Šta Kim Jong-un ima na umu

Kim se plaši američke invazije, piše autor (Reuters)

U posljednje vrijeme, Sjeverna Koreja se našla u centru pažnje ostatka svijeta. Njene politike su ponovo opisane kao „iracionalne“ ili „bizarne“, a njen nasljedni vladar Kim Jong-un predstavljen je kao ekscentrično i iracionalno stvorenje koje voli ubijati vlastite rođake i prijetiti svijetu nuklearnim oružjem. Ali ovaj opis navodi na pogrešan trag: Kim zna šta radi.

Sjevernokorejski vođa je u januaru rekao da je njegova zemlja blizu testiranja interkontinentalne balističke rakete (ICBM), koja će, kako je implicirano, biti sposobna napasti SAD. Sjeverna Koreja je, nedugo potom, zaista lansirala niz raketa.

Nedavno testirane rakete nisu u stanju pogoditi SAD, ali one ukazuju na ozbiljan i iznimno brz tehnološki napredak – toliko izniman da većina stranih stručnjaka vjeruje kako Kim nije blefirao kada je pričao o sposobnosti Sjeverne Koreje da razvije interkontinentalne balističke rakete u bliskoj budućnosti.

Nedugo nakon testiranja raketa, u februaru, sjevernokorejski agenti su ubili Kim Jong-nama, starijeg brata Kim Jong-una, koji je gotovo dvije decenije živio u izgnanstvu po vlastitom izboru.

Na aerodromu u Kuala Lumpuru, sjevernokorejski agenti su ga napali iz zasjede i otrovali. Kim Jong-nam nikada nije izazvao Kim Jong-una otvoreno, i uvijek je naglašavao da ga nije briga za politiku, ali on je bio jedini član porodice Kim koji je često razgovarao sa stranim medijima, nerijetko sa nevjerovatnom iskrenošću.

Ubistvo Kim Jong-nama podudarilo se sa još jednim valom čistki u Sjevernoj Koreji, kada je grupa generala nestala bez traga.

Ekonomske reforme u kineskom stilu

U međuvremenu, u Sjevernoj Koreji, administracija Kim Jong-una nastavlja provoditi ekonomske reforme, iako, za razliku od testiranja raketa i ubistava u inozemstvu, ove reforme rijetko privuku pažnju svjetskih medija.

U suštini, ove reforme su veoma slične onima koje je Kina provela krajem 70-ih godina prošlog stoljeća. U Sjevernoj Koreji, komunistička ekonomija sovjetskog stila postepeno se odbacuje, a prihvata se i ohrabruje napredak tržišne ekonomije i privatnog poduzetništva.

Primjera radi, farme u vlasništvu države su većinom raspuštene posljednjih godina, a porodične farme su postepeno postale glavne poljoprivredne proizvodne jedinice u državi. Rezultati su bili predvidivi: značajan porast proizvodnje hrane.

Ovi događaji pokazuju tri glavne dimenzije Kim Jong-unove politike: on jača svoju sposobnost da se odbrani od napada izvana, eliminiše moguće rivale među državnom elitom i ubrzava tržišno orijentisane i sasvim uspješne ekonomske reforme.

Tri glavne prijetnje 

Ove tri politike služe jednom zajedničkom cilju: da održe Kima na vlasti. Ovaj nasljedni vođa Sjeverne Koreje želi neograničeno ostati na vlasti, pa stoga pokušava riješiti tri glavne prijetnje koje bi, prema njegovom mišljenju, mogle svrgnuti njega i njegov režim s vlasti.

Prva od prijetnji je vanjska. Kim se plaši američke invazije i – s obzirom na to šta se dogodilo u Iraku, članu tzv. „osovine zla“ u koju je svrstana i Sjeverna Koreja, kao i Libiji – njegovi strahovi nisu ni u kom slučaju paranoični.

On smatra da je najbolji način suprotstavljanja prijetnji izvana posjedovanje pune nuklearne sile koja bi bila u stanju gađati kontinentalni dio SAD-a.

Potrebne su mu interkontinentalne balističke rakete, možda čitavo tuce njih, poželjno na uređajima za ispaljivanje na daljinu koje je teško presresti, spremne da budu lansirane u kratkom roku.

Takva sila će, kako se nadaju Kim i njegov narod, garantovati da SAD neće napasti i neće intervenisati da podrži neku internu revoluciju, ukoliko bi jedna takva izbila u Sjevernoj Koreji – kao što se desilo u Libiji.

Druga prijetnja je unutrašnja. Kada je Kim naslijedio svog oca na prijestolju u decembru 2011, bio je u srednjim dvadesetim godinama i sasvim nepoznat.

Imao je dobre razloge da se plaši starijih generala i dostojanstvenika u državi koji su ga doživljavali kao politički neiskusnog.

Nije mogao prekrižiti opciju da bi stariji političari, uključujući i neke članove vlastite porodice, mogli svoju podršku dati nekome drugom.

Sjevernokorejski lider također nikada nije zaboravio da je njegov stariji brat izvan njegovog dometa, da živi preko okeana, u Makau i Pekingu, pod kineskom zaštitom.

Kim se suprotstavio ovoj prijetnji čistkama i pogubljenjima svih starijih zvaničnika u čiju odanost nije imao puno povjerenje – uključujući i svog tetka i tetku koji su prvobitno bili imenovani savjetnicima i zamjenicima vladara.

Nakon što su špijuni ubili Kim Jong-nama, Kim Jong-un je jedini član porodice Kim sa političkom snagom. Ubistvo u Kuala Lumpuru je također potkopalo sposobnost Kine da interveniše u sjevernokorejsku politiku – a Kim Jong-un nikako ne vjeruje Kini.

Treća prijetnja je također unutrašnja. Sjeverna Koreja je veoma siromašna država: razlika u prihodu po glavi stanovnika između Južne i Sjeverne Koreje najveća je na svijetu za dvije države koje dijele kopnenu granicu. Procjenjuje se da je prihod po glavi stanovnika u Južnoj Koreji najmanje 15 puta veći nego u Sjevernoj.

Ako narod Sjeverne Koreje sazna koliko njihova država zaostaje za susjedima, vjerovatno će kriviti porodicu Kim. Prema tome, Kim Jong-un shvata kako je jedini način da stanovništvo drži mirnim i poslušnim tako što će inicirati ekonomski napredak, a jedini način da to uradi je da provede reforme u kineskom stilu.

Sve ove politike su pomalo rizične: pokušaji da se kreira moćno oružje mogli bi isprovocirati američki vojni napad; pretjerane čistke među elitom bi mogle – umjesto da ih zaplaše – dovesti do zavjere i pokušaja državnog udara; ekonomske reforme bi mogle osloboditi društvene pokrete izvan vladine kontrole.

Međutim, uzevši u obzir neizvjesnu situaciju u kojoj se Kim nalazi, nema mnogo alternativa u odnosu na metode koje sada koristi – i do sada njegove metode dobro funkcionišu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera