Stanić: Hrvati odmah iza favorita na EURO-u

Piše: Muhamed Bikić

Djetinjstvo su sjećanja u koja se čovjek uvijek vrati kad je željan bezbrižnosti i beskrajne sreće koju su činile male, sitne stvari… Jedan susret nakon dvije i pol decenije vratio me je, upravo, u te i takve dane. I to još snažnije jer se desio nedaleko od mjesta gdje smo napravili i prve sportske, nogometne korake, gdje smo igrali na dva kamena, dvije uprašene školske torbe…

Išli smo zajedno u nekadašnju Osnovnu školu Sedam sekretara SKOJ-a, u Barama, na Ilidži. Popularni Čili, kako smo u raji zvali Marija Stanića, u rodni grad je došao društvu supruge Dragane i djece Antonia, Diega i Eve Marie. I vratio sjećanja poput najsnažnije lavine…

 „Zar je prošlo toliko godina?! K'o jučer da je bilo, kada smo igrali lopte ispred škole u Barama, pa na onoj livadi kod Energoinvesta gdje je sada autoput. Dok sam ulazio u Sarajevo, sve mi je prošlo kroz glavu. Svega se sjećam. Sjećam se i onog dana kada je poginuo Dragan Mance. Baš smo tu igrali lopte, na onoj livadi, kada nas je ta vijest zatekla. Bili smo veoma tužni, nismo mogli vjerovati…“, sjetno se prisjeća Stanić našeg djetinjstva osamdesetih godina prošlog stoljeća, gledajući prema Stupu, Barama, Ilidži… Prema poljanama kojih više nema, a upravo na njima smo učili nogometnu abecedu, onu najljepšu, najprisniju… Raja protiv raje… Pobjednik ostaje…

Brojne ispričnice u kabinetu muzičkog

Još jedan detalj mi je ostao urezan u sjećanjima, a to su brojne Čilijeve ispričnice u kabinetu muzičkog, kod njegove razrednice Jele Barić. Bila su to i vremena razumijevanja i nade. Recimo, moj razrednik, nastavnik fizike Husein Lisica, uvijek je isticao kao će se Stanićeva upornost isplatiti i da će jednog dana postati vrhunski sportista.

Tako je i bilo, a sve je krenulo od našeg Želje, za kojeg smo i navijali.

„Osamdesetih godina sam i startao u Želji, sa deset godina počeo trenirati, a zatim sam prošao sve selekcije na Grbavici. Mi smo imali iznimno dobro školu nogometa na čelu sa čuvenim trenerom Nenadom Starovlahom, kojem sam itekako zahvalan, kao i Milanu Ribaru kod kojeg sam debitovao u prvom timu. Naravno, da sam zahvalan i ostalim trenerima u Želji. Sve to vrijeme sam prošao i sve reprezentativne selekcije tadašnje Jugoslavije i igrao skoro na svim pozicijama. Na kraju, završio kao napadač i pokazalo se kao pun pogodak, jer ću kasnije biti i najbolji strijelac lige.“

Početkom devedesetih godina nam se putevi razilaze. Stanić nekako uspijeva prolongirati tadašnje služenje vojnog roka i nastavlja, i to vrlo uspješno, sa nogometnom karijerom. Za Želju je Stanić odigrao 77 utakmica i postigao 12 golova.

„Sve je to sudbina. Da sam kojim slučajem, k'o ti, otišao u JNA, sve bi bilo drukčije. Ovako sam potpisao za prvi tim Želje za koji sam nastupao do 1992. godine. Sjećam se dobro i debija, na Poljudu protiv Hajduka sa 17 godina. Igranje u Želji nikada neću zaboraviti. Željo je bio moja prva i najveća ljubav. Moj drugi dom. Otac Ante je umro još dok sam bio dječak, tako da sam morao biti puno ozbiljniji, nego moji vršnjaci. Uostalom, meni je nogomet bio sve, toliko sam želio uspjeti, a onda se desio taj nesretni rat i ja sam otišao iz Sarajeva i svima nama su se putevi razišli.“

Hrvatska među favoritima na EURO-u

Osim Željinog, Stanić je nosio dres zagrebačkog Dinama (25 nastupa – 10 golova), Sportinga iz Gijona (34-7), Benfice (14-5), Club Bruggea (37-27), Parme (77-19) i Chelseaja (59-7). Zaista impozantna karijera.

„Naravno da sam zadovoljan karijerom, jer sam igrao u zaista velikim klubovima, najjačim ligama.  Igrao sam zajedno sa Buffonom, Cannavarom, Veronom, Crespom, Terryjem, Lampardom… A protiv Zidanea, Desaia, Berkgampa, Tottija, Maldinija… I da ne budeš zadovoljan! Istina, da je moglo još bolje, moglo je, ali me povrede nisu zaobišle. Tako je to u nogometu. Međutim i poslije karijere nisam mogao reći definitivno zbogom nogometu i danas sam prisutan, ali indirektno. Zajedno sa bivšim saigračima iz reprezentacije Goranom Vlaovićem i Borisom Živkovićem otvorio sam agenciju koja se bavi posredovanjem u prodaji nogometaša. Dakle, tu sam, u raji – što bi mi u Sarajevu rekli.“

U reprezentacijama bivše Jugoslavije i sadašnje Hrvatske, legendarni „Super Mario“, kako glasi njegov drugi popularni nadimak, ispisao je povijest. U dresu bivše Juge, u mladoj selekciji, Stanić je bio asistent Dejanu Rambu Petkoviću koji je postigao gol u trećoj sekundi meča protiv Kipra.

Za „Vatrene“ postigao je prvi gol na Mundijalu u Francuskoj u meču protiv Jamajke. Za nekadašnju A selekciju Jugoslavije odigrao je dvije utakmice, a za reprezentaciju Hrvatske 49 i postigao je sedam golova.

„Lijepa sjećanja, posebno kada uđeš u povijest i o tome se uvijek priča. Bilo je mnogo lijepih trenutaka u karijeri, golova. Naravno da je najveći uspjeh sa reprezentacijom Hrvatske biti treći na svijetu. Kakvu smo tada imali reprezentaciju, bili pred vratima finala, vodili protiv domaćina, a onda se desi taj Thuram, koji nikada nije dao gola, a nama zabio dva. Samo kad se sjetim… Inače, nastupao sam je još na Evropskom 1996. i na Svjetskom prvenstvu 2002. godine.“

Nekadašnji reprezentativac Hrvatske se osvrnuo i na predstojeći EURO u Francuskoj na kojem će učestvovati „Vatreni“.

„Reprezentacija Hrvatske, odmah je iza favorita Španije, Njemačke i domaćina Francuske. Mislim da su to reprezentacije koje su ubrajaju u favorite, a nisam slučajno rekao za našu reprezentaciju. Istina, sve će ovisiti od prve utakmice sa Turskom. Ukoliko pobjedom otvorimo EURO, stvorit će se odlična atmosfera pred duel sa Češkom i na kraju igramo za prvo mjesto sa Španjolskom. U svakom slučaju siguran sam u naš prolaz, jer zaista imamo sjajnu selekciju, igrače iza kojih je odlična sezona.“

Izvor: Al Jazeera