Šta (ni)je uradila crnogorska opozicija za predsjedničke izbore?

Dosad su predsjednici Crne Gore bili članovi vladajuće stranke – Filip Vujanović, Momir Bulatović i Milo Đukanović (EPA)

Na izborima za predsjednika Crne Gore, njihovom sedmom izdanju od uvođenja višestranačkog sustava, očito je jedino pitanje hoće li kandidat vladajuće Demokratske partije socijalista i jedan od najdugovječnijih europskih političara na sceni, Milo Đukanović, pobijediti već u prvom krugu 15. aprila. Barem tako prognoziraju predizborne ankete iako mnogi dobre izglede za drugi krug daju kandidatu najvećeg dijela oporbe Mladenu Bojaniću. Za preostalih su petero kandidata, kažu, izgledi za drugi krug minimalni.

No, prognoze su samo prognoze, oduvijek nezahvalne i stoga svatko od Đukanovićevih protukandidata vjeruje da može ostvariti dobar rezultat, ali i prvi put “skinuti s trona” čovjeka iz vladajuće – reklo bi se: i nezamjenjive – političke opcije. Dosad su predsjednici Crne Gore isključivo bili članovi DPS-a: Filip Vujanović (triput), Momir Bulatović (dvaput) i Đukanović (jednom). Osim na dužnost šefa države, Đukanović je šest puta biran za premijera Crne Gore, prvi put kad je imao 29 godina, iz politike je odlazio tri puta, očito samo da bi se vratio, kao što je to učinio i sada, te je ostao dominantna politička figura u svojoj stranci.

Do kraja kampanje ostalo je još nekoliko dana i možda je već kasno okrenuti kampanju u drugom smjeru te privoljeti birače da promijene odluku, no postavlja se logično pitanje: što se mora dogoditi da netko od šestero protukandidata pobijedi Đukanovića i ostvari kakvu-takvu protutežu u crnogorskoj politici?

Bolje da Đukanović ima alternativu

Jelena Pavićević, ekspertica za strateške komunikacije, vjeruje da bi “i samom Đukanoviću bilo drago da je i u svom DPS-u imao alternativu za sebe”, kao što bi mu “i, sasvim sigurno, imponovalo da ima protivkandidate koji sa realnim potencijalom i ambicijom pretenduju na predsjedničku funkciju”.

Pavićević: Đukanović poznaje svoje glasače

“Većina građana Crne Gore, godinama unazad, ne želi vraćanje u prošlost, stres i diskontinuitet, niti želi da bude uznemiravana negativnom retorikom, osudama i prijetnjama, pa ni sada, kada upravo to dominira u kampanjama predsjedničkih kandidata”, primjećuje Jelena Pavićević.

Napominje i kako je isto tako, godinama unazad, “porastao i broj onih građana na koje nije lako uticati, kao i broj nezainteresovanih ili uzdržanih građana, posebno među intelektualcima i mladima”.

“Đukanović je jedini predsjednički kandidat koji tačno poznaje svoje glasače i zna na koje glasače može da računa, dok su ostali predsjednički kandidati zanemarili raznoliku strukturu preostalog dijela građana i u kampanji nastupili sa stavovima tipičnim za politički i društveni milje iz kojeg dolaze i stilom ‘Ja ću kako ja hoću i kako mislim da treba’, pa će morati da sačekaju izborne rezultate da vide u kojoj mjeri se to dopalo crnogorskim građanima”, konstatira.

“Taj neko ko pretenduje da pobijedi Đukanovića svakako ne bi morao u svemu da bude bolji od njega, ali bi morao da bude bar podjednako vaspitan, psihički stabilan i politički mudar, što su za predsjedničku funkciju osobine od ključne važnosti. Takođe, taj neko ko bi predstavljao realnu protivtežu morao bi da posjeduje liderske kapacitete, u smislu poznavanja mentaliteta, optimizma, davanja motivacije, kao i povjerenja u svoj narod. Ono što bi se kod nekog protivkandidata vjerovatno prepoznavalo kao prednost u odnosu na Đukanovića jesu politička svježina, internacionalno obrazovanje i radno iskustvo i van politike”, objašnjava Pavićević.

Predizborna kampanja za predsjedničke izbore u Crnoj Gori bila je jedna od kraćih, a dugo se čekao i potez vladajućih, odnosno potvrda kandidature Đukanovića. Ni to razdoblje, kao ni pripremanje kampanje znatno ranije očito nisu bili dovoljni oporbi. Pavićević smatra kako su “oni koji su mogli predstavljati protivtežu Đukanoviću morali biti regrutovani i pripremani godinama unazad, odnosno od prošlih predsjedničkih izbora”. Zato smatra da je “sada već kasno da se bilo šta značajno dogodi”.

“Crnogorska opozicija ne djeluje strateški niti sa ciljem da bude prepoznata kao lojalna opozicija, oslobođena destruktivne retorike i dominacije pojedinih lidera, već djeluje ili ad hoc ili stihijski ili oportunistički, čime kod velikog dijela građana ne stvara utisak pouzdane i konzistentne političke grupacije i ne izaziva povjerenje i osjećaj sigurnosti”, ukazuje Pavićević.

Vanjski i unutrašnji neprijatelji

Na drugoj strani, primjećuje Daliborka Uljarević, izvršna direktorica Centra za građansko obrazovanje, “Đukanović je u kampanju ušao snažno i agresivno, sa glamuroznim konvencijama i oštrom retorikom, koja ponovo treba da kreira atmosferu presudnosti izbora, podigne političke tenzije i širi strah”.

“Priča o unutrašnjim i spoljnim neprijateljima dolazi kao neprijatan eho nekih godina iz prošlog vijeka, ali je procjena njegovog tima da time, izgleda, može homogenizirati biračko tijelo i nametnuti svoj pristup protivkandidatima. Sve to prati snažna partijska infrastruktura i finansijska nadmoć DPS-a, poduprta razvijenim klijentelističkim odnosima unutar i van partija, što, očekivano, daje primat. Realno, takvom aparatu ne može na isti način parirati niko u opoziciji, a ključno je pitanje u kojoj mjeri će crnogorski opozicioni kandidati kroz alternativnije pristupe moći da predstave svoju ponudu i pošteno se izbore za glasove u ovim okolnostima”, konstatira Uljarević.

Uljarević: Opozicija je morala biti konkretnija

Prema stajalištu Daliborke Uljarević, “opozicija je morala i mora konkretnije da ukaže na posljedice Đukanovićeve trodecenijske vlasti kroz konkretne primjere koji se tiču svih građana, zatim da čovjek koji dijeli društvo i pokazuje izraziti animozitet prema slobodnomislećim ljudima i strukturama ne može biti ‘predsjednik svih građana’, kakvim se Đukanović predstavlja u kampanji, da bježi od bilo kakvih situacija koje nijesu u cijelosti kontrolisane, a što uključuje i TV-duele, jer on suštinski nema argumentaciju za ono što su svakodnevni problemi građana”.

Nabraja i “naglašene trendove urušavanja medijskih sloboda i prljave kampanje protiv neistomišljenika kojima rukovode Đukanovićevi najbliži saradnici kako bi se njemu dokazali, paralizovano Tužilaštvo u funkciji jedne partije i moćnika bliskih toj partiji, politiziranu državnu administraciju, u kojoj jedino članska karta i privrženost DPS-u omogućuje posao i napredovanje”.

“Sve to opozicija nije u dovoljnoj mjeri iskoristila, a, nasuprot tome, Đukanović je nastavio da sprovodi svoju uobičajenu izbornu kampanju, praćenu ogromnom podrškom njemu naklonjenih medija”, konstatira.

I doista, posve je izvjesno da je Đukanović, ako se drugi krug predsjedničkih izbora i dogodi, njegov sigurni sudionik. Protukandidatima je preostao težak posao u sljedećih nekoliko dana da preokrenu priču, ali i konačni rezultat, no Đukanoviću bi, kako ukazuje Uljarević, u takvoj konstelaciji odnosa “svojevrstan simbolički poraz bio da mora trčati i drugi krug, što, kako sada stvari stoje, nije isključena opcija”.

Podsjeća kako među Đukanovićevim protukandidatima nema čelnika parlamentarnih oporbenih stranaka iako najveće izglede da osvoje značajan broj glasova, prema njezinim riječima, imaju samo spomenuti Bojanić te Draginja Vuksanović, prva žena na predsjedničkim izborima u crnogorskoj povijesti.

“Uopšteno gledajući, crnogorsko biračko tijelo pokazuje otpor promjeni izbornog stava u samoj kampanji, a birači, zapravo, ulaze u izbornu ‘groznicu’ već opredijeljeni, sa izuzetno malim brojem onih na koje ta kampanja može uticati. Ipak, imajući u vidu činjenicu da je Crna Gora sistem malih brojki, ni taj mali broj, koji je otvoren za dodatno promišljanje tokom izborne kampanje, nije za potcjenjivanje”, otkriva Uljarević moguću formulu uspjeha Đukanovićevih protivnika.

Opozicija treba imati jednog kandidata

Kao i u drugim balkanskim državama, u kojima su stranke na vlasti i njihovi kandidati gotovo nepobjedivi (za primjer mogu poslužiti Srpska napredna stranka ili Hrvatska demokratska zajednica) i u kojima se uvijek poziva na složnost oporbe (koja se nikad ne dogodi), takva je priča i u Crnoj Gori. Iako u Bojanićevu taboru tvrde da ga podržava 90 posto oporbe, analitičari će reći kako je to zapravo trebalo biti 100 posto. Uljarević smatra da je crnogorska oporba trebala imati jednog predsjedničkog kandidata, koji bi “neupitno išao uz liniju definisanih spoljnopolitičkih prioriteta Crne Gore i koji bi reprezentovao sistem vrijednosti koji crnogorsko društvo treba da razvija kako bi postalo dio konsolidovanih demokratija”. Takav bi kandidat, vjeruje, “zasigurno ozbiljno ugrozio” Đukanovića.

“Takav kandidat je morao da bude identifikovan i predstavljen u ranoj fazi izbornog procesa. Tri sedmice kampanje nedovoljne su da bi se kandidati opozicije predstavili adekvatno, a posebno imajući u vidu da oni nemaju ni dovoljnu prepoznatljivost u najširem biračkom tijelu koju Đukanović ima. Istovremeno, DPS je, takođe, trebao ranije izaći sa kandidatom koji nije Đukanović, jer njegova kandidatura nije dugoročno dobra ni za državu Crnu Goru ni za njega lično iako je ona trenutno korisna za DPS”, ukazuje Uljarević.

Novaković: Opozicija propustila priliku

Da je opozicija trebala imati jedinstvenog kandidata, odnosno kandidatkinju smatra i Ana Novaković. Po njezinu mišljenju, “ovakvu, fragmentiranu opoziciju Đukanović može veoma lako savladati – ne zato što je bolji od njih nego naprotiv”. Ne misli ništa dobro, kako kaže, o politici koju Đukanović predstavlja, te smatra kako je “opozicija opet propustila priliku da učini dva ključna koraka: prvo, da se izbori za fer i slobodne izbore, a onda, u nekim novim okolnostima, dogovori svog zajedničkog kandidata”.

“Ovako, nije se desilo ni jedno ni drugo i sve okolnosti idu samo u prilog Đukanoviću. Opozicija je morala snažnije, odlučnije i jasnije da insistira na stvaranju ambijenta za fer izbore, ali i stvori zdrave institucije koje će učiniti taj proces zakonitim i legitimnim”, kaže.

Prema njezinim riječima, “Đukanovićeva vlast nikad nije bila ranjivija, oivičena ucjenom koalicionih partnera i velikim balansiranjima unutar samog DPS-a, pa je pitanje momenta kada će kroz jedinstven izraz alternativa ponuditi kandidata koji će moći da prekine dominaciju DPS-a na crnogorskoj političkoj sceni”. Dodaje kako je “šteta što ta prilika nije sada iskorišćena učinkovitije”.

Vladajući se pripremali, opozicija nije

Ana Novaković, izvršna direktorica Centra za razvoj nevladinih organizacija, posebne kritike upućuje na račun Državnog izbornog povjerenstva i Agencije za sprječavanje korupcije, pa za DIP navodi kako “nije profesionalna već partijska institucija, koja nije u stanju da svoj posao obavlja mimo partijskih uticaja”. Na drugoj strani, ASK je, prema njezinim riječima, “u posljednjih godinu dana, u nizu konkretnih primjera, pokazao da je apsolutno kontrolisan od DPS-a” te se stoga “od takve institucije više ne može očekivati da nezavisno obavlja svoj posao”.

“DPS je, sa druge strane, svoju borbu za institucije radio predano i beskrupulozno, pažljivo i na vrijeme se spremajući za ovaj izborni ciklus. To je jasno vidljivo i na primjeru Javnog servisa Radio-televizije Crne Gore, zbog kojeg je DPS u protekloj godini bez problema kršio zakone, poništavao sudske presude i približio se ostvarenju svoje namjere – potpune kontrole i nad nacionalnim javnim servisom”, ukazuje Novaković.

Na kraju, smatra da su u takvom ambijentu “mnogo veće šanse za pobjedu onoga ko takav ambijent stvara i ko ga kontroliše”.

“Teško je reći da će građani ipak na kraju odlučiti ko je njihov predsjednik, jer mislim da građani u Crnoj Gori odavno ništa ne odlučuju”, zaključno poručuje Novaković.

Izvor: Al Jazeera