Šta u vezi ekstremizma shvatamo pogrešno?

Sigurnosne snage trebaju razviti povjerenje, a ne antagonizam prema zajednicama (Anadolija)

Piše: Rachel Sabi

Presuda 19-godišnjem muškarcu iz Velike Britanije, koji je proglašen krivim za kovanje urote da se ubije britanski vojnik, izazvala je šok širom države. A jedna od ključnih komponenti tog šoka, u slučaju Brusthoma Ziamanija, koji je nedavno prešao na islam, je brzina kojom je on radikalizovan.

Prije samo nekoliko mjeseci, gledao je holivudske filmove i na društvenim mrežama pisao o parkouru; onda je Ziamani počeo veličati ubice britanskog vojnika Leeja Rigbiya (2012.), i uhvaćen je prošlog ljeta kada je nosio čekić, nož i „islamsku zastavu“, po svemu sudeći na putu da napadne vojnika.

Britanska policija je opisala ovu spriječenu urotu kao najozbiljniju otkako je osnovana grupa Islamska država Irak i Levant (ISIL).

Ziamani je osuđen nekoliko sedmica nakon smrtonosnih napada „vuka samotnjaka“ širom Evrope – zadnji su se desili u Kopenhagenu i Parizu početkom ove godine.

Šefovi sigurnosnih službi upozoravaju na opasnost terora vuka samotnjaka, rekavši kako je „samo pitanje vremena“ prije nego se sličan napad dogodi u Velikoj Britaniji.

Radikalizacija na daljinu

Možda jednim dijelom i zato što su sigurnosne operacije postale uspješnije u ometanju terorističkih urota organizovanih grupa, napad usamljenika – radikalizovanog na daljinu – postao je veći razlog za zabrinutost.

U međuvremenu, ISIL je aktivno pozivao na takve mjere. Ova grupa je sredinom januara objavila video u kojem od svojih sljedbenika u Evropi traži da napadaju civile: „Pružajte otpor svim sredstvima, ubijajte ih, koljite ih, spalite im automobile i domove.“

Prošle sedmice je ISIL mučno ubio 21 egipatskog kršćanina u Libiji, što je otkrilo da ova grupa ima svoj ogranak i u toj državi. Ova grupa je ubrzo objavila svoje planove da koristi Libiju kao „kapiju“ odakle će nasilni džihadisti moći pokretati smrtonosne napade na Evropu.

 Jasno je da ISIL koristi internet i društvene mreže da agresivno regrutuje ljude u svoj kult smrti – upotrebljavajući sve dostupne alate, dok vlade nisu tako brze i sposobne da sastave efikasan kontranarativ koji se može širiti internetom.

Iz detalja otkrivenih o Ziamanijevoj radikalizaciji, očigledno je da je on bio meta koju nasilni džihadisti vrebaju: roditelji, koji su Jehovini svjedoci, izbacili su ga iz kuće nakon prelaska na islam, te je postao nezaštićeni beskućnik.

Stručnjaci za borbu protiv terorizma, posebno oni koji su aktivno uključeni u društveno koristan rad i pomoć zajednici na lokanom nivou, odavno govore da su otuđenost i društvena izolacija, zanemarenost i neučestvovanje u društvu ključni faktori za razumijevanje kako neke mlade ljude privuku užasavajuće i nasilne stvari i djelovanje ubilačkog ekstremizma. Neće se svako ko iskusi nešto od ovoga okrenuti nasilju, naravno, ali izgleda da to jeste preduslov.

Privlačnost ISIL-a

Dean Obeidallah, koji je prisustvovao prošlosedmičnom samitu u Bijeloj kući o borbi protiv nasilnog ekstremizma, napisao je da je tema o kojoj se najviše govorilo bila: „ISIL i Al-Kaida privlače ljude tako što onima na marginama društva nude priliku da budu dio nečega“.

Dodao je da su grupe kao što je ISIL vješte u vrebanju „siromašnih i marginalizovanih, nudeći im osjećaj da vrijede, slično kao bande“.

Njegov tekst također sugeriše da se proslavljeni film ”Bitka za Alžir”, o alžirskoj pobuni protiv francuske kolonijalne vlasti, sada citira u ovim krugovima jer pokreće ključnu temu: ISIL, baš kao i alžirski Nacionalni oslobodilačk,i front koji je izvodio terorističke napade protiv Francuza, zapravo nastoji da isprovocira oštre kazne, odmazde i islamofobiju nakon terorističkih napada u Evropi.

