Šta političari nisu znali reći o Hrvatskoj i islamu
Piše: Davor Gjenero
Malo je toga u čemu su naša društva superiorna velikome svijetu, u čemu je naša socijalna baština velika i važna. Jedna od rijetkih takvih stvari tradicija je suživota islama i kršćanstva na Balkanu.
Ono što je vrijedno uvijek treba posebno čuvati, ali se nekako dogodi da upravo to najvrjednije bude i najviše pod udarom, i to onih sa zlim namjerama izvana, ali i onih iznutra, koji ne razumiju vrijednost povijesnog nasljeđa.
Agresiju na BiH režim Slobodana Miloševića sustavno je nastojao objasniti i kao “vjerski rat”, obranu kršćanstva od “agresivnog” islama. Jednaku su lošu retoriku upotrebljavali i neki nacionalistički radikali s hrvatske strane, nastojeći opravdati nesretnu epizodu hrvatskog pridruživanja agresiji Srbije na BiH.
Najgore što se Bosni i Hercegovini moglo napraviti nakon rata učinjeno je – umjesto organiziranja neke vrste Marshallova plana za BiH, brzog oporavka društva i države, Bosna je puštena na europskoj margini, s političkim sustavom u kome entitet Republika Srpska djeluje kao veto skupina, a sustav ne može proizvesti nikakav napredak, nego samo daljnju regresiju.
Isključenost građana BiH
U takvim uvjetima u BiH se počelo događati nešto slično onome što se događa u velikim europskim gradovima. Mladi ljudi žive na korak od svijeta društvenog napretka, ali su iz njega isključeni. Dio njih svoju isključenost objašnjava svojim vjerskim identitetom, naime, pripadnošću islamskoj vjerskoj zajednici. Na taj način postaju lovištem islamskim radikalima.
Nesposobnost Zapada da integrira drugu i treću generaciju useljenika iz islamskih zemalja, njihov život na rubovima velikih gradova, u favelama koje predstavljaju svijet zatvoren prema ostatku tog grada, bez perspektive da sudjeluju u tekovinama društvenog razvitka, dovela je do radikalizacije mladih muslimana u Europi, a radikalne solucije poput Islamske države, postale su im izlazom iz njihova marginalnog društvenog položaja.
Hrvatska nije dio one Europe koju je moguće interpretirati kao rivala islamskome svijetu.
Slično se nakon rata, srećom u manjoj mjeri, događa i u BiH, gdje protivno tradiciji “mekoga” komunikativnog islama, koji je Bosna razvila pod turskim utjecajem, nastaju pojedine radikalne borbene skupine.
Mediji, posebno oni u susjedstvu, koji bi rado cijeli rat u BiH objasnili kao “vjerski rat” i obranu pred “islamskim fundamentalizmom” prenaglašavaju značenje takvih zajednica i kontaminiraju odnose, dodatno razarajući povijesnu baštinu koju je rat već ionako ozbiljno načeo.
Prednost Hrvatske
Kad govorimo o hrvatskom društvenom identitetu, mnogi koji su ga ozbiljno promišljali svjesni su povijesne prednosti Hrvatske, koja je svoje muslimanske sugrađane integrirala bolje nego većina europskih susjeda.
Nacionalni identitet pripadnika islamske zajednice u Hrvatskoj višestruk je: većina hrvatskih muslimana su Bošnjaci, a druga po veličini albanska je zajednica. I Bošnjaci i Albanci u Hrvatskoj izrazito su politički integrirani i uz svoj izvorni nacionalni identitet često se u političkom smislu osjećaju i kao Hrvati. To je odnos koji nije zasnovan na nasilnoj asimilaciji, nego se radi o finim nitima povezanosti, o integraciji koja nije započela jučer, nego traje dugo vremena.
Prodor Turske na Balkan često je u prošlosti bio krivo interpretiran kao početak mračnog razdoblja i zaostajanja Balkana.
Kad se u Hrvatskoj promišlja o tome koja je njena niša u međunarodnim odnosima, onda se govori i o toj tradiciji integracije svoga muslimanskog stanovništva i potencijalu te baštine kao hrvatskoga političkoga “izvoznog proizvoda”.
Započinjući svoj mandat u Ministarstvu vanjskih poslova, današnja ministrica Vesna Pusić, kao jedan od stupova svoje politike najavljivala je upravo okretanje južnoj fasadi Mediterana, s osloncem na tu tradiciju odnosa Hrvatske i islamskoga svijeta.
Unatoč dobrim najavama, u četiri godine mandata pritom nije napravljeno baš nešto što bi se vidjelo, a Hrvatska je često propuštala prilike biti ondje, u tom dijelu svijeta, gdje je mogla afirmirati takvu politiku i ojačati svoj međunarodni položaj.
