Štiks: Desila nam se tranzicija u oligarhiju

Razgovarala: Saida Mustajbegović

U Sarajevu se od 6. do 8. decembra održava „Otvoreni univerzitet“, projekat u okviru kojeg će biti održano više predavanja o najrelevatnijim društvenim, političkim i ekonomskim temama savremenog svijeta, a o kojima će govoriti regionalni i svjetski mladi stručnjaci.

Radi se o nizu besplatnih predavanja i okruglih stolova otvorenih za sve zainteresirane građane, a kojima je cilj razvoj javnog dijaloga, te unapređenje obrazovanja. 

Na predavanjima na kojima nema klasične podjele na profesore i studente otvorene su teme koje nisu često prisutne u bh. društvu, a od publike se očekuje ne samo da sluša, već i da participira.

Sa Igorom Štiksem, piscem i predavačem na Univerzitetu u Edinburghu, a koji je ideju Otvorenog univerziteta razvio sa novinarkom Nidžarom Ahmetašević i profesorom Dinom Abazovićem, razgovarali smo o Otvorenom univerzitetu i temama koje će na njemu biti otvorene, poput protesta, aktivizma, tranzicije, dijaloga o prošlosti, ali i o državama i državnosti, Evropskoj uniji…

• Gospodine Štiks, otkud ideja za Otvoreni univerzitet u Sarajevu?

Štiks: Ideja je bila da organiziramo događaj otvorenog tipa na kojem će se raspravljati najvažnije teme ovog društva, ali ne samo njega, već svijeta u kojem živimo.

Smatrali smo da aktivizam uključuje proteste, uključuje peticiju, uključuje akcije, ali mora uključivati i kontinuiranu diskusiju, pa i polemiku, koja će nam pomoći da definiramo ono što hoćemo i da onda pronađemo i metode kako da ostvarimo ono što hoćemo.

Otvoreni univerzitet podrazumijeva diskusiju, saradnju i neku vrstu edukacije. Sam naziv govori da je otvoren apsolutno za sve i besplatan.

Tu ne postoje profesori i učenici. Svi smo jednaki i svi smo na neki način studenti/-ce. Univerzitet tu stoji za ideju konstantnog i sveobuhvatnog obrazovanja, koje neće biti žrtva komercijalizacije i koje mora biti dostupno svima, bez obzira na imovinski status.

U Sarajevskom ratnom teatru ćemo biti zajedno kao jednakopravni politički subjekti koje ne gura niko u preuske kategorije i koje niko ne sakati na svakodnevnoj razini reduciranjem na raznovrsne kolektivne identitete.

Tamo dolazimo kao individue kojima mora stati do dobrobiti vlastitog društva, jer bez dobrobiti tog društva u cjelini nema ni njegove dobrobiti.

• Posebno su zanimljive, među najavljenim, teme o tranziciji i prošlosti. Akcentirana je tema prošlosti posljednjih dvadeset godina. Njome se vrlo malo bavimo na način da vodimo dijalog o tome. Koliko je dijalog o toj temi neophodan?

Štiks: Nismo osvijetlili sve aspekte o tome šta nam se dogodilo u posljednje dvije decenije. Nužno je da se bavimo ratom i traumom, da razumijemo uzroke i posljedice, ali je isto tako važno da razumijemo koji su mehanizmi bili u pozadini te traume.

Nužno je da razumijemo i šta se događa danas. Nužno je da potpuno dekonstruiramo, pa čak i destruiramo koncept tranzicije, koja se na kraju svela na jednu tranziciju u oligarhiju (a ne u demokratiju, kako su nam obećavali) i u jedan brutalni kapitalizam.

Mi smo ujedno i postsocijalističko i postkonfliktno društvo, gdje su društveni sistemi napravljeni tako da onemogućavaju razvoj društvenih pokreta.

Sebi možemo postaviti pitanje – da li su sve te patnje bile tu da bi se uništilo, zapravo, ono društvo koje smo stvarali u prethodnom sistemu i kako bi se lakše opljačkalo bogatstvo koje su prethodne generacije stvorile.

Moramo otvoreno postaviti pitanje: Kome je u interesu bio rat? Nije to bio rat između etničkih zajednica, već je to bio rat u kojem su elite gurnule ljude u međusobni sukob da bi ih lakše pljačkale. Pokrenimo tu debatu, pa da vidimo da li ćemo se konačno izvući iz fikcija o međusobnoj netrpeljivosti.

• Zadnjih godina građanski aktivizam nametnuo se kao važna tema. Imali smo arapsko, pa tursko, pa čak i brazilsko proljeće…

Štiks: Ne treba zanemariti ni proteste kod nas.

• Svakako. No, prije toga sociolozi su govorili da smo imali sveprisutan nedostatak nade, što je bila posljedica nepostojanja revolucije. Onda se desio taj talas, koji je krenuo od Tunisa. Vi ste se bavili tim analizama. Otkud taj talas protesta u svijetu?

Biti samo državljanin i nikada ne izaći u javni prostor – san je svih režima.

Štiks: Mnogo smo o tim pitanjima razgovarali na Subverziv festivalu u Zagrebu protekih godina. Dvije godine nakon Arapskog proljeća i društvenih gibanja miješaju se nada i pesimizam. Toliki milioni ljudi bili su na cesti, toliko se borili, a ništa se nije promijenilo.

Mislili smo da je kapitalizam došao u ćorsokak 2008, kada se čitava ideja neoliberalnog kapitalizma raspala. Vjerovali smo u promjene. Međutim, radi se o vrlo elastičnom sistemu, koji se brzo uspio postaviti na noge.

Posljedice su sasvim jasne: siromaštvo raste, nadu gubi veliki broj stanovnika – čak i u razvijenim zemljama, nezaposlenost mladih u Evropi je na nevjerovatnom nivou, a čini se da se isti biznis i dalje vrti.

• Koje su alternative? Ima li ih?

Štiks: Alternativa ima. S tim moramo krenuti. One se pojavljuju u nekim modelima koje danas najviše razvijaju zemlje Latinske Amerike. To je jedna vrsta državne intervencije u ekonomiju s ciljem pravednije redistribucije bogatstva, kako bi se milioni ljudi barem donekle izvukli iz siromaštva.

Radi se o poticaju društvenih pokreta kao osnovnih društvenih i političkih snaga. Takve situacije možemo vidjeti od Venecuele, Argentine, Ekvadora i Bolivije, a odjeci se osjete i u Čileu.

Radi se o socijaldemokratskim projektima, koji su svjesni da se siromaštvu mora stati na kraj. Donekle su uspjeli u tome, ali se borba mora nastaviti.

• U Brazilu se sada dešava ekonomska ekspanzija.

Štiks: Ti procesi nisu lišeni kontradikcija. Upavo je Brazil primjer kontradikcija jednog rapidnog ekonomskog razvoja, koji je, unatoč lijevim vladama, ipak, bio u korist određenog sloja populacije, ali ne i većine ljudi.   

Postjugoslovenska državljanstva nude jednu vrlo retrogradnu ideju – da je politička zajednica samo etnička zajednica. 

• To je donekle slučaj i sa Turskom. Ima li razlike u procesima u navedenim zemljama?

Štiks: Razlika između Turske i Brazila je u različitom razvoju tih društava. Brazil je daleko veća ekonomska sila i više je uključen u globalne ekonomske tokove. I njegov razvoj zavisi o globalnim tržištima.

Naprimjer – da li Kina može kupovati dovoljno produkata iz jednog Brazila i Argentine? Turska pokazuje jedan drugi moment – nije imala lijevu vladu, već konzervativnu, koja je brutalno provela neoliberalnu agendu i koja je stvorila puno bogatstva, ali za koga? Opet za uski sloj ljudi.

• U Turskoj su i niži slojevi, ipak, dobili bolji socijalni status, u smislu boljih penzija i socijalnih primanja.

Štiks: To je sad opet pitanje kako se distribuira bogatstvo. Svima je jasno da bogatstva ima. Kao i u Brazilu. Ali, kome ide koliko? U Turskoj i u Brazilu, kada ljudi vide da im se standard pomalo povećao, a da jedan uski sloj dobija veći dio kolača, naravno da se bune i traže više prava. To su upravo motivi koji danas stoje iza velikih pokreta – socijalna pravda i više demokratije.

• Zašto se kod nas ne dešavaju ti pokreti?

Štiks: Kod nas se radi o jednoj dvostrukoj traumi: jedna je trauma postsocijalističke tranzicije, a druga je trauma rata. Mi smo ujedno i postsocijalističko i postkonfliktno društvo, gdje su društveni sistemi napravljeni tako da onemogućavaju razvoj društvenih pokreta.

Ipak, vidimo da ni to ne može dugo trajati. Takvi pokreti se pojavljuju u Sloveniji, u Hrvatskoj, a i mi smo ovdje imali JMBG-proteste koji su pokazali da je, unatoč tome što je prostor za javno djelovanje mali, on, ipak, tu i njega se mora osvojiti i širiti. Vjerujem da su JMBG-protesti, uključujući studentske proteste širom BiH, stvorili jednu novu nadu.

• Paralelno s pričom o protestima išla je i nacionalna, tj. nacionalistička retorika. Sve te priče kod nas se nekako završe nacionalnom retorikom.

Štiks: Takvu retoriku koriste elite na vlasti kojima su etnonacionalne podjele donijele i moć i bogatstvo. I oni jednako dobro znaju, to su pokazali protesti u Banjoj Luci i Sarajevu, da narod zna što oni rade i da ga se moraju bojati.

Moramo otvoreno postaviti pitanje: Kome je u interesu bio rat? Nije to bio rat između etničkih zajednica, već rat u kojem su elite gurnule ljude u međusobni sukob da bi ih lakše pljačkali.

• U svom naučnom radu trenutno se bavite državama, tj. državljanstvima na prostoru Balkana. Do kakvih ste rezultata došli?

Štiks: Pojam ‘citizenship’, koji se kod nas ponekad prevodi kao ‘državljanstvo’, pa i ‘građanstvo’, ima u sebi dvije dimenzije. Jedna je odnos pojedinca i države – statusa i prava koje pojedinac kao državljanin ima, a druga je aktivnost tog državljanina, građanina – odnosno njegova politička participacija.

Biti samo državljanin i nikada ne izaći u javni prostor – to je san svih režima. Ali ljudi su svjesni da biti čovjek znači živjeti sa drugim u zajednici. Aristotelovski rečeno, to znači biti politička životinja.

Javni prostor je naš i moramo ga zauzimati uvijek iznova. Dvadeset godina nakon raspada Jugoslavije pojavljuju se novi politički subjekti, koji nisu zadovoljni ovakvim stanjem stvari.

Da li su oni nosioci nekih novih promjena, mi to još ne znamo. Ono što znamo jeste da su sva ta postjugoslovenska državljanstva etnificirana. Ona nude jednu vrlo retrogradnu ideju da je politička zajednica samo etnička zajednica. Ta ideja je dovela do rata i ona onemogućava bilo kakav razvoj.

• Dolazimo do pitanja Evrope i stremljenja ovdašnjih država ka njoj. Nedavno ste u Beogradu postavili javno pitanje – želimo li živjeti na periferiji Evrope? Želimo li?

Štiks: Dugo smo mislili da je rješenje za sve naše probleme Evropska unija, pa smo vidjeli da je Slovenija otišla u Evropsku uniju i da je jedno vrijeme išlo dobro, a da je sada došlo do velikih problema. Ona se nalazi u jednoj od svojih najvećih kriza.

Vidjeli smo da je i Hrvatska otišla u EU, pa se suočila sa velikim brojem problema. Ne radi se o tome da li ste za ili protiv EU-a. Ta debata je vrlo površna. Mi već jesmo inkorporirani u taj sistem. Mi jesmo u toj evropskoj poluperiferiji, bili dio EU-a ili ne. 

Moramo misliti na tu situaciju iz te poluperiferne pozicije. Šta to znači biti na periferiji? Znači li to da će nam se dozvoliti da imamo kontrolu nad svojim prirodnim resursima, produktima svog rada ili smo tu da servisiramo središte Evropske unije sa to malo što imamo?

Da li nam se, zapravo, govori da ne možemo nikada imati isti standard kao i oni? To je poruka koju centar EU-a danas šalje jednoj Grčkoj, Španjolskoj i Italiji. Ako je to sudbina tih zemalja, šta onda može očekivati naša, još perifernija Evropa? Moramo o tome dobro promisliti.

Izvor: Al Jazeera