Marginalizacija i bijes koji uslijede nakon svake antimuslimanske reakcije mogu se koristiti kao samoispunjavajuće proročanstvo da Zapad mrzi islam i da se protiv njega mora boriti.

Ovo je jedan od brojnih razloga zašto su takve mjere, uključujući i pretjerani, rasno profilirani nadzor i praćenje muslimana, kontraproduktivne.

Drugi razlog, koji predlaže nekoliko socijalnih radnika i analitičara borbe protiv ekstremizma s kojima sam ranije razgovarala, je da sigurnosne snage zapravo trebaju razviti povjerenje, a ne antagonizam prema zajednicama.

Kada sam razgovarala sa Arunom Kundanijem, autorom knjige „Muslimani dolaze!“ – kritičarem strategija borbe protiv radikalizacije, u septembru prošle godine, on je rekao: „Opasnost je ovdje u tome što na kraju gubite informacije od ljudi jer ste demonizirali cijelu zajednicu. Umjesto da se posmatra kao potencijalni izvor korisnih informacija, cijela zajednica je kriminalizirana“.

Ekstremizam nije problem „muslimanske zajednice“ – to je problem protiv kojeg se svi mi moramo boriti, da bi deradikalizacija bila efikasna.

U međuvremenu, jasno je da ISIL koristi internet i društvene mreže da agresivno regrutuje ljude u svoj kult smrti – upotrebljavajući sve dostupne alate, dok vlade nisu tako brze i sposobne da sastave efikasan kontranarativ koji se može širiti internetom.

Ali, iz Ziamanijevog slučaja se također vidi kako sigurnosne službe i dalje koriste stare i odavno prevaziđene politike. Iz britanskog Scotland Yarda, koji je zadužen za održavanje reda u Londonu, izjavili su da su tri puta pokušali nagovoriti Ziamanija da se priključi njihovom programu deradikalizacije zvanom „Prevent“ (spriječi), ali je on to odbio.

Problem je što je ovaj program već duže vrijeme izvor nezadovoljstva, smatraju ga programom nadziranja muslimana, nasuprot izvornom pokušaju borbe protiv radikalizacije.

Puno se može naučiti od drugih evropskih država – kao što je Danska, koja, nakon Belgije, ima proporcionalno najveći broj državljana koji su se pridružili ISIL-u i primjenjuje pristup koji podrazumijeva reintegraciju.

On takođe dovodi u centar pažnje muslimane koji imaju stav u pogledu politike; što nemogućim čini kritikovati vanjsku politiku na Bliskom istoku a da ne budete percipirani kao potencijalni terorista. Ovo, opet, kreira opasne uslove – ako se ove validne kritike ne mogu javno iznijeti, gdje onda da idu?

U Velikoj Britaniji postoji tendencija da se prihvatanje prijedloga deradikalizacije i reintegracije boraca džihadista koji se vrate – otprilike 500 Britanaca se trenutno bori u Siriji i Iraku – smatra blagim.

Trenutna koaliciona vlada favorizira drakonske mjere, kao što je zabrana ponovnog ulaska u Britaniju ili oduzimanje državljanstva (što je kršenje ljudskih prava).

Lekcije iz drugih evropskih država

Ali, puno se može naučiti od drugih evropskih država – kao što je Danska, koja, nakon Belgije, ima proporcionalno najveći broj državljana koji su se pridružili ISIL-u i primjenjuje pristup koji podrazumijeva reintegraciju.

To uključuje element krivičnog pravosuđa – postupci za koje se sumnja da su zločini se istražuju i počinitelji se krivično gone ako je potrebno – i ovo se pokazalo uspješnim, ne samo u rehabilitaciji bivših džihadista, već i u korištenju tih pojedinaca kao vrijednog izvora informacija za pomoć da se odvrate drugi potencijalni borci od realizacije tog nauma.

Socijalni radnici u Velikoj Britaniji godinama već pokušavaju savjetovati Vladu i žele da ih se konsultuje ili da budu više uključeni u ovaj sve hitniji izazov sprečavanja radikalizacije nasilnih ekstremista. Ali, do sada se to izgleda jednostavno ne dešava.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera