hrvatsku je, pak, 2011. potresao “slučaj Purda”.

Pod kraj mandata vlade Jadranke Kosor iste godine u Zagreb je stigla beogradska optužnica protiv visokog funkcionara HDZ-a Vladimira Šeksa, koja je kao i optužnice protiv Tihomira Purde, Ejupa Ganića i Ilije Jurišića kreirana na osnovu kvaziistrage organa jugoslavenske vojske, a kojima bi Srbija htjela suditi na osnovu toga što njeno pravosuđe primjenjuje načelo univerzalne nadležnosti za suđenje u slučajevima ratnih zločina.

Prilikom posjeta tužitelja Međunarodnog mehanizma za kaznene sudove Hassana B. Jallowa Beogradu, ministar vanjskih poslova Srbije izrazio je želju te zemlje da njeni građani osuđeni pred Međunarodnim sudištem kaznu služe u Srbiji.

Ovo “očekivanje” je naoko logično, ali je zapravo u suprotnosti s činjenicom da Srbija primjenjuje načelo univerzalne nadležnosti, da nastoji državljane drugih država osumnjičene da su u nekoj drugoj državi počinili ratni zločin osuditi i kazniti u svojoj zemlji (Veljko Marić, hrvatski vojnik, koji je u Srbiji za ubojstvo civila u Grubišnom Polju u Hrvatskoj osuđen na 12 godina zatvora, kaznu služi u Srbiji).

Tužitelj Jallow vjerojatno je pogriješio što je svoju regionalnu turneju počeo u Beogradu. Srbija već neko vrijeme sustavno nastoji postati regionalnom pravosudnom “prestolnicom”, a načelo univerzalne nadležnosti upravo je zbog toga dio tamošnjega pravnog sustava.

Kombinacija univerzalne nadležnosti i tretiranja dokumentacije JNA-ovske kvaziistrage i kvazipravosuđa, kao pravno relevantnih dokumenata, stvara opasnu zapaljivu masu. Cijela konstrukcija zasnovana je na naopakom viđenju nedavne povijesti, prema kojem je JNA branila Jugoslaviju, a da su u bivšim jugoslavenskim republikama na djelu bili secesionistički procesi i djelovanje paravojnih snaga.

Tužitelj Jallow na neki je način davanjem prioriteta Beogradu išao na ruku toj interpretaciji i konstrukciji prema kojoj bi Tužiteljstvo za ratne zločine u Beogradu trebalo biti svojevrsni nasljednik Haaškog tužiteljstva.

Snažno oruđe

Hrvatska politika, za razliku od politike u Bosni i Hercegovini, ima snažno oruđe za suprotstavljanje regionalnoj ambiciji Beograda. Pred Srbijom su pristupni pregovori za EU, a prvi će se otvoriti oni o poglavlju o pravosuđu i temeljnim pravima.

U tim pregovorima Hrvatska bi trebala Srbiji postaviti jasne uvjete u skladu sa Zajedničkom pravnom baštinom europskih zajednica (acquis communautaire) da iz istrage o ratnim zločinima isključi sve dokumente koje je kreirala agresorska “JNA”, te da se odrekne načela univerzalne nadležnosti za ratne zločine, jer nema niti sudskih niti demokratskih kapaciteta za ostvarivanje tog načela.

Budući da je međunarodna zajednica izgubila svaki interes za suočavanje regije Zapadnoga Balkana s prošlošću, nitko izvana neće se ozbiljno baviti tim problemom. Ne budu li hrvatska politička klasa i diplomacija efikasne u tome, u regiji bi se mogla uspostaviti nova nepovoljna neravnoteža.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera