Stanovnici Mosula: Ko zna ko je pucao?

Piše: Sara Mansiera

Erbil, Irak – Dvorište bolnice u Erbilu na sjeveru Iraka jest raskošna, uredna oaza živih, proljetnih boja. U sjeni drveta rodbina pacijenata pokušava se odmoriti nakon napornih sati čekanja.

“Kako da spavam? Živi su zahvaljujući čudu”, kaže iscrpljeni Tareq Ahmad dok sjedi na travi.

Minobacačka granata nanijela je teške povrede njegovom sinu Rayanu i rođaku Abdallarmehu. Obojica su ostali paralizirani od struka nadolje.

Kada se dogodio taj incident, oni su igrali nogomet u Al-Muthanni, dijelu istočnog Mosula koji su vojnici Vlade Iraka oslobodili od oružane grupe Islamska država Irak i Levant (ISIL). Dječaci sada leže jedan pored drugog u bolničkom krevetu. Nijedan od njih nikad više neće hodati.

‘Ko će im vratiti živote?’

“Iračka vojska rekla nam je da ostanemo, da ne idemo nikamo. Mislio sam da je sigurno i rekao sam djeci da se izađu igrati ispred kuće”, rekao je Ahmad. “Bio sam u vojsci 2003. godine i znam kako vojska funkcionira. Ako je mjesto nesigurno, rekao bih ljudima da budu oprezni i da ne izlaze. Ovo je naš život – jesam li u pravu? Ko će im vratiti njihove živote? Morali su nam reći da nije sigurno”, ponavljao je otac pokrivajući suzne oči rukama.

Mosul, drugi najnaseljeniji grad u Iraku, pao je u ISIL-ovom munjevitom napadu u junu 2014. godine. Borci ove grupe došli su sa sirijske granice, zauzevši velike predjele sjevernog Iraka. Dvije godine kasnije iračka vojska, uz podršku lokalnih milicija, kurdskih snaga i zračnih napada koalicije, počela je operaciju s ciljem istjerivanja ISIL-a iz Mosula.

Iz razloga što su stotine hiljada civila zarobljene u Mosulu u borbi protiv ISIL-a morala je biti ograničena upotreba zračnih napada i artiljerije u gradu. Pa ipak, stotine hiljada civila smrtno su stradale od zračnih napada koalicije i granatiranja, kao i u kontranapadima ISIL-a.

Većina žrtava u bolnici, od kojih su polovina žene i djeca, ranjena je u borbama u Mosulu.

Između dobrih i loših momaka

“Ko zna ko je pucao? Bili smo usred borbi i nismo mogli izaći šest dana”, kaže Chad, 19-godišnjakinja koja je ranjena u nogu u minobacačkom napadu u mosulskom okrugu Wadi Hajjar.

“Na krovu naše kuće bio je snajper, a onda nas je pogodila minobacačka granata. Izgubila sam brata. Ne sjećam se mnogo toga”, rekla je Al Jazeeri dok je čekala na operaciju noge.

Za osobe poput Chad granice između “dobrih” i “loših momaka” blijede. Ljudski danak kampanje da se oslobodi Mosul povećao se otkad su iračke snage savjetovale civile da ostanu u svojim domovima. Razlog je taj što iračka vojska želi ograničiti raseljavanje ljudi dok pokušava istjerati ISIL iz grada.

Uprkos savjetima vojske, 200.000 ljudi izbjeglo je od početka operacije da se oslobodi zapadna polovina Mosula. Budući da su Vladine snage satjerane u nezgodne borbe u ulicama, ISIL traži načine da iskoristi strategiju živog štita.

“ISIL se koristi civilima da uspori vojnu operaciju”, rekla je Michela Paschetto, medicinska sestra i koordinatorica italijanske nevladine organizacije Emergency, koja rukovodi bolnicom u Erbilu. “ISIL odvodi čitave porodice u zgrade u kojima se kriju [njihove jedinice] i koristi se njima kao ljudskim štitovima.”

Sabrininu kuću u zapadnom Mosulu pogodio je ISIL-ov minobacač, usmrtivši njenog muža i dvoje djece i ranivši nju.

‘Ona je tek djevojčica’

“Ostala sam u kući sedmicama s majkom, koja mi je liječila ranu. Nisam mogla pobjeći jer su tu bile [ISIL-ove jedinice], ali iračka vojska rekla nam je da ostanemo u kući i ja sam izgubila porodicu.”

Od oktobra 2016. godine, kad je počela kampanja za oslobođenje Mosula, više od 6.000 ranjenih – od čega više od 3.000 civila – poslani su u bolnice u Erbilu i oslobođeni istočni Mosul, kao i u ambulante po gradu. Samo u februaru i martu bolnica nevladine organizacije Emergency primila je više od 500 civila iz ambulanti na terenu, gdje ljekarski timovi rade na stabiliziranju stanja pacijenata prije nego što ih pošalju u bolje opremljene bolnice u blizini.

U sobi za hitne slučajeve još jedan otac pokušava ublažiti bol svojoj kćeri.

“Mi smo žrtve ovog rata. Pogledajte samo – je li ona nevjernica? Ona je tek djevojčica”, govori Abu Shams Ali dok miluje kćerino čelo i briše joj znoj.

Minobacački napad ranio je Linu u stomak prije dvije sedmice u naselju Al-Jadida u Mosulu.

‘Prljave rane’

“Naša kuća bila je blizu fronta i ISIL nas je prisilio da se uselimo u drugu kuću. Čim smo ušli, čula sam glasnu eksploziju blizu mene”, govori 14-godišnja Lina dok leži u bolnici, a lice joj je blijedo zbog infekcije. “ISIL nas je tretirao surovo. Morali smo nositi dugi hidžab; muškarci nisu smjeli pušiti ni nositi hlače”, prisjeća se ona.

Većina pacijenata u ovoj bolnici, kao i Lina, ranjena je granatama ili mecima. Doktori te rane zovu “prljavim ranama”.

“Sve rane iz rata prljave su po definiciji”, kaže Marco Pegoraro, hirurg u ovoj bolnici. “Ovo je zato što se svi fragmenti granate, sve što se nađe na tlu – kamenje, metal – zabiju u tijelo. A prljave su i zato što su prve žrtve ratova civili uhvaćeni između unakrsne vatre [s obje strane].”

Budući da je teško pobjeći iz predjela gdje se odvijaju intenzivne borbe, hiljade ranjenih civila nisu mogle na vrijeme dobiti ljekarsku pomoć, što je dovelo do velikog broja amputacija udova. Jedan od takvih slučajeva jest Gazbanov. On je čekao satima prije nego što je hitna pomoć došla do njega.

“Rekao sam: ‘Molim vas, nemojte mi rezati noge’ i onda su mi dali anesteziju. Kad sam se probudio, nisam više imao noge”, rekao je Gazban, 19-godišnjak, dok je sjedio u kolicima na ulazu u bolnicu.

‘Više ništa neće biti isto’

U blizini je sjedila njegova majka Amira, koja se prisjećala incidenta do u detalje.

“U 9 sati, 26. februara, moj sin sjedio je ispred vrata kad je granata iz minobacača pogodila našu kuću. Čula sam eksploziju i istrčala sam vani. Vidjela sam sina krvavog i bez nogu. Pokušala sam sastaviti kosti i dijelove njegovih nogu”, priča ona.

Većina rođaka i pacijenata s kojima smo razgovarali rekla je da, iako su zahvalni što je iračka vojska došla osloboditi Mosul, oni ne žele osvetu. Umjesto toga svi su rekli da se jednostavno žele vratiti mirnom, normalnom životu.

“Volio bih se vratiti u školu, ići na koledž i nastaviti sa svojim životom”, rekao je Gazban. “Iako više ništa neće biti isto.”

Izvor: Al Jazeera