Stari grad Prozor propada

Grad Prozor se u nekim izvorima spominje i pod imenom Studenac, što je, obzirom na obilje vode, sasvim razumljivo. Ipak, 11. august 1366. godine je datum kada se ovaj gradić prvi put spominje pod svojim današnjim nazivom – Prozor. Usjeklina na jugoistočnom, danas ulaznom dijelu grada sama od sebe pojašnjava ime gradića ispod Makljena.

Ono što danas, možda, i nije tako uočljivo kako bi trebalo biti jeste stara kula ili stari grad, kako se ponegdje spominje. Zapravo, riječ je o kamenoj građevini koja strši nad spomenutim ulazom u grad. Radi se o jednom od najstarijih spomenika iz Srednjeg vijeka na području prozorske opštine. U njemu je jedno vrijeme boravio bosanski ban, kasnije kralj, Tvrtko.

Građevina je u toku Drugog svjetskog rata značajno oštećena. U Prostornom planu BiH, sačinjenom 1980. godine, stari grad Prozor, kao spomenik, uvršten je u treću kategoriju, a od 2007. godine spomenik je uvršten na listu nacionalnih spomenika BiH te ga je Komisija za nacionalne spomenike stavila i na Listu ugroženih spomenika. Takav status značio je da se na takvom spomeniku trebaju uraditi hitni poduhvati kako bi se spasio od daljeg propadanja ili potpunog uništenja.

Sve što je od tada uradila Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine je postavljanje dvojezične info-table sa koje je moguće saznati ponešto o historijatu i statusu objekta u propadanju.

Potencijalna opasnost

Danas se, nažalost, s punim pravom mođe kazati kako stari grad Prozor, odnosno kamena kula neumitno propada. Građevina je više nego u ruševnom stanju i pitanje je vremena kada će nestati. Područje oko nje obraslo je poprilično gustim šibljem, a teško pristupačan teren rastjera i najveće zaljubljenike starih građevina da posjete ovaj spomenik.

Obzirom na blizinu magistralnog puta koji prolazi kroz usjek, neposredno ispod kule, eventualno urušavanje bi moglo imati i tragične posljedice po prolaznike. Info-tabla je maknuta sa svog prvobitnog mjesta i obitava negdje u grmlju.

Naravno, za ovakve građevine redovno se vezuju i mnoga narodna predanja. Kada je u pitanju stari grad Prozor, po kome je i naselje neposredno ispod njega dobilo i danas nosi naziv Podgrađe, o njemu je Alija Ćatić zabilježio slijedeće:

U narodu se priča da je Sultan Fatih od svih okupiranih gradova najkašnje oduzeo Prozor sa provincijom Ramom, te da ga je osvajao šest godina, a da se prozorska gradina, koja i danas opstoji, nije šale pustila u ruke Osmanlija – to nam najbolje svjedoče ona mnoga groblja u tom kotaru, zvana ‘šehiti’, gdje je ginula osmanlijska vojska za vrijeme opsade. Bog zna bi li ikako Osmanlije ovo mjesto osvojili da nije bilo babe Dedića koja reče Sultanu da će još mnogo potrošiti praha i olova na taj grad ako se ne posluži drugim sredstvima, o kojima će mu ona naputak dati. Sultan joj obeća nagradu i reče oprostiti svu njezinu porodicu od državnih dohodaka, samo ako pomoću njezina savjeta uspije. Baba pristade drage volje na riječi Sultanove i kaza mu da uzme konja ždrijepca od tri godine, pa da mu daje zob kroz cijelu sedmicu, ali vode da ne smije piti; osmi dan, pak, da ga odvede u borovničke bare k Bijeloj vodi, pa gdje konj zagrebe nogom, tu je rezervoar, odakle dovode vodu u grad. Ako im se – reče – voda odvrati, onda će se oni sami, ne imajući vode u gradu, predati.

Tako Sultan učini i zbilja mu posao pogje za rukom, jer treći dan opsjegjenici riješiše se na predaju. Kraljica, koja je tu u gradu boravila, nije htjela Osmanlijama u ruke, već je uzela svoja dva sina pod pazuhe i skočila s grada u potok, koji da se je otada prozvao ‘Kraljevac’. Baba se dobavi Sultanovih obećanja i poslije smrti njezine potomci joj ne plaćahu nikakvog poreza sve do Fenah paše koji im oduze ‘turali ferman’ i  učini ih kao i ostale gragjane.

Ponovo napušten

Poznato je da su sredinom 1463. godine Osmanlije zauzele veći dio Bosne, ali i da je protuofanzivom domaćih snaga i ugarske vojske dio teritorije povraćen. U defteru iz 1468/69. godine, opisana je nahija Rama sa gradom Prozorom kao središtem nahije (sa posadom i trgom ispod grada). U tom periodu pripadala je kadiluku Neretva.

U mirovnom ugovoru koga su 1503. godine potpisale Osmalije i Ugarska, cijeli pogranični kraj sa gradovima u njemu – uključujući i Prozor – ostali su pod osmanlijskom vlašću, u sklopu Bosanskog sandžaka. Osmanlije su svoju posadu u prozorskoj kuli držale sve do 1626. godine, kada je napuštena.

Sudeći po trenutnom statusu, stari grad Prozor je značajan dio historijskog naslijeđa koji je ponovo napušten, prvenstveno od državnih institucija koje su ga proglasile nacionalnim spomenikom, ali i od lokalne zajednice.

“Dok nam je historija sve duža, geografija nam je sve kraća”, stoji u jednom aforizmu. Ovakav nemar i nebriga, nažalost, skraćuju i historiju.

Izvor: Al Jazeera