Posljednja takva prilika bila je kad je nedavno administracija predsjednika al-Sisija u Egiptu otvarala novi Sueski kanal. Hrvatska je Predsjednica bila pozvana, i ona se pripremila za put, a u delegaciju je pozvala ravnatelje lučkih uprava najvažnijih hrvatskih luka, kako bi ondje lobirali za skretanje tereta, što prolazi Suezom, prema jadranskim lukama.
Do odlaska u Egipat nije došlo, jer je ministar prometa, pretpostavljeni ravnateljima lučkih uprava, zbog predizborne kampanje i odnosa Vlade prema Predsjednici, koja je izabrana iz Vladi suprotstavljenoga desnoga političkog bloka, zabranio njihovo putovanje s Predsjednicom.
Kad se ne radi na razvijanju svojih političkih prednosti i kad se politička baština ne njeguje kako bi postala poticajem razvoju, ona propada, a dogodit će se i to da je netko izvana pokuša dodatno destruirati i uništiti.
Otmica Salopeka
Upravo u vrijeme pred otvaranje novog Sueskog kanala u Egiptu je otet hrvatski državljanin Tomislav Salopek, koji je ondje radio za neku francusku kompaniju. Oteli su ga radikalni islamisti, koji se predstavljaju kao krilo tzv. Islamske države.
Tako je u vrijeme otvaranja Sueskog kanala u Egiptu bila hrvatska visoka politička delegacija, ali je nije predvodila predsjednica Republike nego ministrica vanjskih poslova, a nije bila na svečanosti, nego je radno tražila način kako da pomogne oslobađanju zatočenoga hrvatskog državljanina.
Istovremeno s angažmanom ministrice i Predsjednice, pokušaju da se spasi sugrađanina snažno su se pridružili muftija Islamske zajednice u Hrvatskoj Aziz Hasanović i njegov prethodnik umirovljeni muftija Ševko Omerbašić, a u svim džamijama u Hrvatskoj molilo se za spas ugrabljenog Tomislava Salopeka.
Hrvatski političari nisu znali svijetu poslati jednostavnu, a istinitu poruku. Hrvatska nije dio one Europe koju je moguće interpretirati kao rivala islamskome svijetu. Dapače, unatoč nesretnoj nedavnoj epizodi u ratu protiv Bošnjaka, Hrvatska je, ipak, jedan od najboljih prijatelja islamskoga svijeta unutar Europske unije.
Tradicija čvrste povezanosti Hrvata s Bošnjacima i Albancima (koji jesu višekonfesionalna nacija, ali su većinski muslimani), te tradicija posebnih odnosa s Turskom, sve to i danas čini važan dio političkog identiteta Hrvatske. Vjerojatno to nije moglo spasiti glavu otetom čovjeku u rukama terorista, kojima je cilj širiti neurotski strah, onemogućavati rasudno promišljanje i pokidati fine niti tkanja povezanosti muslimana i kršćana, u ovom slučaju katolika.
Osnažiti povezanost kultura
Kad se saznalo kako je Tomislav Salopek gotovo sigurno ubijen, odmah je izvanrednom tiskovnom konferencijom reagirao hrvatski premijer Zoran Milanović. U takvoj situaciji premijer je morao reći zapravo samo dvije stvari. Osim toga da će Hrvatska nastojati raditi sve da spasi svog sugrađanina, dok god postoji nada da će živ, kako je rekao, i izrazio sućut obitelji.
Međutim, trebao se i zahvaliti, prije svega, muslimanskim sugrađanima na angažmanu u pokušaju spašavanja hrvatskog građanina, ali to nije učinio. Teroristima je cilj izazivati strah, ali i druge iracionalne emocije, a u takvim je okolnostima važno čuvati društvenu integraciju i povezanost.
Tragedija Tomislava Salopeka morala bi biti povodom policy planerima među Hrvatima i Bošnjacima da razmisle o tome kako afirmirati baštinu odnosa dvaju naroda i dviju kultura, kako osnažiti povezanost islamske i kršćanske/katoličke tradicije na Balkanu, kako na osnovu te baštine zajedno nastupati u globalnoj političkoj areni i kako svoju specifičnu povijesnu baštinu pretvoriti u realnu razvojnu prednost. Ne učini li se to, otvorit će se prostor onima u Hrvatskoj koji će širiti islamofobiju, a u Bosni i Hercegovini onima koji bi rado zatrli bošnjačku tradiciju mekoga, integrirajućeg islama, otvorenog prema različitima.
Prodor Turske na Balkan često je u prošlosti bio krivo interpretiran kao početak mračnog razdoblja i zaostajanja Balkana, iako je Otomansko carstvo tada nosilo društveni progres u odnosu na “mračni Srednji vijek” u Europi.
Sa svojom tradicijom treba znati živjeti i valja je znati iskoristiti kao poticaj društvenog razvoja. Ne budemo li to umjeli, nije isključeno da će nam regresivne snage, i izvana i iznutra, nametnuti neki novi srednjovjekovni mrak.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera